S rastom tržišta nekretnina otvorio se zaista velik prostor za brojne domaće arhitekte koji su dobili priliku da preko lukrativnih privatnih projekata ostvare svoje vizije duž cijele obale, no ima i onih koji su unatoč fenomenalnim referencijama i primamljivim ponudama investitora cijelu svoju karijeru posvetili pravednom i održivom raspolaganju prostornim resursima.
Jedni od njih su i Dinko Peračić i Miranda Veljačić, supružnici koji posljednjeg desetljeća impresioniraju svojim vizijama javnog prostora, a u skladu s time osvajaju brojne nagrade, kako domaće, tako i europske. Posljednja od njih stiže iz Barcelone, gdje su u sklopu EU Mies Awards Days 2026 primili veliko priznanje finalista Europske nagrade za suvremenu arhitekturu. Njihov čudesni projekt tržnice Gruž u Dubrovniku bio je jedan od pet finalista, među ukupno 410 nominiranih realizacija iz cijele Europe. Nagradu organiziraju Europska komisija i Fundació Mies van der Rohe, a sve u okviru programa posvećenog suvremenim praksama obnove, transformacije i ponovne uporabe prostora.
Tako je obnova dubrovačke tržnice, kao jednog od najvažnijih javnih prostora u gradu, pobrala lovorike među najznačajnijim europskim arhitektonskim projektima posljednjih godina. No, to je tek jedan od brojnih pothvata ovog dinamičnog arhitektonskog dua koji ne miruje, a s nama su rado podijelili dojmove nakon velikog uspjeha u Španjolskoj.
– Fundacija Fundació Mies van der Rohe na zanimljiv je način pristupila objavi nagrada, dobitnike su objavili mjesec dana unaprijed kako bi se do same dodjele mogli posvetiti svim projektima i finalistima. Okupili su nas oko zajedničke teme ponovne upotrebe i transformacije prostora te su svakom projektu dali jednaku važnost. Osim projektanata, nagradu primaju i investitori, u ovom slučaju Grad Dubrovnik i Sanitat Dubrovnik, koji upravlja tržnicama. To je iznimno važno s obzirom na njihov doprinos, jer se jednako vrednuju ideja i oni koji su je prepoznali, podržali i realizirali – govori Veljačić, ističući koliko joj znači biti u društvu autora i projekata koje iznimno cijeni, dok sve zajedno predstavlja veliko priznanje domaćoj struci i arhitekturi.
I Peračiću se sviđa ovaj pristup u kojem se ne stvara toliko naglasak na jednog ultimativnog pobjednika, već se ističu relevantne teme u europskoj arhitekturi.
– Ne trebaju nam novi prostori i moramo koristiti postojeće. To totalno mijenja perspektivu arhitekture; nije bitno napraviti najbolju, najveću i najpametniju novu zgradu, nego je važno tko će na najbolji način od sadašnjeg stanja stvoriti novu vrijednost. To je jedna potpuno nova disciplina i drukčiji pogled na stvari, a time šalju poruku javnosti da ne gradimo stalno novo, da ne širimo građevinska područja i ne rušimo staro, već da iskoristimo ono što imamo. To može biti jednako interesantno, zanimljivo i uzbudljivo – smatra naš sugovornik, a upravo su to pokazali s Gružom.
Njihova pokretna nadstrešnica formira glavni prostor tržnice, štiti ga od vremenskih uvjeta i, čini se, uspostavlja neke nove odnose između povijesnog nasljeđa, svakodnevnog života grada i suvremenog javnog prostora. Žiri i stručna javnost prepoznali su projekt kao primjer arhitekture koja kroz precizne i odmjerene intervencije doprinosi identitetu mjesta i kvaliteti urbanog života.
Oživljavanje teme tržnica
– Projekt u Dubrovniku bio je najmanji od svih u finalu, no ispunjen je svim traženim značenjima i vrijednostima. U direktnoj je simbiozi s postojećim renesansnim ljetnikovcem koji je sam po sebi zaštićeni spomenik kulture, oni zajedno žive i ne podređuju se jedno drugom. Drugo, tržnica ne rješava samo sebe, već pomiruje cijeli okolni prostor te radi s urbanim kontekstom tog područja. Tu je važan i sam identitet tržnica, jer one vežu ljude, a sve su više ugrožene zbog trgovačkih centara i ovdje nije u fokusu nečiji veliki kapital, već dobrobit građana – pojašnjava Peračić.
