"Inflacija pohlepe" i druga teška verbalna artiljerija koju je nedavno ispalio predsjednik Milanović prema aktualnom premijeru, u navodu o (ponovno) popularnom šopingu u Trstu - nije sasvim "bez vraga".
Naime, a propos divljanja cijena u Hrvatskoj - unatoč ograničavanju onih za bazične namirnice - predsjednik je primijetio da njegovi prijatelji odlaze kupovati u Trst kako bi uštedjeli. Je li mislio na spizu (namirnice) ili odjeću, nije precizirao, no mi smo se uputili zorno uvjeriti ima li smisla u Trst hodočastiti kao nekad; otići s puno želja i praznim gepekom, a vratiti se s vrećicama punih stvari koje nam više ne izazivaju ushit kao nekad, ali su barem jeftinije.
Tijekom našeg novinarskog posjeta Trstu otegotna okolnost je bila uporna dvodnevna kiša, kao i sredina tjedna; to je moglo demotivirati domaće ljude da se otisnu u Trst, no svejedno smo u supermarketima na svakom koraku čuli hrvatski, a s nekim kupcima iz Lijepe naše smo i porazgovarali.
Od vremena prohujalog socijalizma jedna novitada koju smo usvojili je navika boravka u trgovačkim centrima. Nije da ih nije bilo i prije, postojali su: Prima Grad, Prima 3, Dalma... No, nekako bismo onomad kupili što nam treba i otišli. Sad familije u trgovačkim centrima provedu i cijeli dan, ručaju, piju kave, idu u kino, djecu ostavljaju u igraonicama... Po "dozu" svega toga ljudi dolaze iz Hrvatske i u Trst, u trgovački centar pompozno nazvan "Torre d‘Europa" (u slobodnom prijevodu "vrh" Europe ili "toranj", doslovno), koji radi i nedjeljama, kazuje nam direktor Stefano Minniti (49).
Odmah napomenimo: za sve koji su se navikli na splitske trgovačke centre, "Torre" bi mogao biti - čisto razočaranje. Centar je star 21 godinu ali izgleda vrlo "retro" jer je pun ogledala, imitacije mramora i umjetne paprati, podsjeća unekoliko na livanjski "Forum". Druga nepovoljna okolnost je naplata parkiranja.
- Moramo tako raditi jer smo blizu centra, pa bi ljudi ostavljali automobil i išli u šetnju gradom - pravda se direktor. Ipak, ako se kupi robe u vrijednosti od 10 eura naviše, dobije se jedan interval gratis.
Minniti veli da Hrvati ponovno dolaze kupovati u većem broju, i to otkad je u "Croaziu" kao valuta uveden euro (čitaj: otkad je sve krešilo, poskupjelo).
- O, kupuju kod nas Riječani i Istrani, kako da ne! Također i Slovenci jako puno, nešto manje Dalmatinci jer je udaljenije, ali dođu na izlet, ili provesti nedjelju u centru. Kupuju obuću "Bata", recimo, tehničku robu koja sad bez problema prelazi Schengen, a naprave i spizu - ponosno će susretljivi direktor, uz napomenu da je u centru stalno "dobar muving".
Postoje, po nama, dvije stvari zbog kojih se definitivno isplati doći u Torre d‘Europa, ili pak Monte d‘oro u prigradskoj zoni (u potonjem se parkira besplatno): to su uskrsne "gulozarije" i deterdženti, te neke potrepštine za osobnu higijenu, osjetno jeftinije. K tomu, nešto se može uštedjeti i na živežnim namirnicama, a našli smo i "poštu" na kojoj se može jeftino odjenuti i k tomu dobiti dar uz baš svaku kupnju!
U Splitu se jedna domaća pekarska kuća lani pohvalila da se "nekad išlo u Trst po golubicu (talijanski "colombu", uskrsnu slasticu), a sad je imamo i doma". No, slogan i golubica još lani su odletjeli u povijest jer je čuvena domaća golubica stajala 25 eura. Za taj iznos u Trstu se može kupiti šest divnih colombi jer stoje od 3,99 eura pa do petnaestak u najskupljoj, luksuznoj opciji. Čak se može naći darovna opcija s bocom prosecca za 10 eura, izbor je nevjerojatan i sve izgleda prekrasno! Toga kod nas nema ni blizu, samo notorne sirnice. Naravno, opskrbili smo se "colombama" za cijelu familiju.
Nadalje, deterdžent se može naći (tekući, za odjeću) već po cijeni manjoj od četiri eura za dvije litre, odnosno manje od tri eura za litru i pol; kod nas manje pakiranje od domaćeg proizvođača stoji više od šest eura!
