Svijet je nedavno potresla sudbina mlade Ukrajinke koja je s ozbiljnim tjelesnim ozljedama (uključujući i lom kralježnice te teško oštećenje govornog aparata) ostavljena uz cestu poput ranjene životinje, pa i gore od toga. Mnogi su tada donekle relativizirali krivnju počinitelja (navodno imućnih šeika iz Dubaija) činjenicom da je "sama kriva" jer je mlada OnlyFans ljepotica nudila "opcije plus" u oglasima za eskort-usluge, za koje je pak dobivala milijunske naknade, a u "biznisu" ju je navodno podržavala i obitelj...
Ipak, valjalo bi se zapitati što je zapravo tako mladu djevojku gurnulo u ralje prostitucije, pa zvala se ona i "elitna". Što ju je formiralo da se odluči na taj korak, koji ju je u konačnici preskupo stajao: zdravlje će joj biti trajno narušeno, o psihičkom stanju ne treba ni govoriti.
Jedan domaći primjer pokazuje da ulazak u svijet prostitucije nikad nije stvar pukog hira i želje za brzom zaradom. To je u svakom slučaju prekretnica, put bez povratka...
Jer, čak i u najboljem mogućem scenariju povratka u obični život, ostaju traumatski zapisi na neželjenu intimizaciju, ponekad popraćeni samookrivljivanjem, često narušenog samopoštovanja.
Sugovornica iz ove priče i dandanas, nakon desetak godina otkako je prestala s prostitucijom, povremeno posjećuje psihijatra. Vjeruje da će s protokom vremena stvari ići još nabolje, a glavni motiv da ustraje u svom novom životu njezino je dijete, koje zaslužuje normalno djetinjstvo. Ne treba biti opterećeno društvenom stigmom majke, zato smo s njom i razgovarali anonimno, a puni podaci o identitetu poznati su autorici teksta.
Riječ je o Splićanki (nazvat ćemo je Ana), koja danas živi u drugom dijelu Hrvatske, i zaslužila je priliku za bolji život kao i svatko drugi. Svoj križ će možda nositi zauvijek, iako on nije svima vidljiv. Njezina priča je pouka da prostituciju ne treba shvatiti olako, te da uvijek i kod svih posljedice traju – ako već ne one tjelesne, psihološke ostaju bez iznimke.
Evo Anine priče.
– Prvo sam bila silovana djevojčica koju nitko nije razumio. Nisu me imali vremena razumjeti, otac u hodu doma i ljubavnica, majka stalno u strepnji i istrazi s kim je otac vara.
Pa sam bila divljakuša, buntovnica koja nije trpjela nepravdu. Nakon divljakuše, hop, zgodna mlada ženica kojoj su se svi iz okoline divili. Svi, ali opet osim mojih roditelja koji me nisu mogli razumjeti jer nisam po njihovim očekivanjima, nisam završila fakultet, samo srednju školu unatoč odličnim ocjenama i uspjesima na raznim školskim natjecanjima...
No našla sam divljenje napokon, ponajviše mi se divio moj partner. Moj partner nasilnik koji me volio i njegovao nakon svakog udarca nogama i rukama jer nije kriv, zamijenio me za nekoga drugoga, voli me, nije to htio. Bila sam, nakon višekratnog obiteljskog nasilja, i prostitutka, i to za vrijeme partnerova odsluženja zatvorske kazne za obiteljsko nasilje.
Nikad nisam mislila da ću to raditi u svom životu. Život je stvarno nepredvidljiv.
Kao djevojčica maštala sam da ću biti policajka ili – časna sestra. Al‘ nisam postala ništa od toga nakon što sam prvi put bila silovana kao djevojčica od 14 godina, prvi put tada od ukupno četiri puta. Tad, nakon prvog silovanja od poznate mi osobe, odlučila sam od nježne plavuše postati bahata crnka. Naime, bahate crnke svi su čuli što govore, i uvažavali ih. Tako sam vidjela svijet, naivno. Mislila sam da će me boja kose zaštititi od boli i nesriće – započinje ova, još uvijek mlada žena. Vraća se na početke svoga traumatičnog braka, koji ju je deformirao, gurnuo u ono što nije nikad slutila da će raditi. Kao u nekom užasnom filmu...