A čini se da se zajedno sa suprugom u neku ruku zapravo specijalizirao za tržnice, pazare, buvljake... Naprojektirali su se svega, od tržnice i ribarnice u Vodicama, Imotskom i Ribarske luke Brižine pa sve do Benkovca, gdje su dobili vrlo zanimljiv zadatak – uklopiti jedan od najvećih pučkih sajmova, taj neformalni, prašnjavi, rustikalni i kaotični prostor, u suvremenu arhitekturu koja sve ocrtava, prati i nastavlja onakvim kakvo jest. Rezultati su fantastični.
– Sve je krenulo s tržnicom u Vodicama i tada dotrajalom urbanom opremom koju smo programskom dopunom pretvorili u natkriveni vanjski prostor, što je potpuno promijenilo način korištenja tržnice. Postala je mjesto susreta tijekom cijelog dana, a paralelno se otvorila i zanimljiva tema oživljavanja tržnica. Do tada su ih mnogi percipirali kao manje važnu arhitektonsku temu, dio komunalne infrastrukture, a ne kao vrijedan javni gradski prostor. Privlače nas živi procesi i projekti u kojima zadatak nije unaprijed strogo definiran, već se razvija kroz korištenje i potrebe zajednice. Osim tržnica, takvi su i dinamični prostori kulturnih centara kojima se također intenzivno bavimo – objašnjava Veljačić zašto su upravo u tim projektima prepoznali svoj profesionalni interes i prostor djelovanja.
– Tržnice imaju nevjerojatan značaj za gradove i zdrave životne stilove te su mjesta na kojima velik broj ljudi radi, ali se i susreće i druži; ljudi sa sela, iz grada, obrazovani, neobrazovani, stari, mladi... Tu postaju jednaki, pa je to u neku ruku i dosta demokratična sredina. Godinama je tema tržnica bila zanemarena, a u Vodicama smo pokazali da to može biti dobar novi prostor. Naša je vizija da nisu ni zatvorene, ni potpuno izložene, već natkriveni vanjski prostor. To je najljepši mogući boravak na Mediteranu, biti vani, a opet biti zaštićen od sunca.
‘Ne smijemo biti kontra...‘
Poanta projekta u Benkovcu bila je da sredina ostane prazna i da se sve odvija po rubovima. Kuće smo prvo razmaknuli, a onda smo ih "razmrvili" u puno manjih objekata te obložili benkovačkim kamenom, pa izgleda kao jedno malo selo i podsjeća na pečenjare i šatore sa sajma. Sve izgleda pomalo ruralno, ali opet u veselom duhu sajma. I to je poanta, arhitektura ne smije biti kontra stvarnog života – zaneseno nam objašnjava arhitekt.
U svemu ovome posebno naglašavaju zaista izvanrednu suradnju s lokalnim vlastima koje su prepoznale njihovu viziju i projektnu ideju kroz određenu modifikaciju. Veljačić je, recimo, posebno istaknula kako su sjajno komunicirali s dubrovačkim konzervatorima, iako je u javnosti uvriježeno mišljenje da su to dvije suprotstavljene struke. Može se kad se hoće i kad je dijalog svih uključenih otvoren, neopterećen i jasno usmjeren prema boljitku. I zato se u Splitu ne može.
Iako naši sugovornici dominiraju svojim projektima diljem Hrvatske i pritom dobivaju međunarodna priznanja, teško je ne primijetiti pozadinsku ironiju kako vlasti u gradu u kojem ovi stručnjaci rade i djeluju možda čak i najsporovoznije realiziraju njihove ideje. Pravi je primjer glavni splitski Pazar i Peškarija.
