Hoće li povratak Tesle u Gospić biti poticaj da se oda počast i drugim znamenitim Srbima rođenima na području današnje Hrvatske?

Ajde, neka smo i to doživjeli. Odmetnuti HDZ-ovac Milinović i ljuti pravaš Starčević, župan i gradonačelnik, pokoškali se oko odavanja počasti Nikoli Tesli. Trideset godina nakon što je spomenik najvećem čovjeku rođenom na prostoru današnje Hrvatske nasilno uklonjen, Darko Milinović ne da Karlu Starčeviću svojatati njegovu ideju o povratku skulpture na gospićki trg.

Ima li ljepše poruke od one da se dva tradicionalista, desničara, otimaju za jednog Teslu, sina pravoslavnog popa iz Smiljana? I je li to znak da smo konačno završili s brojanjem krvnih zrnaca pa ljude važemo samo po njihovim djelima, a od Teslinog je teško pronaći većeg. Je li tako?

Zato je i američki veleposlanik u Beogradu nekidan uzviknuo: "Tesla je Amerikanac". Zato su i susjedi Srbi s pravom na avion koji povezuje njihovu državu i SAD naslikali pametnog Nikolu. I zato su se u konačnici dva političara u Hrvatskoj posvađala oko toga tko je više dao za spomen na najpoznatijeg Ličanina. Teslu svi žele prikazati kao svoga, a i pripada svima. Struju ne koriste samo Srbi, Hrvati ili Amerikanci.

Interesantno je kako se djeca iz osnovnih škola iznenade kad saznaju da je poznati izumitelj bio Srbin. Čekaj?! Kako to Srbin, a iz Gospića? U malim glavama nema predrasuda, ali im, eto, bude čudno Teslino podrijetlo jer znaju malo ili ništa o znamenitim Srbima koji su rođeni na području današnje Hrvatske.

Nažalost, o odnosima dva stara slavenska naroda, zelenbaći saznaju usput; naćešće kroz spominjanje kojekakvih političkih razmimoilaženja, sukoba i posljednjeg rata. To su njima Hrvati i Srbi. Milanović i Vučić. Tko je kome, što i kada rekao.

Za razliku od nas starijih, zakinuti su u toliko stvari koje bi ih obogatile kao ljude. "Bakonja fra Brne", recimo, roman Šibenčanina Sime Matavulja, više nije dio obavezne lektire, a toliko smo se kao djeca radovali tom liku kojeg je stvorio pisac i učitelj Matavulj.

I krasno bi bilo da pučkoškolci danas, poput Teslinog muzeja u Smiljanu, obilaze i Simin spomen dom u šibenskom Varošu, tim više jer je bogata trgovačka obitelj Matavulj u devetnaestom stoljeću nešto značila.

Kad sam se uhvatio najmlađih uzrasta, veseli da ima i suprotnih primjera. Za razliku od Matavulja, veliki pjesnik Grigor Vitez iz Kosovca kraj Okučana, nije zaboravljen. Uz Grigorija smo sricali prva slova čitajući "Radost". I danas ga klinci obožavaju. I danas "njegovo drveće hoda".

Aleksije Branko Radičević rođen je u Slavonskom Brodu, a recite mi, tko ne poznaje onu njegovu "Kad mlidijah umreti" koja tjera suze na oči?

Kad tim našim pačićima pokazujemo spomenik Tesli u Gospiću i njegove izume prezentirane u rodnom mu Smiljanu, zašto im ne reći da su hrvatski građani srpske nacionalnosti toliko toga utkali u našu povijest i kulturu, da to nikakva politika i ratovi ne mogu uništiti. Zašto ih u tom smislu ne prosvijetliti? Uzdizati. Širiti im vidike.

Uvijek se povlači ona prispodoba o svijetu bez Tesline naizmjenične struje koji bi bio nezamisliv, a možete li zamisliti hrvatski film bez Šerbedžije i glumište bez Pere Kvrgića? Ili Slavka Štimca od Perušića? Malog Boška Buhe. Slavnog Hajduka bez Bearinih obrana, košarku bez Nikole Plećaša i braće Petrović, a našu književnost bez Desnice, Preradovića, Vojina Jelića?

Bez skladatelja Josifa Runjanina ne bi bilo himne Lijepa naša domovino, a nije što je naša - stvarno je milozvučna i prava oda rodnoj grudi.

Teško je opisati prazninu koju smo osjetili nakon što nas je napustio Arsen Dedić, a za brata mu se Milutina; putopisca, slikara, etnologa..., i što li sve već taj intelektualac od formata nije bio, manje zna, a ništa manje nam od Arsenija u amanet nije iskrcao.

Kakva bi to pobogu naša umjetnost bila da ju nisu obilježile skulpture Vojina Bakića, slike Stojana Aralice, Save Šimunovića...

Mogao bih ovako nabrajati do sutra, no shvatili ste poruku. Otvorimo oči mladosti. Učimo ih toleranciji nudeći im pozitivne primjere iz prošlosti, da nam se govor mržnje iz Borova sela ne bi ponavljao, vraćao poput bumeranga. Sramotno je da se takvo što događa u 21. stoljeću. I u zemlji koja pripada Europskoj uniji. Koja pretendira biti civilizirana, moderna, napredna, ili se barem ja tako tješim?!

Hrvati i Srbi stoljećima žive jedni uz druge. I nisu se uvijek sukobljavali i ratovali. Dapače; to je tek manji dio njihove zajedničke povijesti koja se isprepliće. U međuvremenu, svoj su zavičaj i domovinu gradili zajedno, a koliko u to teško bilo povjerovati, tako će biti i sutra. Sto posto! To nam je sudbina. Ne možemo uteći jedni od drugih. I ne trebamo! Tesla i drugi odličnici srpskog roda a hrvatskog doma, most su koji nas spaja, i koji više nitko i nikad ne smije srušiti. Ne smijemo sagorjeti od mržnje. Nestati. I jedni i drugi. Hrvati i Srbi.

Zato, Milinoviću i Starčeviću, ne svađajte se oko Teslinog spomenika, nego mu podignite još koji. I njemu i njegovim dičnim sunarodnjacima koji su nas sve zajedno zadužili.