Čitatelji ovog teksta – ljubitelji dobre glazbe, putovanja i zanimljivog štiva, naći će se na "istoj valnoj duljini" s Hrvojem Rupčićem kojeg smo pronašli kako odmara u oazi Dalmatinske zagore, u Imotskom, nakon aktivnih mjeseci koji su mu priskrbili još pokoju crticu u bogatoj biografiji.
Putopisac i glazbenik, široj publici možda najpoznatiji po svojoj ulozi frontmena u bendu "Cubismo" popularnom i izvan granica Lijepe naše, član orkestra kazališta "Komedija", prirodnjak i planinar koji iza sebe ima desetke tisuća kilometara provedenih na motoru i širokim cestama svijeta i tisuće metara uspona koji se broje u izlizanim gojzericama na planinskim vrhovima – uz sve titule ima i onu koju je možda najteže zaslužiti: dobro je asimilirani imotski zet.
Iako Imotski nije njegova stalna adresa, Hrvoje ga jako dobro poznaje i živi u svakom segmentu; član je planinarskog društva "Sv. Jure" Zagvozd, redoviti konzument imotskih jezera, rijeke Vrljike, Biokova i neizostavnih kava na špici s pogledom na imotske znamenitosti, a formu i pripreme za putovanja i planinarske pohode na odmoru održava u lokalnom fitness studiju.
Njegova supruga, Imoćanka Ivana Kujundžić s kojom ima četverogodišnjeg sina Petra, prati ga u stopu od njihova prvog putovanja 2018., aktivna je sudionica njihovih zajedničkih lutanja koja bilježi fotoaparatom, suputništvom i avanturom, naravno sve to na dva kotača.
– Od našeg prvog zajedničkog putovanja u Iran vrlo brzo i prirodno smo se dogovorili oko podjele svih zadaća na putovanju, pa tako i oko bilježenja doživljaja. Kako je Ivana izvanredan fotograf i snimatelj mogao sam se opustiti i biti siguran da će sve što doživljavamo biti kvalitetno snimljeno i fotografirano. Prije toga morao bih se zaustavljati i sam fotografirati, a samu vožnju snimati s pričvršćenom kamerom, a otkad je ona preuzela taj dio, sve je postalo puno jednostavnije i kvalitetnije. Tako sam se mogao usredotočiti na vožnju i bilježenje doživljaja riječima i perom, koristeći uglavnom njezine fotografije za ilustracije svojih knjiga. Uz to, zbog velike količine kvalitetno snimljenih materijala počeli smo montirati i dokumentarne filmove s naših putovanja koje objavljujemo na našem YouTube kanalu "Šarena kugla".
Za Hrvojev i Ivanin pothvat, složen kombinacijom posla i zadovoljstva, pristižu i nagrade…
– Za naš kratki film "Pamirski autoput" snimljen na našem putovanju u središnju Aziju, o kojem sam nedavno izdao knjigu "Putešestvije po Turkestanu", dobili smo prije par dana nagradu Hrvatskog kluba putnika za najbolji putopisni video 2024. godine. Osim toga, Ivana je savršen suputnik na motoru i toliko lako smo se uskladili da je to zaista fantastično. Radi se o napornom i izazovnom načinu putovanja, s izuzetno smanjenim komforom i ako ga od srca ne voliš, ne bi ga mogao izdržati. Uz to, treba imati i hrabrosti i povjerenja u vozača, a to svoje povjerenje ona je meni u potpunosti pružila.
A "Putešestvije po Turkestanu", osvojilo je kritiku i publiku zornim opisima puta kroz 12 država i punih 38 dana avanture na posljednjim istinski egzotičnim lokacijama Staroga svijeta. Ali mogućnost izbora i velika šarena kugla koja vuče na sve strane, također je svojevrsno prokletstvo i blagoslov. Nije lako odlučiti u kojem smjeru uputiti motor i kilometre.