Isplati se kupiti i kupke Nivea ili Dove jer su euro ili čak dva jeftinije za istu količinu kao i kod nas, te neke kvalitetnije zubne paste. U njihovom DM-u kupili smo Paradontax za 3,5 eura, a toliko stoji i u DM-u u Trstu; kod nas ćete je teško naći za manje od pet i pol eura, na primjer.
U hipermarketu "Coop" upoznajemo patchwork-obitelj: Gordanu Mačešić i njezinu kćerkicu Ninu, u društvu partnera Saše Ivančića iz Rijeke. Kupuju colombe i velika čokoladna jaja, imperativni asortiman "pasquale" u Italiji. I tu smo puno "tanji" s ponudom, ali deblji s cijenama.
- Često smo u Trstu; blizu je, znamo što se isplati kupiti. Za odjeću pođite u veliki hangar "Mirella" kod kolodvora; tamo se opskrbljuje pola naših butika - namiguje Gordana, dok Saša dobrodušno "grinta" jer u "Mirelle" nema muške robe.
- I "Eurospin" je ovdje jeftiniji nego u Hrvatskoj, a za skuplje robne marke isplati vam se skoknuti do Palmanove (50-ak kilometara udaljene od Trsta, nap.a.) ili čak Venecije - upućeni su Riječani.
A mi nakon preliminarne kupovine colombi i detersiva napuštamo "Torre" i vozimo se u središte, koje dakako više nije kao "nei tempi passati", kao nekad. Čudno je vidjeti Piazzu Ponterosso bez banaka i šušura, iako bi možda bilo šušura od punih štekata da nije uporno padala kiša.
Pa, najbolje je skloniti se u neki objekt, prigristi štogod toplo jer se umideca uvlači u kosti putničke; ulazimo u jednu od prvih pizzerija-trattorija u Trstu, čuveni "Al Barattolo", koji vodi simpatični Alfredo Procentesimo u suvlasničkoj konstelaciji s bratom Maurizijem i sestrom Annom. Rezervacije zaprima Alfredova supruga Alessandra, poslužuje nas konobar iz Srbije. Prezaposlen je, no srdačno nas informira "po naški" o ponudi.
- Ovu pizzeriju je ranih šezdesetih otvorio moj otac, čuveni pizzaiolo iz Napulja; ja u posao ulazim osamdesetih. O, živo se sjećam vremena kad je Ponterosso bio krcat kupcima iz Jugoslavije! Vikendom nisi mogao proći od gužve, milijun autobusa - sjetno se 63-godišnji Alfredo prisjeća vremena kad je za trgovce jeftinom robom (i domaće švercere) Bog hodao po zemlji. Bog je možda bio nepopularan u "Jugi" tih godina, no dobar komad robe svatko je volio imati.
- Tada je imperativ bio doći u Trst iz Jugoslavije i kupiti jeans. Traperice su bile obvezni artikal za kupnju; poznajem ljude koji su od jednog banka izgradili vile i vozili ferrarije! Na žalost za njih, bilo je i onih koji nisu sačuvali novce, nisu kupili nekretnine jer su mislili da će socijalizam trajati vječno. Kasnije, nakon raspada Jugoslavije, neki su od njih radili kod mene kao konobari, a neki su umrli kao siromasi - mračno se prisjeća.
Njegova je pizzerija radila uvijek dobro. I dandanas ima jelovnik na - hrvatskom.
- Ostavio sam hrvatski jezik uz njemački, engleski i talijanski na meniju jer mi Hrvati stalno dolaze na pizzu, carbonaru i druga ukusna jela - pogotovo otkad je kod vas uveden euro! Vidi se da su danas Hrvati imućniji, nisu više onako "željni svega", štoviše, najviše mi dolaze oni dobro situirani koji kupuju skupe robne marke. Kažu da je ovdje veći izbor i bolji sconto, ha, ha! Nažalost, ne mogu s njima puno ćakulati jer mi je uvijek gužva... Inače, kod mene rade i strani radnici, na šanku je cura iz Etiopije, konobar je Srbin, a jedna žena iz Srbije već godinama nam radi u kužini i izvrsna je - ponosno će simpatični Alfredo, čiji je pokojni otac osamdesetih godina također držao - butigu jeansa.
Ponesen brzim bogaćenjem drugih trgovaca, naime, pored tada nevelike pizzerije otvorio je hangar s trapericama i nazvao ga "Wanted". Radio je dobro, ali kratko; tek nekoliko godina, do sloma socijalizma i ex Yu. Tada širi primarnu ugostiteljsku djelatnost i danas je jedan od lokala s najboljim recenzijama u središtu Trsta. Cijene su slične splitskim, carbonaru smo platili 14 eura, dva deca točenog piva 3,5 eura, pizza starta od 10 eura naviše, i sve je veoma ukusno.
