"Što to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote...”, uvodni su stihovi jedne stare pjesme koja govori o ljudskim sudbinama. Ne, u moj život nisu ulazili takvi ljudi zlih namjera. Nego je ušla ljubav za fotografijom i pisanom riječi. Opredjeljenje za novinarstvo.
Nije jednostavno jedan cijeli, dugi životni vijek pretočiti u neku vrst autobiografske priče, a da se pritom ostane vjeran činjenicama, neopterećen suvišnim emocijama. Jer, u mojoj 92. godini života moguće su i kojekakve stranputice.
Pitaju me kako sam izdržao tako dugo u ovoj profesiji i zar mi nije dosta? Ne, nije. Pa to je samo život, u kome mi je, ruku na srce, pomogao i sport. Desetak aktivnih sportskih godina imalo je učinka i na moju “konstituciju”. I zadnje dvije, tri godine, dale su mi još više pouzdanja, pa stoga nastavljam pisati i snimati, veseleći se svakom novom izazovu.
Eto, lanjske godine u Gradskoj knjižnici mi je upriličena izložba fotografija u povodu 60 godina novinarskog rada. A Nacionalni park Krka tiskao mi je zamašnu monografiju o mojoj novinarskoj zauzetosti tim draguljem rajske prirode, s nazivom “Zahuktali zov Krke”.
Sve je počelo 1962.
A sve je počelo negdje 1962., kad sam na dar dobio “starinski” fotoaparat Agfa Isolette, koji se izvlačio na mijeh i sa širokim filmom 6x6 centimetara od 12 snimki. Danas koristim dobroga Nikona i amatersku kameru koja ima nevjerojatni zoom od 24 puta približavanja objekta.
Snimao sam sve oko sebe. Prirodu nadasve. U tadašnjem Šibenskom listu netko je vidio te slike. Tajnica redakcije Tonka Relja je primijetila da bi ih mogli objaviti. Pitao sam mogu li pod njima što i napisati. “Naravno, rekla je, pa to donesi uredniku Nikoli Begi”.
Tako je nastala moja prva objavljena fotoreportaža “Govor mora uz hridinu”, na temelju doživljaja u jednoj hridinastoj uvali kraj Primoštena.
I tada je krenulo. Pa sam nešto kasnije bio primljen i u stalni radni odnos. Nažalost, godinu dana kasnije, 1963. list je prestao izlaziti. Da bi se ponovo pojavio tek 1966. Tada sam već “honorarčio” u Slobodnoj Dalmaciji kad je u šibensko dopisništvo iz Zadra za šefa došao Nikica Marinković. S njim sam odlazio u novinarske skitnje po tadašnjoj općini Šibenik. Zamalo kao neumorni Gerhard Ledić, s njegovim prilozima “Skitam i pitam”.
Od 1965. nastavio sam, radeći turističke reportaže, putovima kojima je išao i putopisac i pjesnik Nikola Pulić iz Bičina nad Skradinom, “Krkom uzvodno”, što je i naslov njegove knjige. Tom kraškom ljepoticom, ono još i danas traje.
Jednoga dana u rujnu 1969. iz redakcije sam, preko tajnice Mileve, dobio obavijest da sam od toga dana u radnom odnosu kao stalni novinar lista!
A kad je napokon došlo i vrijeme mirovine, godine 1997. i kad sam trebao “spakirati stvari”, javio se iz “Slobodne” jednoga dana direktor Miro Ivić i rekao da ako hoću, neka ostanem gdje jesam nastaviti raditi po ugovoru o suradnji. Pa gotovo da nisam ni osjetio taj prijelaz iz jednog statusa u drugi.
Od onih s kojima sam radio u dopisništvu nakon Nikice koji je otišao u Split, valja spomenuti novinare i suradnike, Omera Juretu kao urednika, novinare Davorku Blažević, Jordanku Grubač, Ivu Mikuličina, Marinu Jukić, kasnije Jurković, Antu Talijaša, Jakova Vučenovića, Darija Perkovića, Franu Miljevića, Vedranu Stočić, Blaža Bumbera (“Crna kronika”), Jordana Presečkog (“Glas naroda”). Bio je još cijeli set “prolaznih”.