– Nakon putovanja od mjesec i pol dana godinu ranije po Iranu, koje sam opisao u svojoj knjizi "U zemlji plemenitih ljudi", znali smo da želimo ići na novo putovanje, ali potencijalnih novih odredišta uvijek ima mnogo i ona se neprestano vrte u glavi te svako malo neko drugo dobiva prioritet. Sve se to pomalo kuha dok neka sitnica ne prevagne kod odluke za sljedeće putovanje. U našem slučaju to je bila fotografija našeg prijatelja Nafela, motorista iz Turske, čiju sam fotografiju na motoru u jednom nestvarno prelijepom prirodnom okolišu ugledao na društvenim mrežama. Saznavši od njega da se radi o planinama Pamira u Središnjoj Aziji počeo sam više istraživati o tom dijelu svijeta, i saznavši da su ti krajevi nekada bili dijelom velike Perzije učinilo mi se idealnim zaokružiti naše perzijske i azijske pustolovine odlaskom u te, za Europu, prilično nepoznate i zabačene krajeve svijeta.
A pisao je Hrvoje i prije nego što se s Ivanom otisnuo u Turkistan. Prve putopisne korake je također vezao za Imoćane, Zagvožđane, Vlaje…
– Himalajski dnevnik je moj putopisni prvijenac, bio je to zapis s planinarske ekspedicije "Vlaji na Himalaji" na kojoj sam 2017. godine bio sa Stipom Božićem, Vedranom Mlikotom i drugim Vlajima. Sljedeća moja knjiga izišla 2020. godine "U zemlji plemenitih ljudi" koja je postala svojevrsni putopisni hit u Hrvatskoj, prevedena je i na perzijski jezik te je u Iranu do danas doživjela pet izdanja, s prodanih više od 15.000 primjeraka. Dvije godine nakon toga izišla je i moja prva putopisna slikovnica naziva "Djeca Središnje Azije" koja je bila na neki način najava trenutno aktualne knjige "Putešestvije po Turkestanu".
Ovog ljeta sa suprugom Ivanom bilo je također putešestvija, ali po nešto poznatijem terenu: ispenjali su sve balkanske planinske vrhove.
– Za ovu godinu smo osmislili projekt koji sam nazvao "Drumovima i vrhovima Balkana" s idejom da se popnemo na najviše vrhove svih balkanskih država do čijih podnožja smo se vozili motorom. U prvom naletu smo se popeli na vrhove BiH, Crne Gore i Hrvatske, a u drugom putovanju od tjedan dana unutar samo pet dana popeli smo se na vrhove čak pet balkanskih država, što je možda čak i nekakav rekord, iako ne mogu sa sigurnošću tvrditi, niti je zapravo bitno. Radilo se o vrhovima Kosova, Sjeverne Makedonije, Albanije, Bugarske i Srbije u jednom vrlo napornom i forsiranom tempu jer smo se trebali što prije vratiti u Imotski našem sinu Petru kojeg je čuvala baka. Time smo zaokružiti cjelinu političkog i kulturnog Balkana, a ako bude mogućnosti pokušat ćemo ove godine popeti još i Olimp u Grčkoj da zaokružimo i geografski Balkan. Da me netko krivo ne shvati, ne mislim da je Hrvatska danas dio kulturnog Balkana, ali geografskog svakako jest. Ovaj naš projekt je bio svojevrsni blitzkrieg na balkanske planine, vrlo intenzivan i naporan. Snimili smo mnogo materijala za dokumentarce, a možda od svega bude i knjiga.
A u Imotski se Hrvoje dobro uklopio; osim ljubavi vežu ga i imotska prijateljstva, prvenstveno s glumcem i kolegom planinarom Vedranom Mlikotom, uz kojeg se osjeća baš kao Vlaj, i to onaj što se popeo na Himalaju, a s obzirom na to da je i član planinarskog društva "Sv. Jure" Zagvozd čiji je predsjednik upravo Mlikota, zapadnu ga, osim uživanja, i dužnosti u imotskom kraju.