Još 2019. godine, tadašnji gradonačelnik Andro Krstulović Opara prezentirao je prostorno-programske podloge uređenja Pazara i Peškarije na temelju kojih je odavno trebala započeti temeljita obnova i rekonstrukcija. Peškarija bi se nadsvodila do Marmontove ulice, a za Pazar je bila predviđena temeljita preraspodjela sadržaja i nova oprema, uz rekonstrukciju čvrstih objekata, prvenstveno na istočnoj strani uz usjek pruge.
Split na čekanju
Prije tri godine ostvaren je prvi dio preuređenja, preseljeni su banci s tekstilom iz Hrvojeve ulice na novouređeni južni plato. Time se dobio jedan zgodan "filter" između tržnice s prehrambenim proizvodima i lučke i prometne vreve na tom dijelu Rive, no sve više od toga je očito previše u ovom gradu.
– Tu treba određene volje Grada da se ponovno krene u projekte, postoje rješenja i otvorena je komunikacija. Ideja je da se uz širenje Peškarije napravi i malo proširenje Marmontove s nekoliko prodajnih prostora gdje bi se mogla prodavati riba izvan jutarnjeg vremena. Što se tiče Pazara, očekuje se natječaj za uređenje cjelovitog prostora, no povezan je s prostorom usjeka pruge i to je relativno složen posao s puno kompliciranih procesa.
Ali Pazar živi svaki dan i na nekim je dijelovima zaista ruglo Splita. On traži stalnu brigu i održavanje, a čak i kad se krene u finalno uređenje, morat ćemo ga preseliti i on ne smije odumrijeti na niti jedan dan tijekom radova – veli Peračić, pa ga pitamo ima li već u glavi konkretnu viziju buduće splitske tržnice, da bude barem jednako dojmljiva poput onih u Benkovcu i Dubrovniku.
– Taj je prostor već sam po sebi impresivan, samo ga treba zamisliti očišćenog. Imamo platane koje čine i park i trg istovremeno i grad tu jednostavno prodiše, što je sasvim dovoljno. Samo ga treba urediti uz dodatnu logistiku, sanitarije, čvorove, a improvizirane objekte maknuti – odgovara nam.
Kad će Dom mladih?
Veliki zahvat ovog arhitektonskog dvojca tiče se i splitskog Doma mladih, simbola nedovršene modernističke arhitekture i središta nezavisne kulturne scene grada. Iako su se kroz godine smjenjivali ambiciozni planovi za konačni završetak ovog prostranog objekta, projekt je ponovno naišao na ozbiljne prepreke. Nedavne odluke o rezanju proračunskih sredstava i preusmjeravanju financija privremeno su zaustavile dugoočekivanu potpunu rekonstrukciju i privođenje svrsi svih njegovih prostora. Zapravo je nezapamćeno da se tako dugo čeka dovršetak nekog objekta koji se kontinuirano koristi, u kojem god to obliku bilo.
– Biti ćemo optimistični i reći da ćemo dočekati dovršetak Doma mladih. Radimo projekt minimalnih intervencija i uređenja, budžet nije velik, ali je dovoljan da se prostor značajno unaprijedi. Radovi bi trebali početi krajem ove ili početkom iduće godine. Najvažnije je da projekt ide dalje, premda bi ovakvo rezanje financija mnoge potpuno obeshrabrilo. Dom mladih je jednostavan, brutalistički i snažan prostor, ali istovremeno funkcionalan i otvoren za različite generacije i programe. Naš je cilj osvježiti ga i vratiti mu novu energiju, što će biti posebno vidljivo kroz aktivaciju i otvaranje prizemlja – kaže Veljačić.
Također kao osnivači aktivno djeluju unutar Platforme 9.81, arhitektonskog kolektiva i instituta za istraživanja u arhitekturi koji je osnovan još 2000. godine. Ova organizacija svoju djelatnost temelji na aktivnom sudjelovanju građana u prostornom razvoju te intenzivno istražuje prostorne i urbane fenomene u kontekstu suvremenih političkih, ekonomskih i kulturnih promjena. Kroz interdisciplinarnu suradnju, edukativne programe i aktivizam, pokušavaju potaknuti razvoj novih modela javnih i kulturnih prostora.
