Pričalo se pod Marjanom na svim kantunima, pa evo sada to konačno i službeno možemo potvrditi – hajdukovac Marko Livaja otvorio je biznis, postao je vlasnik kultnog restorana "Duje" na splitskim Gripama. Nogometno-ugostiteljski transfer odvijao se zadnju godinu dana, otkada je Livaja uz pomoć dosadašnjeg vlasnika "Duje", jednog od najkarizmatičnijih splitskih ugostitelja Marija Matijaševića, sa svojom ekipom polako počeo ulaziti u posao.
Nakon jednogodišnjeg zajedničkog partnerstva, "Dujine" uzde ušle su 100 posto u ruke Hajdukova napadača. Mario se već polako i umorio, 46 godina je u ugostiteljstvu, od toga je 31 bio vlasnik lokala. Došlo je vrijeme, veli, da se malo izgušta u odmoru, litu, brodu, izletima s obitelji, druženju s brojnim prijateljima, kumovima. Ali dok ga gledamo punog života, sve nam se čini da od njega neće biti umirovljenika.
– Nije to još za mene. Mi smo kao obitelj vrlo čvrsto, svatko sa svojim zadacima, s našim ljudima iz kužine, sale, proširenom nam obitelji, dugo stvarali ovu nevjerojatnu poslovnu priču. Nedavno smo u lokalu imali veliku feštu na kojoj se obilježio moj oproštaj od "Duje", slavio mi se rođendan, ali i 31. godina "Dujinog" života. A šta da vam kažem, dugo sam se pripremao na taj trenutak. Obuzele su me emocije, došli su moji prijatelji, ipak je "Duje" bio više od samog restorana. Uvijek smo govorili kako svoje goste poznajemo u dušu. S vrata smo znali kakve su volje, jesu li dobro, tišti li ih što, što bi taj dan najradije pojeli, fali li im razgovora. A bogme su znali i oni mene. Uspjeli su me na kraju rasplakati. Ali polako, nigdi ja ne idem, ko zna, možda me čeka neki novi lokal, možda će biti manji, za družinu – znakovito nam miga Mario.
Iris odigrala presudnu ulogu
E sada, kako Livaja ulazi u ovu priču. Mario veli da je odlučio lokal predati u ruke samo osobi od povjerenja, za koju zna da će nastaviti putem koji se dugo gradio. A tu je presudnu ulogu odigrala Markova supruga Iris, koja je još kao mlada djevojka sa svojom ekipom hodočastila u njegove dvore. Ipak je ona odigrala glavnu ulogu u Livajinu profesionalnom ostanku u Splitu. Po svemu sudeći, i ovdje je bila jezičac na vagi, koji je vjerojatno i pridonio obiteljskom ulasku u ugostiteljski biznis. Ponijeti "Duju" na leđima nije mala stvar. Nije to tek običan lokal, kakvih imamo na sve strane. Ne, ne, ovdje se odigravao splitski đir. I sve što je te večeri željelo njemu nazočiti moralo je u "Duji" udrit kartelu. I tko se želio pokazati, ali i ukazati nekoj osobi, morao je doći u "Duju" na čašicu druženja. Zanima nas samo kako li su svi ti brojni sportaši, političari, estradna lica, poslovni ljudi, glumci, obični svit uspijevali u njemu u isto vrijeme pronaći svoj prostor?
– Gdje čeljad nije bijesna, nije ni kuća tijesna – kazat će Mario, dirigent najvećih splitskih fešti i zahebancija o kojima je cijeli Split danima poslije pričao. Pazite vi ovo, tu nasuprot lokalu pokojni Zdenko Runjić imao je svoj ured. A kako je volio druženje, fešte, zafrkanciju, ćakule, u "Duji" je otvorio svoju drugu dnevnu bazu. Imao je uvijek rezerviran stol za kojim se okupljala kompletna estradna i umjetnička scena. Oliver, Zorica Kondža i Joško Banov, Doris, Pero Panjković, Jole, pokojni Čubi, Huljić, Giuliano, pokojni Ljubo Stipišić Delmata, sin mu Gibo, Goran Karan, Zrinka, Drele, Zečić, Gašparac, Radolfi, Zvone Mihanović... Svi. Sva pjevačka lica Melodija Jadrana u "Duji" su imala svoj dnevni boravak.