– Vedran Mlikota je moj veoma bliski i dragi prijatelj koji mi je bio cimer na Himalaji i s kojim sam bio i na Damavandu i mnogim drugim vrhovima, a nedavno smo bili i na zajedničkoj akciji markiranja planinarskih staza s kopnene strane Biokova koje su pod nadležnošću Zagvožđana. Vedran mi je bio velika podrška i u tome da objavim svoj prvi putopis, dok mi je za drugu knjigu napisao predivan predgovor.
– Član sam HPD-a "Sveti Jure" iz Zagvozda s čijim sam članovima bio na Himalaji i koje je jedino planinarsko društvo koje među svojim članovima ima čak četiri člana koji su se popeli na Mt. Everest i jedina dva Hrvata, Stipu Božića i Marija Celinića, koji su se popeli na najviše vrhove svih kontinenata. Oba su mi veliki prijatelji i inspiracija, dok je Mario i krsni kum našeg malog Petra.
A u Imotskom kažemo, od tamo si odakle ti je žena…
– Vjerujem da ima istine u staroj izreci. Dakle, ja sam postao dijelom Imoćanin jer mi je žena iz Grubina pored Imotskog. To kao da je bio neki prirodni nastavak mojeg druženja s Vlajima iz Zagvozda koje je započelo s Himalajom. Iako se u hrvatskoj javnosti iz nekog zlobnog razloga Imoćane uglavnom prikazuje kao zatucane i ultrakonzervativne, uzimajući uvijek najgore primjere, istina je, po mom iskustvu, ipak drugačija. Da, to su uglavnom tvrdi ljudi od kamena, ali najčešće s veoma zdravorazumskim stavovima i vrlo jasnim i plemenitim odrednicama morala i poštenja.
U Imotskom sam kao doma i jako sam zavolio ovdašnje ljude. S Ivaninim roditeljima sam zaista postao dio obitelji i razumijemo se kao da živimo zajedno već desecima godina. Gotovo svi u njenoj obitelji su umjetnici, pa se razumijemo i s te strane. Svi su svestrano nadareni pa je i tu stranu Ivana naslijedila od njih baveći se kreiranjem odjeće, fotografijom, glazbom i poezijom, jednako kao što joj je i otac Augustin Ago Kujundžić glazbenik, slikar, pisac, pjesnik i još štošta drugo. Svi me u Imotskom znaju kao "Agina zeta", a Ivana i njena majka Lena tvrde da smo po mnogočemu Ago i ja više kao braća, nego kao punac i zet. Njezina majka je žena koja ima srce za sve ljude na svijetu. Nevjerojatno je koliko iskrene ljubavi ima u toj ženi za svakoga tko makar samo kroči u njihovu kuću.
Ivanin brat Stipan Kujundžić je akademski kipar koji je po umjetničkom principu blizak vama jer izrađuje i drevna glazbala. Zasvirate li zajedno?
– Ivanin brat Stipan je vrhunski umjetnik, akademski kipar i glazbenik. Osim kiparstva, velika mu je strast orijentalna glazba koju svira sa svojim sastavom "Bacchus Khan", s kojim ponekad i sam zasviram, ali što je još važnije, izrađuje orijentalna glazbala čije izložbe često postavlja po mnogim gradovima Hrvatske jer su napravljena s umjetničkom kiparskom crtom. Zanimljiva koincidencija je to da se nas dvojica nismo ni poznavali kada smo Ivana i ja krenuli na svoje prvo putovanje u Iran, a tamo smo nabavljali žice za njegova perzijska glazbala. Dakle, jedna uobičajena hrvatska priča. Upoznaš djevojku koja ti se sviđa i odmah je pozoveš na putovanje motorom u Iran, a onda tamo nabavljaš žice za perzijska glazbala koja izrađuje njen brat.
Sa svojom Crnom panterom, kako od milja zove svoj Suzuki V-strom 650 iz 2009. godine, Hrvoje je doslovno prošao brda i doline i više od 120 tisuća kilometara. Cijepljen, kako kaže od reklama i sponzorstava, sa sve svoje opreme je skinuo prepoznatljiva obilježja.
