U kronikama pakistanskoga Gadani Beacha, trećega najvećega groblja brodova na svijetu, zabilježeno je da je 1. svibnja 2021. godine tu nasukan liberijski tanker Elka Sirius. I ništa više! Bio je to samo još jedan od tisuća brodova koji su u minulim desetljećima ostavili kosti na tamošnjemu pijesku, po ničemu vrijedan pozornosti. Čak ni njegova smrt u cvijetu mladosti, s tek napunjenih 18 godina, nije vijest. Brodovi danas, ionako, umiru mladi.
Prosute milijarde
No, njegov nestanak s plavih putova, za Jadran, a osobito za Split, ima posebno značenje. Iza imena Elka Sirius kriju se Stinice, najmlađi iz tankerske trojke Brodosplit Plovidbe.
I zato je to početak kraja štorije o tankerima iz noćne more, brodovima koji su prije dva desetljeća bili neizbježna tema svih pomorskih razgovora. Koliko je toga rečeno i napisano o njima, koliko toga nije ni rečeno ni napisano nego se samo suškalo i nagađalo! I koliko toga je još pod velom tajne i nikad nećemo ni čuti ni pročitati?!
Za mnoge pomorske znalce je gradnja tih triju tankera neupitno najštetniji posao u povijesti splitskog brodogradilišta, pa i jadranske brodogradnje u cijelosti! No, kad znamo što se sve zbivalo na hrvatskim navozima u minulim desetljećima i koliko je milijardi dolara doslovce prosuto u more, onda i ta titula najštetnijega posla postaje upitna. Jer, nažalost, konkurencija je izuzetno jaka! A što se to zbivalo prije 20 godina zbivalo u uvali Supaval?
Pisac ovih redaka dugo je prikupljao podatke, ponajprije iz američkih izvora, da bi oslikao same korijene cijeloga slučaja i sada ih u Otvorenom moru po prvi puta objavljujemo.
Jer splitski tankeri iz noćne more zapravo su američka djeca! Nastali su u Virginiji, u znamenitom brodogradilištu Newport News Shipbuilding & Dry Dock Co. Od 1891. godine tu je izgrađeno gotovo 700 brodova, od kojih su najpoznatiji nosači zrakoplova, kako oni proslavljeni iz Drugoga svjetskoga rata, tako današnji na nuklearni pogon.
Dugi niz godina u Newport Newsu se nisu gradili trgovački brodovi, no kad su početkom devedesetih godina prošloga stoljeća vojne narudžbe nakratko presušile, upravo je u njima bio spas. Brodogradilište je tražilo načina kako popuniti navoze i zadržati radnike, a Grci, tko bi drugi, vidjeli su prigodu da za male novce dobiju visokokvalitetne brodove.
I tako je tvrtka Eletson Corp., vodeći svjetski brodar kad su u pitanju MR (medium range) brodovi za naftne prerađevine i kemikalije, naručila četiri tankera. Poznati kao tip Double Eagle, bili su to brodovi dugi 188,9 i široki 32,2 metra, nosivosti 45.400 tona. Pogon od 10.846 kilovata davao im je zavidnu brzinu od 16 čvorova.
Tajnoviti novčar
Ugovor je potpisan 31. listopada 1994., a prvi brod, nazvan Despotico, isporučen je 26. rujna 1997. godine. U sljedećih godinu dana isporučeni su tankeri Agathonissos, Dhokos i Makronissos. No, tko zna zašto, kompanija Eletson je sve te brodove odmah prodala Amerikancima. Prvi tanker kupila je korporacija Mobil Oil, a sljedeća tri tvrtka Hvide Marine Inc. iz Fort Lauderdalea na Floridi, specijalizirana upravo za takve brodove.
I prije te kupnje, Hvide Marine početkom veljače 1996. naručuje u Newport Newsu pet jednakih tankera, od kojih su prva dva, HMI Ambrose Channel i HMI Brenton Reef, isporučena početkom 1999. godine. U to vrijeme brodogradilište sklapa nove, iznimno vrijedne, ugovore s američkom Ratnom mornaricom za gradnju nuklearnih jurišnih podmornica klase Virginia, te nuklearnih nosača zrakoplova George H.W.Bush i Gerald Ford.
Posve očekivano, uskoro otkazuju ugovore za gradnju tri preostala tankera za Hvide Marine. Tako je u konačnici bilo izgrađeno samo šest tankera klase Double Eagle. Kako se to u Americi radi, gotovo sav materijal i oprema za tri otkazana broda već su bili isporučeni i čekali su gradnju. Tada počinje traženje kupca za brodove još u sanducima.
U priču o tankerima iz noćne more na velika vrata ulazi čovjek iz noćne more hrvatskoga pomorstva. Bio je to Nemr Diab, libanonski financijer s francuskom adresom. Tajnoviti novčar poznat po tome da tako rado i lako posuđuje milijune dolara, ali i da se nemilosrdno naplaćuje od onih koji posuđeno ne vraćaju. Uz poslove s Diabom vežu se propasti Dalmatinske plovidbe iz Vela Luke, pa Slobodne plovidbe iz Šibenika i Croatia Linea, te na kraju Mediteranske plovidbe iz Korčule.