Butiga "Mirella" naša je sljedeća "pošta". Tamo gazdarica, karizmatična Mirella Zamarini "stoluje" već više od pedeset godina. Kod nje rade brojne Srpkinje, svi govore jezike Balkana a ni jedan kupac ne odlazi bez dara! Doista, i mi smo uz kupnju najjeftinije "lumbrele" u Trstu (4,5 eura) dobili braćolet i čarapice - prije negoli smo se uopće predstavili, da ne bude zabune.
- Svi kupuju kod nas jer smo povoljni i kvalitetni: Hrvati puno dolaze, ne baš iz Dalmacije, doduše, jer je "un po distante" ali Istrijani, Fiumani... Njih je baš puno, i Slovenaca - vedro iznosi signora Mirella.
- Dolaze i Bosanci i Makedonci koji rade u Sloveniji - nadopunjava je njezina desna ruka, pomoćnica iz Srbije.
- Bolje se radilo "onda", naravno. Puno bolje - sjetno će vlasnica. No, ne žali se; uspjela je ne samo opstati, nego i proširiti kvadraturu. Botega "Mirella" je jedan golemi hangar s mnogočime, i trgovcima koji itekako dobro znaju svoj posao.
Nakon pada Jugoslavije, događaja koji je nepovratno izmijenio i sliku Trsta, gradom su zakratko zavladali Kinezi. I danas drže (kao i Indijci i Turci) neke butigice mješovitom (ne)prehrambenom robom, preskupim magnetićima koji stoje čak tri eura komad i drugim sitnicama.
No, sad je Azijata kudikamo manje nego prije dvadesetak godina; razlog zna Gian Carlo Damir Murković, predsjednik hrvatske zajednice u Trstu (Comunita Croati a Trieste).
- Puno su skuplji nameti, to je otjeralo neke ljude. Općenito, Italija nije zemlja povoljna za život; struja je osjetno skuplja nego u Hrvatskoj, nešto se doduše može zaštedjeti na higijenskim potrepštinama i namirnicama - primjećuje prvi čovjek zajednice koja okuplja čak 15-ak tisuća Hrvata u Trstu. Njegova je funkcija u comuniti volonterska, poduzetnik je u zoni energetike i od toga živi. Zajednica je najviše angažirana na kulturnim projektima koji čini lijep most između susjednih zemalja, očuvanju nacionalnog identiteta kroz nastavu na hrvatskom jeziku u sklopu (fizički, zanimljivo, slovenske) škole. Nastavnica je Marijana Šutić, Lastovka s tršćanskom adresom, a školu pohađa osamdesetak učenika.
- Nemamo folklorne niti sportske grupe, sve karte smo stavili na kulturu - iskren je Damir.
Iako je Hrvat po ocu i majci, osjeća se, veli, kao Hrvat i Europljanin, no nema hrvatsko državljanstvo i neće glasovati na predstojećim izborima. Politika ga ne zanima.
Dok su nekad Hrvati odlazili na rad u privlačnu Italiju - radili su kao konobari i kuhari, djevojke su bile babysitterice ili angažirane na branju jabuka i slično, danas u Italiju odlaze jedino žene zrelije dobi raditi u svojstvu "badante".
- Čujte, Italija je zemlja iz koje se mladi Talijani također dosta iseljavaju - najviše u Englesku, ne Irsku. Ovdje je plaća od nekih 800 do 2000 eura - iznosi ne odveć berićetan podatak Murković.
Luisa Sorbone pri comuniti je angažirana, pak, na kulturnim projektima, a radi i kao novinarka. Surađuje s medijima koji (u Istri) objavljuju na talijanskom jeziku, službena adresa joj je - u Puli.
- Točnije, u mjestu Pješčana Uvala; tu sam se prije osam godina doselila iz Milana. Puno je manje stresno, zdravstvena skrb je dostupnija nego u Italiji - podsjeća Luisa na, realno govoreći, relikt prohujalog socijalizma, koji nam je ipak ostavio taj važan segment u nasljeđe: zdravstvenu zaštitu cjenovno pristupačnu svim građanima RH.
- U Hrvatskoj su, recimo, jeftinije usluge frizera, pa čak i one stomatološke, električna struja manje stoji ali su usluge teleoperatera veoma skupe u Hrvatskoj jer nema puno međusobne konkurencije. U Italiji imate bezbroj ponuđača usluga komunikacije, ja moj "cellulare" u Italiji plaćam manje od deset eura mjesečno - navodi Luisa, kojoj u Hrvatskoj prvenstveno prija - opušteniji ritam života.
- Živim na relaciji Trst - Pula, ali ne putujem svakodnevno, i imam blagodat da mogu koristiti najbolje od Hrvatske i Italije. U obje zemlje, međutim, ima prostora za napredak na polju životnog standarda - oprezno primjećuje kolegica Sorbone, Talijanka sa hrvatskom adresom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....