veliki intervju

Iako su ‘Daru iz Jasenovca‘ popljuvali svi, scenaristica, rođena u Hrvatskoj, ne odustaje: Meni je sve to slatko!

Piše:

Objavljeno: 25. veljače 2021. 17:22

Nataša Drakulić u prvom razgovoru za hrvatske medije priča o neugodnostima koje doživljava zbog pisanja scenarija za ”Daru”.

Privatan Album

Nataši Drakulić (42) posljednjih dana mobitel zvoni gotovo svake minute. Scenaristicu filma Dara iz Jasenovca, za kojeg je nedavno na srpski Dan državnosti dobila orden Karađorđeve zvezde trećeg stepena, mnogi žele imati u svojim emisijama, tiskovinama, portalima...

Temom o Jasenovcu, koju je načela s redateljem Predragom Gagom Antonijevićem, na neki je način dirnula u osinje gnijezdo, čega je i sama svjesna.

No, usprkos tvrdnjama stranih kritičara, kao i srpskih povjesničara da je film loš, slabe artističke i dokumentarne vrijednosti, te da iskrivljuje pojedine događaje, Drakulićka i dalje ustrajava da je napravila dobar posao.

Nisu je omeli ni loši komentari iz Srbije, kao ni oni neovisnih analitičara s Balkana koji navode je film najobičniji Vučićev PR. Drakulić i dalje tvrdi da film nije propaganda nego - istina.

Mnogi smatraju da je film propagandni jer mu je cilj prikazati Hrvate kao zločince. Vi tvrdite da je "Dara" isključivo antiustaški film?

– Ovo nikako nije antihrvatski film. Još na samom početku imamo Hrvaticu koja spašava srpsko dijete, tu je i lik Diane Budisavljević. Govorili su i da smo namjerno stavili selo Mirkovci u film aludirajući na mjesto pokraj Vinkovaca odakle su Srbi potjerani 1991. Međutim, Mirkovci postoje i kod Kozarske Dubice, odakle je moja junakinja Dara, to je bar lako za provjeriti.

U trenutku kad sam počela raditi scenarij bila sam spremna na to da ćemo se naći na meti raznih kritika jer riječ je o jednoj osjetljivoj temi. Želim ih prihvatiti i shvatiti, s obzirom da nijednog djela nema bez kritike.

Hrvatskim su kritičarima zapele za oko neke nelogičnosti. Primjerice, ustaše u filmu nose crne uniforme, iako je poznato da im je službena uniforma bila svjetlozelene boje, a crne su nosili samo pripadnici Crne legije. Kako to?

– Zašto je to tako, trebali biste pitati kostimografe. Ono što mogu reći jest da u jednom trenutku trebate imati odjeveno više od 700 ljudi. Ako je njihova odluka bila da uniforme bude te boje, ja ih mogu samo podržati. Znam da nisu to radili napamet, nego su prethodno dobro istražili cijelu tematiku.

U Staroj Gradiški, kaže kritičar, nikad nije bilo časnih sestara...

– Bilo ih je. O tome postoje zapisi i također se mogu jednostavno provjeriti.

U jednoj sceni časna sestra u logoru pokazuje na zidu fotografije Ante Pavelića i Alojzija Stepinca govoreći o njima kao o svojim vođama, a sam Stepinac osuđivao je sve ono što se događalo u Jasenovcu i spašavao djecu.

– To nije točno. Vaši kritičari očito imaju krive izvore. Stepinac je vrlo dobro znao što se događalo u Jasenovcu. Jest, on je pomogao Diani Budisavljević, ali nakon milijun njezinih molbi i zamolbi. Bio je čovjek koji je zatvarao oči pred onime što se tamo događalo. Itekako je znao da se praktički nadomak Zagreba ljudi ubijaju na najgore i najsurovije načine. Svih vjera i nacija: Srbi, Hrvati, Židovi, Romi, komunisti... Smatram da je s njegove strane morala postojati puno jača reakcija.

Kako to da u logoru nisu prikazani Hrvati, nego samo Srbi, Romi i Židovi?