Korist nasuprot kapitala
Pitali smo ih odakle je zapravo krenula ta želja za djelovanjem u javnom prostoru, umjesto da su se, poput mnogih drugih kolega, okrenuli vilama, hotelima, apartmanima i drugim, puno plaćenijim projektima.
– Dosta smo rano krenuli s udrugom, još u studentskim danima, i odmah smo se usmjerili prema javnom dobru. U tome nismo sami, postoji čitav niz arhitekata koji sudjeluju u predavanjima i istraživanjima na ove teme i aktivni su sudionici. Turističke i stambene tipologije ne trebaju se shvaćati olako, postoji prostor za velike pomake, naročito kod priuštivog stanovanja. Nama su javni projekti puno uzbudljiviji jer ne činimo zadovoljnim jednog čovjeka, jednog klijenta, već cijelo društvo koje od toga ima koristi. Morate razmišljati o ljudima koji su možda needucirani, o različitim generacijama koje totalno drukčije gledaju na stvari. Ustvari, o cijelom društvu u cjelini i tu leži ta zanimljivost – odgovaraju nam profesori.
Dok Peračić predaje na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije, Veljačić studente podučava na Studiju dizajna i vizualnih komunikacija. Pa, kako mladi gledaju na nove trendove i shvaćaju li jednako važnost javnog prostora kao i oni?
– Zadnjih dvadesetak godina na tržištu ima jako puno posla oko turističkih objekata i privatnih investicija, no tu nema prostora za pretjeranu kreativnost. Sve su to očekivani "proizvodi" koji potroše ljude, iako tu leže novci. No, javne preinake, koliko god bile velike ili male, jedno stablo, jedna klupa, ipak puno više znače i čine razliku za veći broj ljudi. Mi vidimo pomake u malim projektima, pronalazimo projekte gdje ih možda drugi ne vide, a tržnice su dobar primjer takvog pristupa. Ali evo, stvari se mijenjaju, shvaćanja su drukčija i nalaze se nova mjesta za arhitekturu.
Poljud kao presedan
Studenti trebaju stvarati svoju poziciju javnog intelektualca, razmišljati interdisciplinarno i biti svjesni da šalju određene poruke. Postoje svijetli primjeri koji pokazuju da itekako postoji društvena svijest među mladima i ne treba biti pesimističan – uvjerava nas Peračić, a ovo je zapravo bila idealna prilika da se dotaknemo i samog Poljuda, pošto su vjerojatno mladi akademski umovi šokirani što nekome pada na pamet rušiti remek-djelo i zaštićeno kulturno dobro koje je projektirao akademik Boris Magaš.
– Pa da, zbunjuje ih cijela ova situacija i gube povjerenje u sustav vrijednosti, vide da s neke strane postoje određene silnice koje su vrlo moćne i vuku u različitim smjerovima. Mislim da je ipak na njima samima da se grade i da budu kritični.
Što se tiče samog Poljuda, radi se o dvije jednako vrijedne kulturne činjenice. S jedne strane Hajduk i njegov identitet povezan s navijačima, a s druge stadion koji je nešto najbolje što su Hrvati ikad izgradili. To je jedna vrlo velikodušna, otvorena, optimistična, radosna i na kraju krajeva čudesna arhitektura. Te dvije kulturne paradigme nalaze se na istom prostoru, pa se jednostavno moraju pomiriti, a ne sukobljavati. Stadion se, naravno, mora sačuvati i prilagoditi suvremenim potrebama – kaže Peračić.
– Ne bi se reklo s obzirom na mjesto mog rođenja (op. a. Zagreb), no strastvena sam navijačica Hajduka te jednako strastvena zaštitnica Poljuda. Vjerujem da je moguće, ali i nužno, istovremeno obnoviti i modernizirati stadion, a pritom sačuvati njegove iznimne arhitektonske vrijednosti i zadovoljiti potrebe svih strana. Potrebno je što prije otvoriti kvalitetan i produktivan dijalog između stručnjaka, institucija i kluba kako bi se pronašlo rješenje koje će Poljud voditi naprijed, a ne unatrag – zaključuje Veljačić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....