Hrvatska politička povijest puna je dirljivih priča o ljudima koji su devedesetih doživjeli prosvjetljenje. Mnogi su prošli taj daleki put od Marxa do Maksa, no ne i Zlatko Mateša, njegova tranzicija nije bila dio ideološkog hrljenja u novi rov, nego čista, hladnokrvna tehnokratska evolucija.
Prije nego što je ušao u povijest kao Tuđmanov šesti premijer, Zlatko Mateša je osamdesetih godina prošloga stoljeća sasvim uredno i marljivo koračao utabanim stazama socijalističkog samoupravljanja. Nakon što je diplomirao pravo, skrasio se u INA-i, toj mitskoj utvrdi zlatne jugoslavenske mladeži u kojoj su se spajale ekonomska moć, tiha diplomacija i tajne službe.
A tamo se na direktorske pozicije nije dolazilo samo s diplomom. Trebala vam je i knjižica. A Mateša ju je imao. I to ne bilo kakvu, on nije bio tek pasivni promatrač s partijske baze, nego sekretar organizacije Saveza komunista. Vodio je sastanke, pazio na ideološku ispravnost radničke klase i učio kako se upravlja resursima unutar zatvorenog, jednopartijskog sustava.
Kada se sustav počeo raspadati, Zlatko, baš kao i gomila njegovih kolega direktora iz naftnog biznisa, nije gubio vrijeme na nostalgiju. Crvenu knjižicu spremio je u baul obiteljske povijesti, uzeo plavu iskaznicu HDZ-a i ušetao u urede nove hrvatske države. Prvo kao šef Agencije za restrukturiranje, potom kao ministar, a na koncu i kao predsjednik Vlade.
Tuđmanov zlatni dečko
Zlatko Mateša nikada nije skrivao svoju prošlost, niti se zbog nje previše crvenio. Za njega je Savez komunista bio ono što je za vrhunske menadžere u kapitalizmu MBA studij, nužna ulaznica za prvu ligu.
Kad se pravila igre promijene, mudar igrač ne plače za starim sucem, nego nauči nova pravila i nastavi trčati prema ciljnoj ravnini. Mateša stoga i jest ultimativni kameleon hrvatske moći, klasičan izdanak tehnokratske elite s kraja prošlog stoljeća koji je bez sekunde ideološkog mamurluka postao vječni olimpijski volonter s višemilijunskim nekretninama.
I dok su se karijere mnogih velikih i zaslužnih Hrvata pokvarile brže od jogurta, Zlatko Mateša već desetljećima stoji na vrhu hrvatskog hranidbenog lanca kao monumentalni spomenik tehnokratskoj besmrtnosti.
Uistinu, ima tih nekih ljudi koji izgledaju kao da su cijepljeni protiv prolaznosti. Uvijek su tu, a zapravo su stalno nigdje. I nikome za ništa ne odgovaraju. Ako osnuju udrugu, neće se morati puno misliti tko će im biti predsjednik.
Kada je Franjo Tuđman 1995. godine trebao nekoga da glumi stabilnost dok se država oporavlja od rata i kreće u privatizacijski stampedo, izbor je pao upravo na Matešu. Finog, učenog zagrebačkog dečka koji, istina, nikada nije bio na prvoj crti, baš kao ni u barakama na Jarunu, ali nikada nije ni preispitivao odluke svojih nadređenih. A Tuđmanu je upravo takav trebao.
Tužna politička ostavština
Mateša je na dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske stupio 7. studenoga 1995., a mandat mu je službeno prestao 16. siječnja 2000. godine, kada ga je nakon izbornih promjena naslijedio Ivica Račan. Njegov mandat pamti se kao najdugovječniji tijekom devedesetih godina. No, pamti se i po uvođenju PDV-a, po uspostavljanju drugog i trećeg mirovinskog stupa, po propasti malih banaka i štedionica te po uništenju brojnih tvrtki i tvornica, službeno nazvanim pretvorba.
Sumrak radničke klase i vrhunac divlje privatizacije Matešina su politička ostavština. S jedne strane uvođenje modernih zapadnih financijskih alata, a s druge juriš HDZ-ovih miljenika na preostalu državnu imovinu. Ponovna okupacija tek oslobođene zemlje.
Kroz sve to Mateša je prošao neokrznut, kao tanki mačak kroz kapljice kiše. Iz Banskih dvora izišao je čist, Tuđmanov lutak koji je vješto, pazeći da se nikome ne zamjeri, izbjegao detuđmanizaciju.
Nakon predsjednikove smrti i velikog poraza HDZ-a na izborima 3. siječnja 2000. godine, mnogi su Tuđmanovi ministri završili u političkoj ropotarnici, ali ne i Mateša, on je odigrao potez karijere, povukao se iz aktivne politike i sklonio se u Hrvatski olimpijski odbor. Napokon otkrivši svoj ultimativni talent.
Stari poznanik Račan
To što je Zlatko Mateša 2002. godine na čelo HOO-a zasjeo usred mandata SDP-ove koalicijske Vlade na prvi pogled djeluje kao nevjerojatan politički paradoks. Međutim, to se dogodilo zbog specifičnih okolnosti, u kojima je do izražaja došlo Matešino vječno umijeće puzanja ispod radara.
Olimpijski odbor bio je u potpunom rasulu. Organizaciju je vodio Zdravko Hebel, koji je bio u otvorenom ratu s velikim sportskim savezima, sportašima i tadašnjim ministrom prosvjete i sporta Vladimirom Strugarom, a kada je konačno bio prisiljen podnijeti ostavku, HOO je hitno trebao nekoga tko će primiriti zaraćene strane i stabilizirati sustav prije Olimpijskih igara u Ateni.