– Uzvratit ću vam pitanjem. Što je žena na početku filma nego Hrvatica? Što je jedna Diana Budisavljević? Što su sve te žene s njom koje na kraju spašavaju malu Daru i njezina brata Budu? Čini mi se da sve ove negativne kritike s hrvatske strane dolaze od ljudi koji žele dobiti na popularnosti i tiraži. Meni je to jako slatko.

"Dara" je kritike doživjela i u Srbiji. Posljednja u nizu stigla je od povjesničarke Dubravke Stojanović, koja smatra da je to banalan, površan film, na tragu propagandnih, partizanskih filmova. Kako to komentirate, pogađaju li vas kritike koje dolaze iz Srbije?

– Naš je posao takav i kritika će uvijek biti. Bez njih se ne može, svijetu nikad ne možete u potpunosti udovoljiti. Voljela bih da je u prošlosti postojalo puno više filmova o Jasenovcu pa da možemo sada o njima polemizirati. Osobno, ne pogađaju me kritike! Koliko god ovo bila teška i bolna tema.

S druge strane osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj veliča "Daru" i pritom govori kako bi Srbi trebali snimiti film o Srebrenici jer, po njemu, tamo nije bilo genocida. Što mislite o Šešelju?

– On je nekad bio briljantan um koji je završio u pamfletizmu i tabloidima. Stvarno ne znam tko iole pametan njega može shvatiti ozbiljno. Evo ja sam tu njegovu pohvalu smetnula s uma i zaboravila. Više od svega značila mi je poruka podrške jednog umirućeg čovjeka kojemu su donijeli televizor u bolnicu da može pogledati film. Tri sata sam plakala nakon našeg razgovora. Slažem se da bi se trebali snimati filmovi o ratnim zločincima i tu nemam dileme.

Odrastali ste u Korenici. U Srbiju ste izbjegli za vrijeme "Oluje", kad ste imali samo 16 godina. Koliko su rat i izbjeglištvo utjecali na vaš daljnji život?

– Prošla sam pakao i egzodus "Oluje". Ali uspjela sam prelomiti, oprostiti i nastaviti dalje. Iz mene Hrvatsku nikad nitko neće izvući jer to je također moja zemlja, iako sam spletom okolnosti rođena u Bihaću, a roditelji su mi Srbi.

Jednom ste rekli: Srbija je moja domovina, a u Hrvatskoj su moji grobovi. Dođete li ikad u Hrvatsku?

– Volim doći. Jedino što su mi nakon bakine smrti svi dolasci u Liku preteški. Nema te sreće, radosti, nekoga da te dočeka.

Sad radite na scenariju o događajima koji će prikazati akciju "Oluja". Možete li nam reći nešto više o tome?

– Riječ je zapravo o nastavku "Dare iz Jasenovca" koji će biti prikazan u sklopu serije o Dari. Ona će imati četiri ili pet nastavaka i bit će uskoro emitirana na RTS-u. Nećemo prikazati samu akciju "Oluja", nego sve ono što joj je prethodilo. Bit će to jedna sekvenca u kojoj ćemo otkriti što se dalje događalo s likovima iz filma nakon što su preživjeli Jasenovac.

Mislite li da će to opet izazvati kontroverzije u javnosti?

– Hoće, ali što da radim? Kad uđete u nešto, ili igrate do kraja ili se povučete. Ja se ne planiram povući.

ŠTO SU O FILMU REKLI DRUGI:

Srpski povjesničari i neovisni analitičari se slažu: Film je običan Vučićev PR, bezvrijedan i loš

DRAGAN MARKOVINA:

Film ‘Dara iz Jasenovca’, koji je političkom odlukom i mimo svih kriterija te na silu i uz ostavke u povjerenstvu zbog te činjenice proguran kao srpski kandidat za Oscara ove godine, sasvim sigurno predstavlja politički pamflet. Što je prije svega tužno i užasavajuće prema žrtvama Jasenovca, ali je u kontekstu očekivanja nekakvih pluseva u međunarodnoj javnosti smiješno, navodi Markovina za Telegram.

