Hrvatska psihologinja svjedoči golemom očaju: ‘Dolaze mi djeca koja nemaju niti jednog prijatelja, a ovo su alarmi...‘

Usamljenost više nije samo osobno iskustvo – postala je javnozdravstveni problem. Prema studiji objavljenoj u Frontiers in Psychology 2023. godine, djeca i adolescenti koji doživljavaju usamljenost izloženi su znatno većem riziku od depresije, anksioznosti, niskog samopoštovanja i problema sa spavanjem. Dugotrajna usamljenost u ranom razvoju može ostaviti duboke emocionalne i kognitivne posljedice.

Dječja psihologinja Žana Pavlović svakodnevno svjedoči ovom fenomenu: "Ovo je iznimno teško doba za djecu. U svakodnevnoj praksi susrećem djecu koja nemaju nijednog prijatelja. Ako postoji nešto što karakterizira djetinjstvo, onda je to prijateljstvo. Ako imaš jednog prijatelja, sve možeš podijeliti – i loše trenutke i sreću. Dolaze mi djeca koja ostaju sama – na školskom dvorištu, u učionici, kod kuće."

Sve se svelo na privid

Živimo u vremenu koje je brzo, prenapučeno informacijama i ispunjeno stalnim podsjetnicima da moramo biti bolji, produktivniji, dostupniji. Dok roditelji balansiraju između nekoliko poslova, a djeca jure između škole, treninga i aktivnosti, najvažnije im izmiče – međusobna povezanost. Nekada je obiteljski ručak bio "sveti" prostor razgovora i zajedništva. Danas, u sve većem broju domova, svatko ruča kad stigne, s tanjurom u krilu uronjeni u ekrane.

Često možemo čuti komentare kako "danas djeca ne komuniciraju", no možda je pravo pitanje – kad smo mi posljednji put zastali i zaista ih čuli? Kako objasniti paradoks današnjeg djetinjstva – istovremeno nikad digitalno povezaniji, a emocionalno udaljeniji?

– Djeca imaju puno igračaka, ali se malo igraju. Imaju puno virtualnih prijatelja, ali malo stvarnih. Ekrani ne pružaju pravu interakciju. Sve se svelo na privid, na sliku, sve za lajk...

No usamljenost nije isto što i samoća.

– Djeca moraju naučiti da je samoća prirodno stanje. Da je dobro ponekad biti sam. Usamljenost je nešto drugo – subjektivan osjećaj da nisi dovoljno dobar, nepripadanje, gubitka povezanosti s drugima. To rađa osjećaj beznađa. Otuđenost nije više iznimka – ona postaje novo pravilo.

U svakoj učionici postoji dijete koje nitko ne primjećuje. Ne stvara probleme – i upravo zato ostaje nevidljivo.

– Djeca koja pate od usamljenosti često ne stvaraju probleme. Ona su tiha, neprimjetna. Ne ometaju nastavu, ne ističu se, ne traže pažnju. Dok se najviše bavimo onima koji viču, koji su agresivni, upravo ova djeca nezapaženo prolaze ispod radara.

Kako Pavlović i sama naglašava: "Nije lako danas biti dijete". Na pitanje što roditelji mogu konkretno učiniti, naglašava: povezanost, bliskost i kvalitetno zajedničko vrijeme.

– U stvarnosti, djeca – osobito ona predškolske dobi – provode većinu dana odvojena od roditelja. Od 8 do 16 sati su u vrtiću, potom slijede logističke aktivnosti, kratko vrijeme kod kuće i priprema za spavanje. I sve su to strukturirane situacije u kojima dijete vodi netko drugi – odgojitelji, treneri, ekrani. Roditelji često rade po dva posla i nemaju kada istinski vidjeti i čuti svoje dijete. A djeca, iako to možda ne znaju reći, uvijek će izabrati roditelja umjesto ekrana, ističe.

"Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba..." Ali znamo li uopće kako danas izgleda djetinjstvo? Odrasli ga i dalje romantiziraju i promatraju s mišlju da djeca "nemaju briga". No, stvarnost je drugačija – i daleko složenija.

Treba ih voditi

– Trebamo više razumjeti djecu. Mi odrasli često zaboravljamo kako izgleda djetinjstvo danas – s pozicije odraslih čini se bezbrižnim jer "nemaju kredite". No, danas je teško biti dijete. Od malih nogu suočeni su s vršnjačkim nasiljem, pritiskom izgleda i uspjeha, internetskim predatorima i raznim opasnostima. Da bi se u svemu tome snašli, djeca moraju imati razvijenu emocionalnu stabilnost i socijalne vještine – a to ne mogu steći sama, već uz podršku roditelja – upozorava.

Kada je riječ o jeziku kojim se obraćamo djeci, teško je ne primijetiti da u glavama mnogih i dalje odzvanjaju odjeci nekih drugih vremena. Svi smo svjedoci rečenica koje su se generacijama prenosile s koljena na koljeno, poput one čuvene: "Dok živiš pod mojim krovom, bit će kako ja kažem".