S obzirom na to da predsjednika HOO-a ne imenuje Vlada, nego Skupština HOO-a, koju čine delegati iz svih nacionalnih sportskih saveza, redom HDZ-u odani kadrovi, tako se Mateša, samo naizgled niotkud, pojavio kao savršen kandidat. Ugledan pravnik, bivši vaterpolist, čovjek koji zna kako funkcionira državni proračun i kako iz njega izvući novac za sport. Luciano Sušanj, kao protukandidat, nije imao šanse.
S obzirom na to da nikada nije bio stranački jastreb, dakle lovac koji vrlo brzo postane lovina, Mateša nije smetao ni tadašnjem premijeru Ivici Račanu, svom starom poznaniku, koji je ionako imao većih problema, posebice ekonomskih, da bi energiju trošio na sport. Kada je u listopadu 2002. preuzeo privremeni mandat šefa HOO-a, SDP-ovci su vjerojatno mislili kako je to kratkoročno rješenje do idućih redovnih izbora.
Nisu ni sanjali da će taj isti čovjek na toj istoj poziciji dočekati i ispratiti još tri SDP-ove i HDZ-ove vlade, pretvorivši njihovo "privremeno rješenje" u svoju cjeloživotnu vladavinu.
Valentićev tajni zet
Ipak, ono što Matešu u očima prosječnog hrvatskog građanina čini privlačnijim od drugih funkcionara jest njegov privatni život. Čovjek ima ukusa, to mu se mora priznati. Dok njegovi vršnjaci uglavnom raspravljaju o reumi i cijenama na tržnici, Mateša s lakoćom hollywoodske zvijezde puni stupce tračerskih magazina.
Iza njega su tri propala braka, uključujući i onaj sa Sanjom Valentić, kćeri bivšeg premijera Nikice Valentića, još jednim "dečkom iz INA-e", s kojom se vjenčao u tajnosti dok je bio na vrhuncu političke moći.
Nizale su se nakon toga mlađe menadžerice, epidemiologinje, pa čak i jedna mongolska ljepotica. Mateša je, inače, i počasni konzul Mongolije, jer zašto ne, tamo gdje se spaja ugodno s korisnim, Zlatko je uvijek prvi u redu.
Kruna njegove romantične sage dogodila se krajem 2023. godine, kada je četvrti put stao pred oltar, ovaj put s Blankom Kačer, 30 godina mlađom splitskom profesoricom prava. U koju je toliko zaljubljen da joj čast ovih dana i javno brani tvrdeći kako su je napisi u medijima, sve same laži, doveli do ruba živčanog sloma.
Romantika i USKOK u istoj rečenici. Rekosmo, čisti Hollywood. Ili barem Pedro Almodovar.
Volonter bez premca
Zlatko Mateša preživio je Tuđmanov autoritarizam, tehnokratsku tranziciju, sportske klanove i bezbrojne medijske strijele. On je politički i društveni kameleon najviše klase. Kada ga gledate kako danas, u jeku izvida i afera u krovnoj sportskoj organizaciji, suvereno poručuje da "nije toliko siromašan da bi trošio novac HOO-a", morate mu skinuti kapu na samopouzdanju.
Uostalom, on je volonter. To bi glupo bilo zaboraviti. Od 2002. godine do danas Zlatko Mateša volontira kao predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora. I nitko ga i nikad u tome neće moći nadmašiti. Majka Tereza ima manje volonterskog staža od Zlatka Mateše.
Biti volonter, istina, obično znači raditi u pučkoj kuhinji, vaditi automobilske gume iz podmorja ili obilaziti usamljene starce po hospicijima, ali kad je volonter Zlatko Mateša u pitanju, onda to volontiranje rezultira kupnjom obiteljske kuće u Zagrebu i nabavkom stanova po Jadranu.
A zašto i ne bi kupio kad može. Ili nabavio. Mateša je jedan od osnivača i dugogodišnji prodekan Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, jednog od najskupljih i najprestižnijih privatnih fakulteta u državi, član je Nadzornog odbora OTP banke, predsjednik je Nadzornog odbora Croatia Airlinesa, u tvrtki Začretje nekretnine d.o.o., koja u Zagorju razvija projekte i planira gradnju solarnih elektrana, drži 20 posto vlasničkog udjela, u Euroconsultantsu, firmi fokusiranoj na poslovno savjetovanje i upravljanje, ima visokih 49 posto suvlasništva, a u zagorskoj tvornici Inkop Poznanovec 5,32 posto.
Četiri žene, niti jedan stan
A uz sve to, živi skromno. Toliko da zapravo volontira i u privatnom životu. Na njegovo ime, naime, nije registrirana niti jedna jedina nekretnina. Sve što je posjedovao ili nedavno stekao prebacio je na suprugu Blanku, i stan od 100 kvadrata u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi i već spomenutu, tek kupljenu, kuću od 460.000 eura. Sa stanom koji je Blanka Mateša nedavno kupila u Splitu i koji vrijedi 210.000 eura on, podrazumijeva se, nema ništa
Ukratko, volonter Zlatko službeno je siromašan kao crkveni miš. Njegova neslužbena imovinska kartica – jer volonteri onu službenu nisu ni dužni podnositi – zapravo je savršen spomenik jednom tranzicijskom geniju.
Dok institucije provode izvide o tome tko je plaćao putne troškove i dnevnice za njegovu suprugu na službenim putovanjima HOO-a, Mateša pravno stoji sa strane, čistih ruku i praznih imovinskih knjiga, dokazujući da se u Hrvatskoj najbolje živi onda kada – službeno nemate ništa.
Sve što je imao Zlatko Mateša dao je svojoj domovini. I svojim ženama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....