ZRINKA PAVLIĆ:

Dva sata užasnog sadizma i patnje desetogodišnje djevojčice ne mogu nikoga ostaviti sasvim ravnodušnim, no 'Dara iz Jasenovca' izuzetno je plošan, jednodimenzionalan film čije namjere, povrh svega, nisu sasvim čiste, piše Pavlić za T-portal.

EMIR IMAMOVIĆ PIRKE

Predrag Antonijević, režiser s holivudskim iskustvom, te Nataša Drakulić, scenaristica i Ličanka izbjegla iz Hrvatske u kolovozu 1995., potpisuju film “Dara iz Jasenovca”, od kojeg je, mnogo više službeno-politički nego filmsko-artistički, Beograd očekivao da, nevažno kojim redom, zabetonira višestruko uvećani broj žrtava ustaškog logora, da cijelom svijetu i poznatom dijelu svemira pokaže tko su pravednici među balkanskim narodima i, naravno, pojasni kontekst koji je, gotovo pola stoljeća od nestanka NDH-a, doveo do “nastavka” Drugog svjetskog rata - niza sukoba u kojima, kao, Srbija nije sudjelovala, što ne znači da nema potrebu svoje sudjelovanje opravdati i financiranjem kvazipovijesne lekcije prepričane filmskim jezikom. Riječ projekt u ovdašnjoj se filmskoj industriji koristi prečesto, do granice iritacije. “Dara iz Jasenovca” ostala je, međutim, samo to: državni, milijunima eura plaćeni propagandni projekt koji je trebao postići svašta, a nije uspio ništa. Osim ako se uspjehom ne smatra kritičarski masakr, blokiranje ocjenjivanja na IMDb-u i održavanje narativa o najmanje 700.000 ubijenih u Jasenovcu, baš kao da karakter NDH ovisi o broju žrtava a ne o biti te fašističke (zlo)tvorevine, napisao je Pirke za Express.

DUBRAVKA STOJANOVIĆ:

- "Dara iz Jasenovca" je banalan i predoslovan film. Načinom na koji je prikazao ubojstva banalizirao je zlo i sveo ga na osobno raspoloženje ustaških zlikovaca i sadista, izjavila je za portal Nova.rs Dubravka Stojanović, jedna od najistaknutijih srpskih povjesničarki i profesorica na beogradskom Filozofskom fakultetu.

- Govorom Maksa Luburića ili časne sestre u filmu je, kao, trebalo objasniti ustašku ideologiju, ali i to je užasno površno - smatra Stojanović nakon što je odgledala film Predraga Gage Antonijevića.

Ona iznosi stav da se “zlo mora izraziti mnogo jačim umjetničkim formama” i dodaje:

- Zato se cijeli ovaj film ne može usporediti ni sa samo jednom Zafranovićevom scenom ustaškog klanja u autobusu koja vas obilježi i nauči što je fašističko zlo za cijeli život.

Povjesničarka podsjeća i na buru koja je od početka pratila ovaj film.

- Film je propaganda u načinu na koji je financiran, načinu na koji je izabran za srpskog kandidata za nagradu Oscar i emitiran prije kinopremijerena RTS-u. Sve su to skandali. A sada čujemo i vidimo i da je scenarij za film plagijat pisca i scenarista Arsena Diklića!

Profesorica Stojanović navodi i da je Antonijevićevo ostvarenje “povijesno selektivno”, što ovako obrazlaže:

- Osim jedne žene i male grupe Roma film ne prikazuje da su, pored Srba, u Jasenovcu masovno ubijeni Židovi, Romi i Hrvati antifašisti. Time je film na tragu propagandnih partizanskih filmova koji su kao žrtve prikazivali samo partizanske borce, a ne i civile. Selekcija žrtava je ne samo ružna i falsifikat povijesti, nego je i opasna igra s poviješću - kaže Dubravka Stojanović.