– Bili smo atraktivan par. Od prvog poljupca smo odlučili živjeti skupa. Nitko sretniji od mene, do prvog udarca, kad mu se nije svidjelo da sjedim s njim i njegovim prijateljima za stolom, a ženi je mjesto u kuhinji. Al‘ me voli, a ja nemam gdje, dat će mi još jednu priliku. A i kad sam pokušala otići, prebio bi me da nisam bila u stanju. Jednom sam čak i uspjela, pobjegla sam k osobi koja me trebala zaštititi, ali me navodni spasitelj pokušao prostituirati; pobjegla sam opet, to jest vratila se nasilniku. K prijateljicama nisam mogla, sve tek udane, ne mogu njima na teret, one grade svoje mlade živote...
Nasilje se nastavilo, svako neko vrijeme bi me udarao do krvi, najčešće zamjenjujući me za druge osobe. Kad sam ostala trudna, otišla sam jednom nevoljom k majci krvava. Potjerala me s vrata jer njoj "ne trebaju problemi s ocem".
Opet sam se vratila nasilnom partneru. Trpjela povremeno, između njegovih ispada i udaraca bila "divljakuša koju voli".
Vlastite financije nisam imala. Radila sam u njegovoj tvrtki, ali plaću nikad nisam dobila. Rodila sam predivno dijete. Ponekad bacano na pod iz kolica, kao primjer, jer ne smijem nositi štikle, sad sam majka. Okej, prestala sam nositi štikle. Osim u krevetu za vrijeme seksa, tad su obavezne.
Na račun sam primala porodiljni (rodiljnu naknadu, nap. a.), ali tom iznosu nisam imala pristup. Njemu treba novac, meni ne, on svakako kupuje sve šta želi i šta nam treba za u našu kuću. Već sam naučila da je bolje da pognem glavu i šutim. Bolje tako nego se opet ne moći dignuti iz kreveta danima, ili u najmanju ruku se siliti da se srdačno smijem jer moram. Kad sam i prijavljivala nasilje, nikad ništa nitko nije poduzeo, iako me znao udariti i na javnim mjestima. Jednom je bilo i krvi, ali svi su okrenuli glavu – ali moj muž se promijenio: našao je diskretnija mjesta po lokalima, u slučaju da opet bude krvi...
Svi su ga štitili: roditelji, sustav, poznanici, a mene je ucjenjivao. Nadala sam se promjeni, odlučila da bit ću tiha i poslušna kako želi, možda se promijeni.
Najgori izbor, jalova nada!
Kad je beba imala godinu i pol dana, napokon me prebio ispred osoba koje su ipak, na svoju ruku, odlučile pozvati policiju. Nisam ni znala da je pola sata prije negoli je mene prebio pokušao silovati neku curu u lokalu. Na sve to je policija napokon odlično reagirala. Nakon potjere, uhićen je, osuđen i zatvoren.
Tad sam na sudu molila da mu se odredi i psihijatrijsko vještačenje – odbijena sam. Moram naglasiti, i danas nema dijagnozu, jer CZSS svoje ne odrađuje kako treba! On ne odradi ni psihotestiranje za roditeljstvo, jer ne dođe na zakazane termine, vještačenje će platit, a kad dođe do naplate, prebaci na CZSS. Ali dijete prisilno mora na susrete s tim istim ocem s kojim je i na kaznenom sudu kao oštećenik u nekoliko kaznenih djela! Strašno.
Unatoč svakom radu na sebi koji je svakodnevan, uz stručnu pomoć, i dalje, mnogo godina nakon što imam bar mir od njega, ako se sjećam događanja iz te faze života, gubim koncentraciju, stres mi proradi i nemam dosljednost u temi.
Vratimo se na prostituciju. Bila sam prostitutka – podsjeća Ana, za koju sad nastupa financijski pakao jer nema posao, niti podršku bilo koga u obitelji, k tomu je još uvijek teško traumatizirana, prestrašena.
– On je u zatvoru, a njegova obitelj mi je prenijela da odmah moram izaći iz našeg postanarskog stana jer ga oni neće plaćati. Obratila sam se Centru (za socijalnu skrb, nap. a.), oni će, kažu, vidjeti što mogu napraviti jer dijete tada nije bilo u životnoj ugrozi.