Teški dani
Posebno pamtim prijatelja Omera, neumornog kroničara svih zbivanja i njegovu tragičnu sudbinu kad je jednoga popodneva ujesen 2003. godine smrtno stradao u prometnoj nesreći kod Jezera, vraćajući se iz rodnoga Murtera u Šibenik.
Bio je to gubitak za “Slobodnu” i za sve nas. Za vrijeme pogreba u Murteru trebao sam mu po dogovoru održati besjedu zahvalnosti, ali nisam imao snage. Učinila je to umjesto mene jedna kolegica.
Uobičajeno je bilo da je svatko od nas pokrivao “sektore” društvenih događanja, pa je mene zapao turizam, kultura i pokrivanje dijela terena. Ali, kad su se približile rizične, “turbulentne” godine agresije na Hrvatsku 1991. svi smo, prema potrebi, radili sve.
I moj prvi kontakt s tim zbivanjima bio je onaj na početku šibenskog Rujanskog rata 91. Kad su srbočetnički agresor i JNA 16. rujna te godine oko 18 sati iz zaleđa oklopnim i pješačkim snagama izbili na Šibenski most.
U gradu je odmah oglašena opća opasnost, koja je, gotovo bez prestanka, trajala punih sedam dana, kad je 23. rujna neprijatelj otjeran s tog prostora, a grad spašen od najgoreg, da uđu u Šibenik.
Tog popodneva našao sam s u blizini skloništa kompleksa Šarine pekare, kad je urednica Radio Šibenika Živana Podrug “uživo” s toga mjesta obznanila da je “neprijatelj pred vratima grada”, ali i da general Bobetko šalje pomoć.
Bili su to teški dani, a 32. godišnjicu smo obilježili i proteklog mjeseca.
Tom prigodom na mostu u trenucima opuštanja zbila se i jedna šaljiva zgoda. Naime, jedan član stožera za obranu grada Marko Slavica, inače poznati gospodarstvenik, došao je na most susresti se s braniteljima, gdje sam slučajno dospio kao prvi novinar.
Nosio je “škorpion”, automatsku pušku. Dao mi je kraću izjavu i u ruke mi stavio to oružje, uz riječi i osmijeh: “Ajde, primi ga, tko zna tko se okolo još krije?” Snimili su me uz izrešetani kamion “Šibenke”, pa i ekipa francuske televizije. Molio sam da to brišu. A meni se fotografija sačuvala do danas.
Naravno da sam u dugome razdoblju koje je slijedilo imao prilike, ali i sreće pratiti zbivanja i susresti se s osobama i ličnostima koje su na svoj način obilježavale jedno razdoblje.
Jednom se, u vrijeme obilježavanja 900. godišnjice prvog pisanog spomena grada Šibenika u gradu 1966. pojavio predsjednik Tito.
Došao je s Jovankom brodom “Galeb”. Pa je bilo primanje u hotelu “Jadran”. Čekao sam na ulazu da ga snimim. Oni iz osiguranja su me s vrata odvraćali da se maknem. Predsjednik, u svijetlom odijelu sa šeširom u ruci to je vidio i odrješito rekao, pokazujući prstom: “Neka i novinar uđe”! Drugih kolega u tom trenutku u blizini nije bilo.
Prije ručka dopustili su snimati, ali su rekli da nikakvih izjava neće biti. Prilog je objavljen u “Slobodnoj” sa slikom na naslovnici.
Fijukalo je iznad glava...
A od ratnih doživljaja ovdje ćemo navesti, pored onoga na Šibenskome mostu, slučaj kod Skradina, kad sam s vrha ceste snimao kako se na ušću Krke voda pjeni od minobacačkih pogodaka. Trebalo se spustiti u Skradin i obaviti jedan zadatak. Kraj mene su stajala još dva mještanina. Ali, oni nasuprot, na položajima nad Skradinom su nas vidjeli i ubrzo uputili “pozdrave” s nekoliko salva prema nama. Nekoliko granata palo je svega pedesetak metara od nas! Polegao sam u jarak uz cestu, dok je fijukalo iznad glava. Kad je prestalo, uspio sam okrenuti auto koji je stajao blizu i što brže zaprašiti natrag prema Lozovcu.
