Iako bi nas pretendenti na izbornu pobjedu valjda trebali voditi ka boljoj budućnosti, Domovinski pokret Miroslava Škore ovih nas dana vraća u devedesete godine prošlog stoljeća. Dakle, u vrijeme kad je negativna kampanja bila predizborni standard, a ocrnjivanje protivnika najnormalnija stvar.
Uostalom, nije se onaj časnik HV-a u lipnju 1997. usred Pule baš iz čista mira divljački zaletio na tadašnjeg predsjedničkog kandidata Vladu Gotovca pa vikao, dok ga je osiguranje odvlačilo: "Ja sam hrvatski ustaša, živio Ante Pavelić!"... Redovita sotonizacija političkih izazivača od strane odnašnje vlasti dala je "rezultata" i na taj način.
Agresivni početak nove runde kampanje, kroz najavu da će se "staviti nasuprot naletu radikalne ljevice koja želi osvojiti grad Zagreb", Škoro je nastavio i idućih dana, otkrivajući kao glavni cilj "raskrinkavanje pozadine" pojave nove snage na lijevom polu ovdašnjeg političkog spektra.
Jer, zaostatak nakon prvog kruga je više nego osjetan; kandidat platforme Možemo! Tomislav Tomašević je dobio 147.631 glas iliti 45,15 posto glasova, dok je Škoro dosegnuo 39.789 glasova, odnosno 12,16 posto. Svjesni su u Škorinom timu da pozitivnom kampanjom ili samo iznošenjem svojih vizija teško mogu preokrenuti odnose snaga, pa su odlučili zaigrati na sve ili ništa. Otud i izjave poput: "To niti je zeleno niti lijevo, to je ekstremno lijevo. I bit će raskrinkano!" (Škoro).
"Preostaje nam da građanima objasnimo tko se krije iza platforme Možemo!, da se tu ne radi ni o kakvim entuzijastima zbog ostavštine Bandića ili aktivistima za okoliš, nego o dobro organiziranoj političkoj ideološkoj lijevoj platformi, koja je franšiza jednog stranog instituta; od Zelenih u Njemačkoj, Možemo u Makedoniji, preko Grčke i Hrvatske" (Igor Peternel)...
"Ovdje se radi o jednoj vrsti strane ideološke penetracije, dakle, jedne parapolitičke aktivističke skupine koja je desetljeće pripremala ono što sad vidimo, prelazak u politiku" (Zlatko Hasanbegović).
Oživjele su tako i već zaboravljene priče o "stranim plaćenicima" (također izravan link na devedesete, kad se svaka oporba, a pogotovo oni koji su bilo kako surađivali s međunarodnim organizacijama ili fondacijama, ili primali bilo kakve donacije za svoj rad, diskreditirala na taj način).
Taman kad smo naivno pomislili da, eto, u većini sredina lokalni izbori mogu bez "velike politike" i politiziranja. Ako je britanski politolog John Street, misleći na javno predstavljanje političkih sadržaja kroz koje se politici nastoji dati aktraktivna ambalaža, govorio o "pakiranju politike", Škoro i njegovi su krenuli u agresivno "raspakiranje politike" svojih suparnika prema kojima iskazuju izričito neprijateljski gard.
To što pritom riskiraju da ispadnu smiješni, na trenutke i ridikulozni, ne znači da nisu i opasni, odnosno, da se neće dogoditi neki novi "slučaj Gotovac". Međutim, napadi na novu političku snagu u Hrvatskoj, koja je uistinu izrasla na temelju aktivizma i djelovanja nekih organizacija civilnog društva koje su - eto nam Škorinog otkrića tople vode! - aplicirale na razne, pa i međunarodne, odnosno natječaje EU-a, očito su Škori glavna strategija uoči drugog kruga.
O Možemo! imamo pravo misliti ovako ili onako, ali neporecivo je da je njihova aktivnost čitavo vrijeme bila itekako - javna, baš kao i financijska izvješća. Nisu krili niti uzore ni korijene. I zato tu nema ništa tajnovito, još manje urotničko.
