Svjetski priznati arhitekt Ante Vrban je, nema sumnje, svojevrsni diabolik. Emotivno razapet između rodnog Zagreba i majčina Šibenika. Preciznije, između zagrebačke adrese i šibenske Jadrije, gdje nemali broj puta tijekom godine traži svoj mir i inspiraciju. Na privlačnom komadiću hrvatske obale, koji je zanimljiv spoj vikend naselja, više od 100 godina starog kupališta i šibenske gradske četvrti.
- Ne mislim da sam toliko rastrgan, razapet. Ja sam odabrao svoj život najbolje kako znam. U jednoj godini stignem gotovo na sve kontinente, susrećem se s različitim ljudima i kulturama, ali Jadrija i Šibenik su nešto posebno. Na Jadriji sam našao mir, ljubav. Tu je moja kućica, koju ne bih dao ni zašto na svijetu. Na Jadriji punim baterije. To je mjesto, gdje ja mogu biti - ja. Onaj pravi ja – otvorio se emotivno na prvu loptu arhitekt Ante.
Na pomalo emotivnu priču o zagrebačkom Dalmatincu podsjetio nas je, dakako, nedavni Vrbanov trijumf u Londonu, gdje je dobio svjetsku nagradu za arhitekturu, točnije za Muzej novca Hrvatske narodne banke u Zagrebu.
Face pobijedio klinac s Jadrije
- Pa, ruku na srce, nemam puno toga dodati izjavi, koju sam vam dao neposredno poslije primanja nagrade. Osjetio sam se itekako počašćen, kad je posebnik izaslanik kralja Charlesa naglasio kako pripadam izabranoj desetorici najboljih na svijetu u deset kategorija. Da je tu odluku donio poseban ocjenjivački sud, sastavljen od 156 priznatih arhitektonskih sudaca, inženjera građevine i najvećih svjetskih analitičara za tržište s nekretninama. Ne, nisam se nadao nagradi u konkurenciji najvećih svjetskih imena. Imao sam emotivni šok u pozitivnom smislu, kad sam spomenut kao dobitnik prestižne svjetske nagrade. Da ne govorim o trenutku, kad se na velikom ekranu prikazana, uz moje ime, pojavio veliki hrvatski barjak. To su neponovljive emocije – još jednom je istaknuo naš sugovornik.
Londonsko priznanje nije, naravno, jedino, koje je na svom uspješnom putu zaslužio 45-godišnji zagrebački Šibenčanin. Njegov arhitektonski rukopis osjeća se u mnogim svjetskim metropolama.
- Gotovo svake godine dobijem neku nagradu na europskoj razini. U gotovo svim vrstama arhitekture zaslužio sam petnaestak nagrada. Opet moram spomenuti Jadriju, jer je jedne godine moja kuća proglašena najboljom u Europi. No, vraćam se na London, jer je to prvi put da sam dobio nagradu na svjetskoj razini. I to u konkurenciji zgrade državnog arhiva u Dubaiju, koju je projektirao itekako renomirani David Foster. I značajnog projekta u Singapuru, koji potpisuje jednako poznati Zaha Hadid. Pobijedio ih je, eto, šibenski klinac s Jadrije! No, želim još jednom istaknuti da ne bih uspio bez mog tima. Nagrada je zajednički rukopis mene i najbližih suradnika – rado Ante spominje svoj arhitektonski tim.
Žal za Poljanom
Vrban je uspio gotovo svagdje, osim –u svom Šibeniku. Prije više od 10 godina ondašnja gradska "vlada" nije prihvatila njegov projekt uređenja Poljane, točnije središnjeg gradskog trga. Dala je šansu manje poznatim arhitektima. No, ljubav prema rodnom gradu je u tom slučaju pobijedila taštinu. S majkom Kristijanom, nekadašnjom bitnom karikom u Croatia airlinesu, pojavio se na svečanom otvaranju Poljane.
- Bilo, pa prošlo. No, ostaje žal što nisam ostvario zamisao da ta središnja gradska ploha u mojoj verziji svjedoči o Šibeniku kao posebnom dalmatinskom središtu. Hrvatskom gradu posebne povijesti, tehnologije, glazbe, sporta… Da, primjerice, trg sam proizvodi struju. Kao asocijacija na hidroelektranu na Krki, koja je bila pionirska u Europi. Na Krki je, dakako, važna bila voda, na Poljani bih, pak, koristio vjetar. Što bih još napravio drugačije? Pa, bilo bi sigurno puno toga drugačije, na moj način. No, taj projekt mi, očito, nije bio suđen. Ne, nisam ljut zbog toga. Nisam ni nezadovoljan kao zaljubljenik u Šibenik, jer je, primjerice, tim projektom ostvaren veliki podzemni parking. Ja ne mogu biti ljut na Šibenik, jer je on dio mene. A na sebe čovjek ne može biti ljut ili ne može dugo biti ljut – s malim žaljenjem, te puno više oprosta govori svjetski priznati arhitekt.