Ali ja moram odmah i sad iz stana. Bez novca. Novac sam posudila za stanarinu, od moje stare bake. Nikoga svoga drugog nisam imala, a ona više od to malo ušparanog novca nije imala, čak se i ona malo zadužila. Šta ću za hranu djetetu i sebi? Režije? Roditelji me ne žele primiti pod svoj krov, osramotila sam ih.
Njegovi su predložili da ako se ne mogu brinuti za dijete da im njima dovedem da živi s njima, ali novac neće dati. Ah te bogate, pohlepne bezdušne osobe! Nisam pristala, ali frižider je prazan, moj novčanik je prazan.
Dijete gladno sam dovela iz vrtića, plače. Prijatelji ne žele posuditi novce, ja navodno imam više od njih. Otvorila sam oglase u kojima se nudi posao. Nazvala jedan, sutra ću na razgovor, prva plaća sjeda sljedeći mjesec, logično.
Nazovem pogodniji, posao s bržom isplatom za situaciju u kojoj se nalazimo ja i moje dijete. Traže se zgodne cure za zabavu, plaćanje odmah na ruke, istu večer!
Idealno da prehranim svoje dijete, realno, jedino šta mi preostaje, onako očajnoj i švorc...
Seks sam imala i kad nisam htjela, sad ga želim jer će mi prehraniti dijete i mene, platit će stan, režije. Već sam bez osjećaja puno puta prisiljena na seks, silovana sad već dvaput. Ovo sad je moja odluka, neću biti silovana, već ću dobrovoljno imati intimni odnos jer imam, grubo rečeno, računicu, isplati mi se, nemam izbora.
Nikome neću govoriti, ne želim da me opet ne razumiju i osuđuju. Zovem broj nekog psihijatra, znam da će mi trebati razgovori. Još ne ludim, al‘ se gadim sebi u isto vrijeme dok sam sretna što sutra ujutro imam prvu mušteriju za seks, nakon što dijete odvedem u vrtić – lomi se nesretna Splićanka, koja danas živi daleko od svoga rodnog grada, za koji je vežu samo ružne uspomene, barem u "većinskom porfelju".
– Dijete je u vrtiću. Našla sam se sa svodnikom, odveo me u renomirani hotel na kavu. Čudi se zašto sam elegantno obučena, i neka mu oprostim što će mi prva mušterija biti malo neuredan tip osobe. Niti ne razmišljam o tome, samo trebam novac za preživjeti do plaće za posao koji moram dobiti na intervjuu dogovorenom nakon toga plaćenog seksa. Kupit ću djetetu mlijeko, čokolino, jogurte, voće, povrće, meso, pelene i ostalo potrebno. Možda čak i neku igračku...
Svodnik me vodi na adresu mušterije. Mušterija me dodiruje po tijelu, čudi se zašto već nisam gola. Kažem mu da ne znam što trebam činiti, a on mi kaže da vidi da smo isti, i on često završi na psihijatriji i da mu je psihijatar preporučio da plati prostitutku da bi se opustio. Kažem mu da mi je prvi put i da sam tu jer nemam novac za prehraniti dijete. Mušteriju sam razočarala jer ga tako "stresirana" ne mogu opustiti. I kaže mi da uzmem novac, a da on svodniku neće ništa reći da ja ne bih imala problema.
Zahvaljujem mu, sva zbunjena, odlazim. Svodnik me čeka u autu sad s dvije ženske osobe. Jedna gleda u jednu točku, ništa ne govori, niti me nije pozdravila. Druga plače, puna masnica, obučena u nekakvu nezgrapnu odjeću. Kaže mi da je svodnik bolesnik i da se jedva čeka "puknuti". S čim, nisam je shvatila, svakako nekom drogom.
Užasnuta, odem u novi podstanarski stan, koji sam unajmila uz odgodu plaćanja, presvući se za intervju za posao dok je dijete i dalje u vrtiću. Pokušavam zaboraviti sve što sam danas doživjela, novac imam za preživjeti nekoliko dana. Al‘ ne uspijevam maknuti misli od onih cura u autu. Od cijele te nenormalne situacije. Googlam. Premalo je na netu savjeta o prostituciji, kako se nositi psihički s tim. Samo okaljavanje tih cura. Danas sam i ja bila jedna od njih...
Okaljana sam, al‘ to znaju samo svodnik, mušterija i te dvije čudne cure iz auta. Kolegice.