Danijela Dolenec, Tomaševićeva bliska suradnika, vjerojatna dogradonačelnica, i glavna ideologinja platforme Možemo!, još je prije nešto više od pet godina počela proučavati fenomen rastućeg razočaranja predstavničkom demokracijom, što mnogi analitičari vide kao jedan od ključnih fenomena današnje Europe. Dolenec je bila na čelu međunarodnog projekta Disobedient Democracy (buntovnička demokracija) koji je financirala Švicarska zaklada za znanost.
Ona je 4. prosinca 2016., u intervjuu Jutarnjem listu, gotovo proročanski konstatirala:
"U današnje vrijeme koje karakterizira pad povjerenja u političke elite, slabiji izlazak na izbore i volatilnost biračkog tijela, ne treba očekivati da će institucije poput političkih stranaka same sebe promijeniti. Vjerojatnije je da će pritisak za promjenu doći odozdo, izvan institucija. Zato je i projekt Disobedient Demoracy preusmjerio pogled sa stranaka i biračkih mjesta na druge društvene sfere, građanske inicijative (...) Španjolski primjer pokazuje da su na lokalnim izborima 2015. u dva najveća grada, Madridu i Barceloni, pobijedile lijeve platforme, proizašle iz društvenih pokreta". Naravno, riječ je bila o Podemosu i Indignadosima...
Da su Hasanbegović i društvo pročitali taj intervju, ne bi danas bili toliko u čudu i "brijali" na teorije urote, jer je još prije pet godine Dolenec "otkrila sve karte":
"Projekt Disobedient Democracy vođen je idejom da gradovi predstavljaju kritične detektore konflikta u društvu (...). Neke nove političke artikulacije koje će se na nacionalnoj razini vidjeti tek kroz tri, pet ili sedam godina, na gradskoj razini ćemo lakše i ranije uočiti. Iz perspektive političkih aktera, na gradskoj je razini lakše isprobati neke nove teme i nove ljude, nego na nacionalnoj. (...) Kroz borbu za Varšavsku bilo je lako pokazati kako se isprepliću poslovni i politički interesi, a nauštrb javnog interesa (...) Slična stvar se dogodila u Barceloni i Madridu. Tamo su se građani aktivirali i organizirali na sličnim temama, kvaliteti i dostupnosti javnih usluga, borbi za javni prostor. (...) Na pitanje hoće li se Zagrebu dogoditi Barcelona, ne mogu odgovorit. Potencijal za to postoji".
Godinu dana poslije, Dolenec je konkretnije govorila o uzorima, kao u slučaju pokreta Barcelona en Comu, koji je došao na vlast u tom katalonskom gradu:
"Barcelona en Comu nazvala je svoj pristup bavljenja politikom – jednom nogom u institucijama, drugom na ulici – to je upravo ono što mi želimo postići", kazala je za portal Lupiga, 15. svibnja 2017. godine.
Nisu to preskočili samo Škoro i suradnici, previdjeli su to i SDP-ovci, koji su danas već pomalo tragikomični dok po tko zna koji put najavljuju zaokret i "povratak biračima", jer ni oni nisu pročitali kako "grad predstavlja odlično mjesto da dotrajale političke podjele na ustaše i partizane zamijenimo razgovorom o tome koliko vam treba da doputujete do posla, o zelenoj javnoj nabavi ili o problemu Jakuševca", govorila je Dolenec. U ovom slučaju prije četiri godine...
I zato je kampanja kakvu ovih dana vodi Domovinski pokret zapravo uvreda za inteligenciju prosječnog birača, ma što mislili o glavnim akterima i dometima platforme Možemo!, odnosno o tome koliko će uspješno svoja teoretska znanja i aktivističko iskustvo pretočiti u učinkovite upravljačke prakse.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....