Zbilo se to dana 19. studenoga 1993. u popodnevnim satima. Ona dvojica su me motorom slijedila. Ušli smo u restoran Ivice Mandića na Tromilji i dobro se počastili. Imali smo i zašto!
Iste te godine ujesen u Šibeniku je bio veliki predizborni skup na kome je bio i predsjednik Tuđman. Kasnije, neki iz pratnje su me pozvali da se pridružim koloni koja je krenula na objed na Brodaricu. Ušao sam u restoran “Zlatna ribica”, a da me nitko ništa nije pitao. Pozdravio sam se s predsjednikom koji je bio vrlo srdačan i sjeo za stol zadarskog pjevača Tomislava Ivčića koji je bio u službenoj pratnji. Poslužili su jednostavna domaća jela.
Ostalo je još spomenuti neke zanimljivosti o osobama koje sam susreo i upoznao i koje pamtim. Bio je to susret sa Orsonom Wellesom u primoštenskom hotelu “Slava”, gdje je on boravio kad se snimao jedan pustolovni film. Bilo je to godine 1978. S njim je bila njegova partnerica, Šibenka Olga Palinkaš, kasnije Oja Kodar, koju sam dobro poznavao. Rekla mi je u hotelskom baru: “Čekaj ovdje, brzo ću ga dovesti”. Tako je i bilo. Sjeli smo i razgovarali o filmu, ali i o zemlji u koju je došao. Počastio me pićem, ali i ostale goste. I potapštao me po ramenu s riječima: “Joseph, you good”. Onda i ja njega: “Mr Welles, you good too…”
A nakon toga druženja, sama Olgica se pojavila ogrnuta njegovim Montgomery mantilom!
Sve je to bilo dobro plasirano u Slobodnoj Dalmaciji.
I onda, na jednom od Međunarodnih festivala djeteta (MDF), susreli smo i slavnoga Petera Ustinova, filmskog glumca, UNESCO-ova ambasadora dobre volje za djecu svijeta, o kojoj je govorio za svoga nastupa na toj manifestaciji.
Dao mi je svoj potpis “s najboljim željama za Šibenik” i pohvalio moj razgovor na engleskom. Gospođa koje je bila tumač, profesorica Nada Vujić, odgovorila je da je to razumljivo, jer mi je ona u gimnaziji predavala engleski!
Nezaboravno je i poznanstvo s glasovitom Josephine Baker, također na Festivalu djeteta 1972., pjevačicom i plesačicom, nadasve humanitarkom, koja je za djecu svijeta na jednom našem otoku željela pokrenuti dječji međunarodni kamp Sedmi kontinent. Ali su je odbile komunističke vlasti.
Godine 1974. s jednom šibenskom delegacijom posjetili smo je u španjolskoj Palmi de Malorci (u hotelu “Belvedere”), gdje je nastupala u jednom klubu. Bila je bolna, molila da je ne slikamo. Poklonila nam je svoje kastanjete i čuveni španjolski konjak fundador. Želja joj je bila još jednom posjetiti Šibenik, ali se potom ozbiljno razboljela. Umrla je 1975. i sahranjena u Monte Carlu.
Sjećanja ne blijede
Naposljetku, ne mogu ne spomenuti svoje druženje i pisanje o njima, s našim pjevačkim legendama, Arsenom Dedićem, Mišom Kovačem, Vicem Vukovom. Momcima iz naše varoške ulice u Šibeniku.
Arsen je bio čest gost šibenskog dječjeg festivala, a na jedan MDF doveo je Sergia Endriga, poznatog talijanskog pjevača istarskih korijena, koji se oduševio Šibenikom.
Družili smo se u pauzama festivalskih proba, govorio je i hrvatski. Zajedno smo znali pjevati njegovu uspješnicu “Kud plovi ovaj brod/Kud ljude odnosi…”.
Ali Endrigo je već bio ozbiljno bolestan i uskoro je preminuo. Otplovio je brodom života. I neponovljivi Arsen toliko godina kasnije, godine 2015.
“Sic transit gloria mundi” (Tako prolazi slava svijeta), kaže stara latinska izreka, u smislu prolaznosti života. Tako i sva ova moja sjećanja, koja usprkos prohujalom vremenu ne blijede, zapravo su sublimacija svega doživljenog u onom, kako kažu, životu “od pera i kamere”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....