Ugovor s greškom
Za posao s budućim tankerima Libanonac u Liberiji osniva tvrtku Wallis Trading Inc. Upravo s tom tvrtkom će splitsko brodogradilište 12. svibnja 2000. u Parizu sklopiti ugovor o gradnji. Ni prije 20 godine, a danas pogotovo, nisu poznati detalji dogovora dvaju starih poslovnih partnera. A Diab i Brodosplit to svakako jesu bili! Ono što jest znano je cijena od 13,5 milijuna dolara po brodu.
Pomorski su znalci odmah upozorili da je to čak pet milijuna dolara manje od cijene takvoga posla drugdje u svijetu. Kako je posijano to sjeme zla nikad se nije doznalo, ali je jasno da je sam potpis na pariški ugovor iz svibnja 2000. godine pokrenuo lavinu gubitaka. Moglo se čuti da su tankeri građeni po američkim specifikacijama (pre)veliko iskušenje za splitske brodograditelje, te da je dio opreme po europskim mjerilima već zastario.
Prvi Diabov tanker, novogradnja 429, dobio je ime Asirat i porinut je 27. srpnja 2001. godine. Odmah je položena kobilica za drugi brod, novogradnju 430, a brod nazvan Yamm porinut je pet mjeseci poslije, 22. prosinca. No, kola su već tada jurila nizbrdo.
Stvari su se ozbiljno zakuhale već potkraj 2001. godine, da bi 17. siječnju 2002. Slobodna Dalmacija, iz pera kolege Igora Caktaša, objavila ekskluzivnu vijest: Brodosplit kupio tri Diabova tankera. Kako se tada govorilo da bi spasio što se još spasiti može.
Potonuće Brodosplita
Dakako da splitski brodograditelji novca za to nisu imali pa su podigli kredite kod Hypo Vereinsbank u Hamburgu i Splitske banke. Bio je to presudni korak najštetnijega posla u povijesti! Jer za tri tankera, dva nedovršena i jedan još niti porinut, Diabu je plaćeno nezamislivih 93 milijuna dolara?!
Brodovi su dati na upravljanje tvrtki Brodosplit-Plovidba, utemeljenoj tek nekoliko mjeseci prije, u jeku afere oko broda Mosor građenoga za splitski Jadroplov. Dobro upućeni su tvrdili da je upravljanje tankerima bilo ponuđeno zadarskoj Tankerskoj plovidbi, no tamo su odbili i samu pomisao da imaju posla s Diabovim brodovima.
Tankerima su odabrana imena Bene, Lora i Zenta, no kako su brodovi Lora i Zenta već postojali, dva su potonja zaplovila kao Baluni i Stinice. Imenima se ionako nitko nije bavio, nego vječnim pitanjem zašto je Brodosplit sam sebe povukao na dno tako nerazumno skupom isplatom Diabu.
Mali dio odgovora leži u tvrdnji da su u Brodosplitu računali na državnu subvenciju od 3,1 milijun dolara po brodu, u okviru programa potpore gradnji flote na domaćim navozima. No, žestoko je reagirala Udruga hrvatskih brodara Mare nostrum ističući da su tankeri građeni za Nemra Diaba, pa kupljeni od Brodosplita, te da nikako ne mogu biti hrvatski brodovi s hrvatskih navoza.
Na scenu tada stupa drugi veliki igrač i stari partner Brodosplita, grčki brodovlasnik Spyros Karnessis i njegova kompanija Elka Shipping. On tankere uzima u najam uz ugovornu klauzulu da ih može otkupiti nakon dvije godine i to po fiksnoj cijeni od 25,5 milijuna dolara. Ili pet milijuna manje nego je Brodosplit platio Diabu!? Tako su novi milijuni dolara bačeni u vjetar.
Posve očekivano, nakon točno dvije godine, Karnessis je iskoristio svoje pravo i kupio tankere. Tako Bene postaju Elka Bene, i Baluni dobivaju predmetak Elka, a Stinice će zaploviti kao Elka Sirius.
Slatka zarada Karnessisa
No stanje na svjetskom tržištu bilo je takvo da se za svaki brod moglo odmah dobiti 45 milijuna dolara! Taj je podatak izazvao dodatno nezadovoljstvo, no Karnessisu se nije moglo ništa prigovoriti. Poslije samo godinu dana on je brod Elka Baluni prodao meksičkoj kompaniji Petroleos Mexicanos (Pemex) i dakako odlično zaradio. Elka Bene i Elka Sirius ostali su njegovoj floti, još posve mladi i u dobrome stanju.
I onda je stigla vijest da su nekadašnje Stinice nasukane u Gadaniju. Presudio im je veliki rast cijena staroga željeza, pa je i tu Karnessis dobro prošao. Prema brokerskim izvješćima Pakistanci su mu platili izvanrednih 530 dolara po toni ili ukupno 6,56 milijuna dolara. Posve je realno da vrlo brzo njihovim tragom krenu i Karnessisove Bene.
Jednako vrijedi i za nekadašnje Balune. Meksikanci su brod prodali prije samo godinu dana, no već je uspio promijeniti dva vlasnika. Sada se zove Sealion I, gospodari su mu Turci, a zastava panamska. A na sadašnjim rutama uvijek je blizu Gadaniju...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....