U ‘Duji‘ je Zdenku bio ured
– "Duje" je deset godina bio službeni restoran Melodija Jadrana, bio je stožer svih najvećih splitskih događanja iz svijeta košarke, rukometa, vaterpola, tenisa. Kod nas su se slavile medalje, osvojena prvenstva, sportaši su dolazili na dnevnu spizu. Navečer i u izlazak. Od mojih prvih početaka, u "Duju" su počeli dolaziti i veliki poslovni ljudi, poput Zvone Radića, Svjetlana Stanića, brojni ugledni liječnici, spomenut ću prijatelje dr. Antu Pundu, dr. Dragana Ljutića. Kod nas su se slavili rođendani, fešte, pirevi, zaruke, rađanja dice. Ti ljudi koji su bili sa mnom u početku puno su mi u životu pomogli jer su i svoje poslovne kolege, prijatelje dovodili u "Duju" i tako su lokal pozicionirali na hrvatskoj razini. Kod mene su se potpisivali poslovni ugovori i transferi, upoznavale se nove pjevačke nade, u spontanim razgovorima spajali su se stolovi, stvarala se nova društva – veli Mario.
I malo-pomalo, od lokala nad tribinama male dvorane na Gripama, u kojem su se do tada nudile pizze i topli sendviči, "Duje" je postao brend. A u tom brendu, za jednim je stolom večeri provodio legendarni Zdenko Runjić. Pitamo Marija kakav je bio, što je volio pojesti, tko mu je bio sparing-partner. A tko drugi nego Oliver nenadmašni, od kojega se nikad nije odvajao njegov brat Aljoša, Aljo.
– Zdenko je bio čovjek nevjerojatne inteligencije i ucrtanog rasporeda. Uvijek bi oko jedan sat noću išao doma i obično bi tako propustio najžešću zafrkanciju koja bi potrajala do zore. Onda bismo mu mi sutra pričali kako je prespava ono najvažnije. Svi bi se kao spremili da ćemo lagano ić leć, a onda bi se udrile putničke, kako bi rekao moj od prvih dana "Duje" veliki prijatelj i suport Pero Panjković, one šta se na kraju produže do pet sati ujutro. Ja bih išao doma ranije, tko bi sve to izdrža kada te sutra rano ujutro dočeka nabava. Njima bi bilo lakše jer bi mogli cili dan prespavat. I onda bi im ostavio koji puta i ključe i rekao: "Komodajte se ka doma." To vam je tako kad vam ti ljudi postanu kao obitelj – kaže.
Doris je bila vatrena za stolom
Pa priča kako je zapravo Runjić bio jedini ozbiljan čovik među njima, i kako se ponašao u poslu, takav je bio i u životu. Festival bi završio, onda bi otišao na odmor u Bašku Vodu, ali čim bi se vratio u Split, krenuo bi u akciju pripreme novog.
– Runjić i Oliver volili su meso. Moga si ti njima dat ribe, ali meso je bilo meso, number one. Isto kao i mom Peri, možeš ti njemu dat i najbolji obor, ali ako on nije dobija svoj bečki pohani, to je ka da mu nisi ponudio ništa – govori Mario.
Pismu bi uvijek otvorila Zore Kondža, Doris je za stolom bila vatrena, vesela, glasna, a atmosferu su često vicevima dizali i Žele Maretić i Zvonimir Stipičić Miš, glavni akteri hit serijala "Martin u Zagrebu, Martin iz Zagreba". Mario priča kako neće nikad zaboraviti neveru s jednih Melodija i neviđenu gužva koja se uselila u lokal. Sve je bilo puno svita, sve je pratio manjak konobara.
