Hajduk je uvjerljivom pobjedom na gostovanju kod Gorice pokazao da je ozibljan pretendent na naslov prvaka. Rutinskih 4:0, bez nervoze i drame dobra je uvertira za nastavak sezone, ali činjenica da je ovo već druga do koje su Bijeli došli bez neke posebno uvjerljive igre u fazi napada zapravo ostavlja dojam da se radi o priči s dva lica.
Hajduk je u nastavku sezone postigao sedam pogodaka, od čega čak tri iz kaznenog udarca, jedan iz prekida (Ferro danas), dok je jedan bio golčina Filipa Krovinovića. Ako tu dodamo i današnji gol Jana Mlakara, kojem je prethodilo sjajno dodavanje Marka Livaje, jasno je da se ne može očekivati da će se na taj način pobjeđivati unedogled. Treba naglasiti i to da je današnji pogodak Livaje za 4:0 posljedica dobro stvorenog viška u odnosu na obranu Gorice, ali on je realno došao kada su domaćini već digli ruke od svega.
S druge strane, odlika velikih ekipa jest to da pobjeđuju i kada ne prikazuju posebno dobru igru, a Hajduk sada ima dovoljno kvalitetan kadar da u većini utakmica može doći u priliku za pogodak i bez kvalitetno odigrane akcije. Uostalom, Bijeli su u mandatu Jensa Gustafssona stvarali prilike koje nisu uspijevali u dovoljnoj mjeri iskoristiti, dok je sad pod Valdasom Dambrauskasom situacija praktički obrnuta.
Ono što može biti problematično u tom narativu jest činjenica da je Livaja i dalje početak i kraj manje-više svega u Hajdukovoj igri. Krovinovićev doprinos ne smije se zanemariti, dok je Mlakar danas u centralnijoj ulozi nego inače pružio nelošu partiju koju je začinio pogotkom u maniri najvećih golgetera. Uz njih dvojicu, tu su još i Marin Ljubičić te Stipe Biuk, dok i bekovi znaju odigrati važnu ulogu u fazi napada (doduše, Lovrencsics ne više toliko kao pod Gustafssonom), ali Livaja je onaj „X faktor” koji ekipi daje samopouzdanje. Uostalom, „desetka” Bijelih u posljednja dva susreta ima četiri gola i jednu asistenciju.
Bijelima je danas pomogao rani pogodak, koji je djelo novog pojačanja Ferra, a koji je došao prvenstveno kao posljedica katastrofalne reakcija obrane Gorice na Krovinovićev ubačaj. No, još je jedna stvar omogućila Dambrauskasovoj momčadi da dođe do lagane pobjede, a to je bolja igra u fazi defenzivne tranzicije. Boljka za koju je Litavac i nakon prošle utakmice rekao da joj ne zna razlog danas je bila u drugom planu, a razloga za to je nekoliko.
Prije svega, Dambrauskasova odluka da izvede ekipu u sustavu 3-4-1-2 značila je da će po defaultu barem tri igrača u većini situacija biti iza lopte kada se ona izgubi. Nadalje, Gorica je djelovala dosta indisponirano i osim visokog presinga koji je Bijelima već standardno stvarao ogromne probleme u otvaranju napada, domaćini su uspjeli stvoriti samo dvije opasne situacije, koje su opet bile produkt presinga na igrača s loptom.
Prvo je Kristijan Lovrić u 13. minuti oduzeo loptu Nikoli Katiću, navukao na sebe Josipa Eleza i Ferra te pronašao samog Matara na desnoj strani, koji se nije dobro snašao, a onda se u 48. minuti Lovrić ponovno sjurio po lijevoj strani nakon što je Jani Atanasov izgubio loptu na sredini terena, ali mu je udarac obranio Lovre Kalinić.
Treći razlog veće stabilnosti u defenzivnoj tranziciji bio je Lukas Grgić. Novopridošlica u redovima Hajduka odmah se u svom službenom debiju pokazao u dobrom svjetlu te je bio sveprisutan na sredini terena. Iako izlazak u visoki presing Bijelima nije jača strana, Grgić je u nekoliko navrata sam agresivno izašao na igrača s loptom, a posebno valja izdvojiti situaciju iz 11. minute, kada je Matthewu Steenvoordenu oduzeo loptu na sličan način kao i Lovrić Katiću dvije minute kasnije, te sjajno uposlio Livaju.
Grgić je susret završio s 8/14 dobivenih duela (najviše na utakmici), ali njegov doprinos nije se osjetio samo u fazi obrane. Imao je čak 44/47 točnih dodavanja, što je uspješnost od 94 posto (samo je Atanasov bio bolji s 31/32 točna dodavanja, odnosno 97 posto) i dva uspješna driblinga, a da zna uputiti i dodavanje koje „razbija” protivničke linije pokazao je u 23. minuti, kada je sjajno pronašao Mlakara.
Krunoslav Rendulić zapravo ničim nije iznenadio Hajduk, a oslanjanje na ofenzivnu tranziciju, koje je u kontekstu svega bilo apsolutno opravdano, ipak nije urodilo plodom. Stoga nije bilo šanse da Gorica iz ovog susreta nešto izvuče, jer unatoč 49 posto lopte u nogama, nisu uspijevali zaprijetiti Bijelima na postavljenu obranu, a onda im je preostalo samo čekati osvojenu loptu i nadati se da će Lovrić nešto uspjeti napraviti s njom.
U takvom odnosu snaga Dambrauskasovih 3-4-1-2 su zbog same koncepcije smanjili rizik u fazi tranzicije i na kraju se pokazali kao dobra odluka litavskog stručnjaka. Ipak, sustav sam po sebi neće biti dovoljan u budućnosti i ako je Litavac odlučan nastaviti igrati s tri stopera, momčad će se morati prilagoditi na nove zahtjeve, iako ni one stare nije svladala najbolje.
Pozitivna stvar u svemu tome je to što, u kontekstu Livajine slobodne uloge i činjenice da su dosad barem jednu krilnu poziciju pokrivali igrači kojima je prirodna pozicija centralnija, razlika u taktičkim zahtjevima ne bi trebala biti toliko velika. Sljedeća tri tjedna u kojima će Hajduk prvo na svoj rođendan dočekati Slaven Belupo, a onda otići u goste ekipi koja je već skoro drugoligaš, djeluju dovoljno da Bijeli dovedu novi sustav na zadovoljavajuću razinu prije nego što ugoste Rijeku, koja će im se vjerojatno suprotstaviti u sličnoj formaciji.
Direktan pristup u kojem se ne oslanja toliko na posjed i koji se vrti oko dugih lopti u prostor i, naravno, Livajine genijalnosti, Dambrauskasa za sada drži u nizu od devet natjecateljskih utakmica bez poraza. Iako su ponekad neuvjerljivi u napadu i ranjivi u obrani, Bijeli većinom djeluju dovoljno moćno i ostavljaju dojam da u svakoj utakmici mogu pobijediti. A to nije mala stvar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....