– Kako ne volim ništa reklamirati, niti imam ikakve sponzore, tako sam s motora skinuo sve znakove, a isto tako su naše kacige, kuferi i sva odjeća prelijepljena trakama na mjestima gdje je ime brenda. Isto napravim i sa svojim glazbenim instrumentima. To je moje čvrsto "no logo" uvjerenje. Crna Pantera me apsolutno nikada nije iznevjerila, što ne znači da se ponekad neka sitnica nije na njoj pokvarila, ali je to, s obzirom na to na što sam ga sve tjerao, zaista minimalno.
A rituali, strahovi, izlasci iz komfor zona, gdje se ne biste rado vratili?
– Volio bih, među ostalim, ploviti morima, no vrlo brzo mi postane muka na brodu, a bojim se i morskih pasa. Volio bih i putovati pješice ili biciklom, ali za sada nemam toliko vremena da bih se tako uputio na daleka putovanja. I penjati se na još više planine nego što sam već bio, no uvidio sam da nisam baš otporan na visinske bolesti. Dakle, želja je puno, no svjestan sam svojih fizičkih ograničenja koja ionako prečesto iskušavam. Ne mogu se sjetiti nekih loših uspomena s putovanja koja bi me odvratila od ponovnog posjeta nekoj zemlji jer i inače vrlo brzo zaboravim ružne stvari. Zemlje koje su mi trenutno potpuno izvan fokusa su zapadnoeuropske, one koje sam imao prilike proputovati uzduž i poprijeko, no sve su postale toliko jednoobrazne da je to meni ubitačno dosadno. Zapadna Europa kao da se toliko najela antibiotika sa svojim zakonima i pravilima da je uz sve loše, pobila u svom organizmu i sve dobre bakterije.
Znam da je to nešto čemu Hrvatska stremi, pa tko voli nek‘ izvoli, ali to nije za mene. Usprkos općeuvriježenom mišljenju da su krajevi u koje putujem prepuni opasnih ljudi, pri susretima s njima imam samo pozitivna iskustva prožeta izuzetnom gostoljubivošću i ljudskošću. Najveće opasnosti na takvim putovanjima se kriju u lošim cestama, kaotičnom prometu, umoru, ponekad negostoljubivoj prirodi i nepredvidljivim vremenskim uvjetima.
– Veliki dio svog života sam interesima bio usmjeren na Latinsku Ameriku i Afriku čija me je glazba jako zanimala i čiju sam kulturu duboko proučavao. Kuba, Venezuela, više-manje sve sjevernoafričke države, zatim Kenija i Tanzanija su bile moj fokus putovanja, a zatim sam puno kasnije otkrio Aziju koja mi je sada prioritet, a naročito zemlje do kojih se iz Hrvatske mogu "dobaciti" motorom. Pri putovanju u Središnju Aziju smo do granice s Kinom i natrag došli koristeći se isključivo hrvatskim jezikom. Kako su sve te zemlje bile dijelom Sovjetskog Saveza, svi tamo znaju ruski, tako da smo se sporazumijevati nekim jezikom koji sam nazvao pan-slavenski. Oni bi govorili na ruskom, mi na hrvatskom i svaki dan bi se uspjeli najesti, napiti, pronašli bismo put i smještaj, a ponekad bismo se čak uspjeli i nasmijati.
Jedini izuzetak od tog pravila je bio Iran gdje se nismo gotovo ništa razumjeli ni sa kime, ali je njihova gostoljubivost tolika da ti se srce ispuni osjećajem doma. Osim toga, upravo taj Balkan koji smo ove godine obilazili smatram posljednjom oazom ljudskosti i normalnosti u Europi. To je moje mišljenje s kojim se drugi ne trebaju slagati, ali ja to upravo tako doživljavam.
A gdje će sad Hrvoje, Ivana i Crna pantera, punim plućima i punim gasom?
– Kada ja to saznam, znat ćete i vi, no za sada se mnogo različitih ideja još uvijek kuha u uzavrelom loncu moje nemirne glave.
A uzavreli lonac prepun riječi, boja, fotografija i kilometara, šaren je poput kugle, koju Hrvoje sa svojom Imoćankom obilazi uzduž i poprijeko – i ne staje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....