– Skočija je odma Panjković i kaže: "Ne brini, to ćemo Oliver, Jole i ja sredit." Uzmu oni tacne u ruke i krenu naplaćivat, a kako nisu znali odredit iznose, procjenjivali su po visini i težini čovika. Pa bi većem, debljem bubnuli veću cijenu. To je bila neviđena zafrkancija. Oliver i Rato Tvrdić bili su poznati po brzim smicalicama, što je to u trenu smislilo, to čovik ne bi moga virovat. Grad bi danima nakon toga priča o tim bazama. Jednom nam je u lokal došla Naomi Cambell, crna perla. Kad je ušla onako visoka, egzotična, savršena, sve je stalo. Bilo je uvik lipih cura, ali ona je top. A curama se svidija, recimo, Boris Becker. Doveo ga je kod nas Goran Ivanišević, žene su odmah kazale kako je faca nad facama. Valjda ima nešto u sebi, ne znam, ne razumim se u te stvari – sjeća se Mario.
Polako je u "Duju" počeo dolaziti i Giuliano, Mario ga se sjeća kao tihog dugokosog dečka vrlo, vrlo zanimljivog djevojkama. A tu je bio i Gibo, ali i Goran Karan, kojega je Runjić zapravo otkrio upravo u ovom lokalu.
Čubija smo obožavali
– Zdenko je samo jednom riječju čovjeku znao pokazati i mjesto i granicu. Znate li da je on kod nas otkrio Gorana Karana? Čuo ga je na pismi koju smo pustili s kazetofona i onda je konobare i mog sina Dina, koji je od 17. godine počeo raditi sve poslove u "Duji", počeo zapitkivati: "Ko je ovo? Ima lip glas, kako se zove?" Ostalo je bila povijest – kaže.
A tek Čubi. Svima dragi Čubi. Ljudi su ga obožavali jer je bio prijatelj. Sve dok nije došao na TV, brojni nisu znali koliko je to bilo drago, svestrano, pametno biće. I on je rano napustio ovaj svijet.
– Nisam toliko puno njih spomenuo. Ali toliko ih je kroz "Duju" prošlo da bih knjigu samo s imenima mogao napisati. Nije bilo nekog poznatog političara, košarkaškog ili vaterpolskog suca koji nije doživio "Dujinu" priču – kaže.
Mario je prije "Duje" dobro ispekao zanat. A da se kojim slučajem nije dogodio rat, možda bi do dandanas držao neki od popularnih zagrebačkih lokala. Okolnosti su ga usmjerile doma, namjerile ga na "Duju", stvorile mu bogatstvo prijatelja do kraja života. I gomilu sjećanja sačuvanih u opsežnoj fotoarhivi. Veli kako bez ljudi kao što su bile njegove djelatnice, nekadašnja kuharica Mirjana Marušić – Superbaka, poslije i Zlata i danas Marina, te konobari Goran, Ante i Andro, koji su ovdje proveli od 20 do 30 godina, ništa od ove priče ne bi bilo. Stvorio je jedan od najpoznatijih dalmatinskih lokala, a i nadalje je ostao skroman. Tajna njegova uspjeha? Leži u tome, kaže, što ljudima daje cijelog sebe. Zato je "Duje" postao splitski đir, sinonim za mjesto u kojem se osjećaš kao da si doma.
– Pažljivo sam birao onoga koji će nastaviti "Dujin" život. I eto, dogodili su se Iris i Marko i sretan sam zbog njih. Ona mi je prišla, pitala me je li istina da mislim izaći iz posla. Prvo smo postali partneri, dok se oni nisu uhodali. I sada je došao trenutak za novog zapovjednika. Osoblje je ostalo, lokal se sada preuređuje i uskoro kreće s radom. Želim im svu sriću, mislim da je otišao u dobre ruke. Šta se mene tiče, ja sam uvik tu ako im bilo šta zatriba – veli Mario Matijašević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....