– Vjerujem da je moja generacija posljednja koja je izgovarala takve rečenice. Danas, ipak mnogi roditelji idu u drugu krajnost – pokušavaju biti djeci prijatelji. No, djeci nije potreban još jedan prijatelj, već roditelj – netko tko će im postaviti granice, tko će ih voditi. Djeca nemaju kapacitet da budu vođe. Ipak, svjedočimo tome da mnoga djeca danas preuzimaju ulogu malih "vođa" – u obitelji se sve vrti oko njih, odlučuju kamo će se ići, gdje će se sjediti, što će se jesti, a imaju tek tri godine – ističe dječja psihologinja.

– Roditeljima tada kažem: "Sad ima tri, ali vrlo brzo imat će i osam, deset, trinaest... Što ćete onda?". Djeca se najbolje osjećaju ondje gdje znaju granice, gdje postoji jasno definirana uloga roditelja i djeteta. Granice djeci ne oduzimaju slobodu – one im pružaju sigurnost.

Upozorava i na često zanemarenu ulogu škole.

– Djeca moraju voljeti školu, a da bi to bilo moguće, ona ne smije biti samo obrazovna, već i odgojna institucija.

O usamljenosti djece danas više se ne govori samo u obiteljskom ili psihološkom kontekstu – riječ je o fenomenu koji je sve češće predmet javnozdravstvenih upozorenja.

– Svjetski psihijatri govore o epidemiji usamljenosti. Djeca su izložena ekranima koji ne nude stvarnu interakciju. Sve je površno i fragmentirano, a stvarni kontakti izostaju – objašnjava Pavlović.

Roditeljsko tumačenje povučenosti često je površno.

– Roditelji povlačenje djeteta tumače kao fazu, kao lijenost ili bunt. No kad dijete ne izlazi iz sobe, ne komunicira, kada mu se ponašanje promijeni – to je signal da nešto nije u redu. Razgovor je prvi korak u razlučivanju je li riječ o normalnoj fazi ili ozbiljnom stanju koje zahtijeva stručnu podršku.

Adolescencija sa sobom nosi određenu dozu izolacije, no granica između normalnog i problematičnog mora biti jasna.

– Zavlačenje u sebe kod tinejdžera nije neuobičajeno. No ako se dijete potpuno isključi iz odnosa, ako nestane iz svakodnevice, ako je pasivno-agresivno – to je znak za uzbunu.

Depresivni s 12

O depresiji se nekoć rijetko govorilo u kontekstu osnovnoškolskog uzrasta. Danas je realnost drugačija.

– Prije sam radila s adolescentima od 17, 18 godina. Danas se s istim problemima javljaju djeca od 12, 13, pa čak i devet godina. Imaju prave, ozbiljne depresivne epizode. To nije rijetkost – napominje Pavlović.

Danas roditelji sve manje mogu računati na podršku okoline. Djeca se više ne igraju na ulici, roditelji su zatvoreni u svoje stanove, susjedi se međusobno ne poznaju.

– Kažu da je za dijete potrebno cijelo selo. A mi to selo više nemamo. Ne znamo tko nam je prvi susjed – ne da bismo sjeli na kavu, nego da ga barem pozdravimo. To je ono što danas nedostaje – zajednička briga i povezanost – kaže Pavlović.

U svakodnevnoj praksi sve više se pojavljuje i pitanje ovisnosti o ekranima. Djeca od najranije dobi provode sate pred tabletima i mobitelima, bez nadzora i bez granica.

– Kad mi roditelj djeteta od pet godina kaže da dijete provodi četiri sata dnevno na tabletu – to nije normalno. Ako roditelj ne može odložiti mobitel, neće ni dijete – napominje.

Dodaje i kako se sve više susreće s devetogodišnjacima koji imaju simptome ovisnosti o tehnologiji.

– Uklonite im uređaj i dolazi do burnih reakcija – čupaju kablove, razbijaju stvari. To ozbiljno utječe na razvoj mozga i ponašanja.

Roditeljima uvijek savjetuje jedno – krenite od sebe.

Struktura, ponavljanje i predvidljivost

– Napravite dan bez interneta, bez mobitela. Ručajte bez ekrana. Ali prvo to morate vi napraviti.

Upozorava i na praznike kao posebno rizično razdoblje. Ljeti tehnologija često postaje jedino društvo. A onda dođe rujan i škola – i dijete ne zna funkcionirati bez tog svijeta u kojem sve ide brzo, bez napora.

Djeci je potrebna struktura, ponavljanje i predvidljivost. Osobito nakon trauma ili promjena.

– Djeca stvaraju osjećaj sigurnosti kroz svakodnevne rutine. Ako nečega što im je poznato odjednom nema, odmah znaju da nešto nije u redu. Zato se nakon teških situacija treba što prije vratiti u uobičajeni ritam – objašnjava.

Na pitanje kako prepoznati usamljeno dijete, odgovara:

– Kad uzimam anamnezu, uvijek pitam s kim se dijete druži, što radi u slobodno vrijeme, kako se ponaša na školskom odmoru. Ako puno igra igrice, ima poremećaje hranjenja ili je često pasivno – to mogu biti znakovi da nešto nije u redu.

Dijete ne treba savršenog roditelja. Treba onoga tko vidi, tko pita, tko je stvarno prisutan. Svijet im svakodnevno poručuje da nisu dovoljno dobri. Roditelj treba biti onaj tko kaže – jesi. Dovoljan si. Voljen si.