NENAD POLIMAC:

Tko zna hoćemo li ikad doznati razlog zbog kojeg je ratni spektakl "Dara iz Jasenovca" puno prije najavljene kino premijere (22. travnja, na obljetnicu proboja preživjelih logoraša, mahom muškaraca) premijerno prikazan u subotu uvečer na RTS-u? Dosad smo samo jednom imali takav primjer u povijesti zemalja bivše Jugoslavije, bilo je krajem 1999. kad je skupi "Četverored" Jakova Sedlara umjesto u kinima završio na državnoj televiziji popraćen sloganom: "Pogledajte što će vam se dogoditi ako glasate za komuniste!". Progurao se taj i na repertoar, ali ne u glavna kina, a kako ta ne bi zjapila prazna, stotinjak ulaznica je uoči premijere podijeljeno mladeži HDZ-a. Naivno je bilo očekivati da će film utjecati na politiku, pa je ta stranka, koja je devedesetih premoćno vladala Hrvatskom, na izborima uvjerljivo poražena.

Kod "Dare iz Jasenovca" slučaj je nešto drukčiji. Koliko znam, film o zloglasnom ustaškom logoru trenutačno ne predstavlja ništa u ionako stalno zategnutim srpsko-hrvatskim odnosima, osim još jednog uskličnika na postojeće vrlo loše stanje, no problem je možda nešto drugo. Srpska je država uložila golem novac u "Daru iz Jasenovca", eksplicitna brojka na srpskoj Wikipediji je tri milijuna eura, a na onoj na engleskom jeziku tri milijuna i šesto tisuća dolara (Filmski centar Srbije, koji figurira kao koproducent, mogao je pridodati tek jednu desetinu toga iznosa), shvatila je to kao svoj proboj na svjetsko filmsko tržište, s važnim političkim predznakom.

Slatkorječivi redatelj Predrag Antonijević uvjerio ih je da film ima šanse za Oscara i Zlatni globus, valjda je to potkrijepio svojim dobrim vezama u Hollywoodu (nekad je to zbilja bilo tako, budući da mu je Oliver Stone producirao "Spasitelja" iz 1998.), istina, našao je "Dari iz Jasenovca" američkog distributera, 101 Studios (serija "Yellowstone" s Kevinom Costnerom), što nikad nije baš jednostavno, ali to je bilo sve što je i napravio. Podrška američke kritike je izostala, bilo je i pozitivnih recenzija, no dva najutjecajnija glasila, Variety i Los Angeles Times, ocijenila su film izrazito negativno, naglasivši da je u pitanju antihrvatska, antikatolička i prosrpska propaganda.

Dogodilo se ono što smo očekivali, "Dara iz Jasenovca" najprije nije izborila nominaciju za Zlatni globus za najbolji strani film (iako konkurencija nije bila pretjerano jaka), a zatim se nije probila ni na proširenu listu filmova koji će se natjecati za najbolje međunarodno ostvarenje: nikakvo čudo, ušli su bosanski "Quo vadis, Aida?" Jasmile Žbanić i ruski "Dragi drugovi" Andreja Končalovskog, koji se također bave pokoljima organiziranima od strane države, ali su to sveli na metaforu.

Nacionalna katastrofa

Nije to kao u poljskom filmu "Wolyn" koji se bavi tenzijama između Poljaka i Ukrajinaca za 2. svjetskog rata, no toliko klanja u dva i pol sata filma uistinu je teško izdržati. Srpski su mediji izostanak nominacija shvatili kao nacionalnu katastrofu, da su mogli, obrušili bi se teškim kaznama na drske strane kritičare i stvorili su atmosferu da je svijet opet protiv njih, kao i devedesetih kad su im proglasili sankcije i organizirali bombardiranje NATO-a.

Malo ih je utješilo što je film imao pristojan start u američkoj distribuciji, ali igra u vrlo malom broju kina, što je "Pirova pobjeda". U odnosu na njega svojedobno je "Gospa" Jakova Sedlara puno bolje prošla, iako je imala vrlo lošu distribuciju. Možda je to razlog emitiranja na RTS-u, da se uvjeri javnost kakvim je nepravdama bio izložen navodno sjajan srpski film i podjari nezadovoljstvo široke publike protiv svega što je izvan granica njihove države.