Znate li da je Vrbanov projekt, koji nije prihvatio Šibenik, zaživio u bogatoj azijskoj destinaciji, u Dubaiju!?
- Pa, nije oživio doslovce. Nisam u Dubaiju mogao projektirati utabane staze, na kojima su u prošlosti pravili svoje uobičajene šetnje naši djedovi i bake. No, ima puno istine da je temeljna zamisao projekta, koji se trebao naći na šibenskoj Poljani, našla svoje mjesto u tom bogatom gradu – otkriva naš sugovornik.
‘Radim i po 15 sati na dan‘
Ante Vrban je simpatičan i mnogima drag čovjek. Lišen samohvale i prepotencije. Očito, novac i svjetska slava ga nisu iskvarili da ne bi bio i dalje "obični" Hrvat, zagrebački Dalmatinac.
- Tko može osporiti tezu da su novac i uspjeh kolateral svačijeg rada, posebice kreativnog!? No, nikad nisam mislio prvenstveno na novac. Važnije mi je bilo da ostavim neki poseban trag rada. A počeo sam ozbiljno raditi još kao 19-godišnji student. Arhitektura je, htjeli priznati ili ne, najbolji svjedok nekog vremena. Na poseban način govori o ljudima i godinama, u kojima su živjeli i stvarali. A za novac, koji pošteno zarađujem, radeći katkad i 15 sati dnevno, brinu drugi ljudi iz mog tima. Rado se sjećam izjave moje šibenske bake, koja mi je kao u refrenu znala ponavljati "Nije važno što radiš. Važno je da radiš s ljubavlju, pa ćeš sigurno uspjeti" – potvrdio nam je Ante ljubav prema poslu, kojim se bavi.
U svojim emotivnim istupima naš sugovornik gotovo neizbježno spominje majku Kristijanu i pokojnog brata Tomislava, poznatog visažista. Malo nas podsjeća i na Biserku Petrović, koja nam je nerijetko kazivala "da se ponaša kao da je Dražen još uvijek živ"!
- Tomo nije bio samo moj brat, već i nenadoknadiv prijatelj. Čim me obuzmu emocije vidim ga u svakoj zraci sunca, u svakoj kapi kiše. Kad se preselio na drugi svijet prvi put sam shvatio da ima problema koji su u životu nerješivi. U mom svijetu on je nenadoknadiv, baš kao što imam poseban odnos s majkom Kristijanom, koja me prati u svim uspjesima i problemima na najbolji način – ne krije Ante emocije za pokojnog brata i svoju majku.
I djed u arhitekturi
I Antin je djed Tomislav Kelava bio duboko u arhitekturi. Ostavio je traga u šibenskom zavičaju, ali nikad nije zaboravio na svoje korijene u Cetinskoj krajini.
- I ja držim do tih korijena. Majka i ja smo održali posebnu vezu s fra Marinkom Vukmanom, aktualnim gvardijanom svetišta Gospe sinjske. Uživamo u dalmatinskoj ćakuli, kad nam taj rođak stigne ljeti na Jadriju. S ponosom ističem da je moj rođak fra Marinko kao šef katoličke misije u Stuttgartu svakog tjedna slao pomoć napaćenoj Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Ne, ne odričem se nijednog dijela mojih korijena, pa tako ni Sinja, Cetinske krajine. Jedan od prvih rođaka bio je višestruki pobjednik sinjske Alke – otkrio nam je priznati arhitekt.
Ćakula s Antom Vrbanom bila je toliko ugodna da smo je prekinuli sa svojevrsnim žaljenjem. Za kraj smo ostavili neizbježno pitanje o tome, koji ga projekti čekaju poslije velike svjetske nagrade.
- Ne morate mi vjerovati, ali sam projektima okupiran sve do kraja 2029. godine, mahom na svjetskoj razini. Dakako, uvijek ostavim malo vremena i za nešto što se "dogodi", a predstavlja svojevrsni izazov. Mora biti i dana za odmor i uživanje, putovanja i obitelj, te posebice za Jadriju. Priznajem da sam posebno okupiran dvjema stvarima. Želim do kraja urediti moj stan u Zagrebu, te dograditi aneks Muzeja HNB-a u Zagrebu. I kao emotivnom podsjetniku na svjetsku nagradu, koju sam dobio u Londonu – završio je Ante Vrban.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....