Idem na intervju za posao, posao i dobivam. Prvi mjesec je probni, isplata plaće je sljedeći mjesec, ugovor ako zadovoljim potrebe poslodavca, također od sljedećeg mjeseca. Ok, ali što do tada? Razmišljam.
Uskoro ću po dijete u vrtić. Odspavat ću sat vremena i zaboravit ću na neugodan dan, to odvratno jutro. Za psihijatra nemam dovoljno novca, ali otići ću kao obična majka po dijete u vrtić, igrat ćemo se, ručati jer imam novaca, ići ćemo u park siti i veseli – prisjeća se Ana. Naravno, posao se mora nastaviti, bljesak se ugasio, idila rasplinula.
– Zvoni mi mobitel. Zove svodnik. Nabavio je mušterije za "moj profil", moj tip žene, ka. Kaže dobit ću duplo više love nego jutros, samo neka ostanem kakva jesam, fina, nenametljiva, elegantna.
Što sad?! Novac mi treba. Pristajem, ali imam samo sat i po vremena do odlaska po dijete u vrtić. Svodnik ne vidi problem, otkad me nazvao pred mojom je zgradom. Izlazim. Vozi me mušteriji, vidi moju nelagodu. Ali neka ne brinem, one cure koje sam vidjela same su krive "što su onakve", kaže mi. Dolazimo do kuće na kojoj piše "apartmani". Mušterija izlazi po mene. Divi se mom izgledu. Ja se sama sebi gadim. Al‘ zgodan čovjek, oko 40 godina, fin, njegovan. Tješim se da mogu ja to. Drugi će mi biti prvi. Ulazimo u pristojan apartman, skida me, oduševljen mojim donjim rubljem, sa mnom.
Stavlja prezervativ. Seksamo se. Nije strašno, njegov ud sam osjetila isto kao nakon nasilja kad muž traži pomirbeni seks. Završio je nakon niti minut, jedina razlika. Ne želi da se više nađemo preko svodnika, želi moj izravni broj. Svodnik mu ne treba jer može imati problem, kaže, žena mu umire od karcinoma. Srce mi se slama. Nisam htjela to čuti, ima suprugu, i to suprugu koja umire.
Odlazim. Ulazim u svodnikovo auto. Ne želim razgovarati, svodnik me razumije, šutke me vozi do vrtića. Na izlasku me hvali da sam njegova najbolja roba i da sam jedina roba koju nije probao. Al‘ naglašava da se čujemo uskoro, da zna gdje živim.
Uzimam dijete iz vrtića. Dan užas, ali imamo sve i najsretniji smo, oboje smo nasmijani u parkiću kao da smo normalna obitelj, moje dijete i njegova mlada mamica.
Dijete je uvečer zaspalo sretno, a ja zovem privatnog psihijatra. Popodnevnu zaradu trošim na razgovor sa psihijatrom.
I tako nekoliko mjeseci iz dana u dan. Plaća na normalnom poslu koji radim (sama kreirajući satnicu) pokriva nam dio podstanarine za lijepi stan, ostalo plaćam prostituiranjem s oženjenom gospodom. Sve dok nisam srela gospodina koji je rekao da taj posao (prostitucija) nije za mene jer, umjesto da samo raširim noge, ja ga pokušavam pomiriti sa suprugom.
On je inače vlasnik jedne firme u kojoj bih mogla mijenjati zaposlenicu na bolovanju, a on će, kaže, sve urediti s mojim dotadašnjim poslodavcem, to jest svodnikom. Pristala sam, vrlo zahvalno!
Kako je obećao, tako je i napravio. Redovno sam išla kod psihijatra, radila posao koji volim, ali i sad se sramim sebe i seksa u kojemu nisam uživala. No njime sam uspjela prehraniti svoje dijete, platiti stan i režije. Nasilja sam se svake vrste u međuvremenu – osim onog konstantnog, institucionalnog – srećom, riješila.
Dok sam se prostituirala, sretala sam i druge cure, nažalost mnoge nisu imale sreće kao ja. Od tada ne mrzim prostitutke, mrzim samo karakterne kurve (ako me razumiš), i muške i ženske, institucionalne, političke, korumpirane i nesposobne.
Prostitutke često ne biraju taj posao iz želje, već iz moranja, zapamti to. A tko je odgovoran? Ponekad najmanje baš one, silom prostitutke – zaključuje Splićanka koja se spasila, mada će je demon prošlosti pratiti – zauvijek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....