"Dara iz Jasenovca" nije daleko od "Wolyna", pogotovo ne u početku. Naslovna junakinja ima deset godina (igra je neprofesionalna glumica Biljana Čakić), i dio je povorke koje ustaše odvode u neznanom smjeru. Curica se čudi zašto s njima nisu i njihovi susjedi Hrvati, koji rade u polju oko njih, kad izgledaju isto kao i oni, međutim, ti bar pomognu Srpkinji koja je svjesna da će joj ustaše ubiti dijete i pristanu ga sakriti. Već na željezničkoj stanici Dari postaje jasno što je čeka, ustaša fra Miroslav Filipović Majstorović (neprepoznatljivi Vuk Kostić) ne dopušta da se u vlak za Jasenovac ukrcaju stari i nemoćni i kasnije kroz prozor željezničke kompozicije koja odmiče ona gleda kako svećenik likvidira jednog po jednog izdvojenog nesretnika.

U Jasenovcu započinje orgija krvoprolića, zapovjednik logora Maks Luburić (Marko Janketić) organizira "glazbenu večer", logoraši praćeni glazbom na brzinu sklepanog orkestra trče u krug i kad im ustaša naredi da se zaustave, moraju sjesti na prvu slobodnu stolicu. Onaj tko ostane bez mjesta, bit će pogubljen "srbosjekom", posebnim nožem smišljenim za ubijanje zarobljenika, i tako unedogled.

Problem je što sve to nije najvještije režirano, jedva vidite srbosjek na djelu, što umanjuje efekt: kad se već zalijećete u horor efekte, pokušajte ih napraviti kako spada. Nakaradno djeluje također loše režirana scena u kojoj se ustaša i njegova djevojka u uniformi tako uzbude od sveg tog nasilja, da moraju na seks u obližnji automobil.

Izrazito ekstremnog nasilja više nema, Dara ostaje bez majke i starijeg brata i mora se brinuti za mlađeg brata koji nema ni dvije godine i stalno plače jer je gladan i bolestan. I dalje vlada atmosfera straha, nadzornici povremeno nekoga smaknu, no krajnje proizvoljno, tako da to dramski ne proizvodi osobit emocionalni učinak, a nakon što upoznate sve likove i prostore u logoru, počinje se provlačiti monotonija. Ne može se priča graditi na zločestim ustašama i nemoćnim Srbima, treba tu nekakva gradacija, razigrana fabula kakvu je Antonijević imao u "Spasitelju".

Da ne spominjemo legendarni "Deveti krug" Franceta Štiglica (1960.), pa i "Kozaru" Veljka Bulajića (1962.), u kojoj se ustaše ne spominju jer međunacionalni sukobi kao da nisu postojali. Bez osobitih naznaka uvode se i likovi koji su došli u logor spasiti djecu, poput Diane Budisavljević (nju igra Sanja Moravčić, glumica iz Subotice), tako dobro predstavljene u filmu Dane Budisavljević prije dvije godine ovjenčanom pulskom Zlatnom arenom, tako da kad film završi ostaje osjećaj tuposti. Posebno je nespretna dosjetka da likovi koje ustaše ubiju najprije uđu u nekakav zimski prostor i završe u vagonu, sličnom onome kojime nas je Branko Ivanda plašio u ne baš dobrom filmu "Lea i Darija".

Društvo kojem ne pripada

Antonijević je pogriješio kad je gurnuo film u natjecanje za Zlatni globus i Oscara, jer se našao u društvu u kojem ne spada: nije to izdanak "world cinema" koji tamo prosperira, prije provincijalni uradak (uzgred, vrlo često na solidnoj zanatskoj razini koja je, recimo, našem "Četveroredu" nedostupna) što svodi račune u ni danas razriješenim nacionalnim sukobima. Je li to antihrvatski film? Prije bi ga se moglo proglasiti antiustaškim, što je krajnje legitimno, ali zanima jedino publiku s ovih prostora.

Antikatolicizam je već problematičniji, tek da se prisjetimo, i Stepinac se bunio protiv dijela svećenstva koje je pristalo uz ustaše, nekakvog odmaka u svemu tome je ipak trebalo biti, a znakovite su riječi mladog Marka Janketića (da podsjetimo, glumi Maksa Luburića) koji je u zabilješci sa snimanja spomenuo da treba praviti filmove o tuđim, ali i o svojim grijesima, piše ugledni kritičar Polimac za Jutarnji.