Studenci su selo u Imotskoj krajini koje broji 365 stanovnika. Ime je nastalo iz izvedenice studenac (izvor), kojih je u selu bilo mnogo. Prvi pisani spomen sela Sutozel datira još iz 1210. godine, a nalazi se u darovnici kojom je ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. darovao Kreševo, Komišnicu (Kamešnicu), Imotski i Sutozel cetinskom knezu Domaldu. Izrazito plodna zemlja posljednjih tridesetak godina prerasta u zapuštene parcele, a premda se kraj osnovne škole nedavno izgradilo dječje igralište, te se planira i rekonstrukcija Franjevačkog trga, sve to nije dovoljno za spriječiti iseljavanje stanovništva.
- Natalitet u selu drže svega tri-četiri obitelji. Ja imam dva sina, Višeslava i Domagoja, te kćeri Zdeslavu i Zrinku. Imena nisu slučajni odabir, trebalo je imati hrabrosti za dati djeci takva imena. Podarili su mi dvanaestero unučadi i dvoje praunučadi - govori nam Branimir Udiljak (85).
Podstanari cijeli život
Od njega saznajemo da je pučka seoska škola u Studencima najstarija u Imotskoj krajini, a počela je s radom 1867. Zasluga za njeno otvaranje pripada fra Anđelu Udiljku, rodom odavde, a prvi učitelj u selu bio je njegov sinovac Ivan Udiljak.
- Ja sam bio prva generacija koja je išla u osmoljetku, a tad nas je bilo 380 u školi. Trenutno u svih osam razreda ima 26 učenika - kaže Branimir.
Njegova supruga Marija dodaje da je upravo njen pradjed bio učitelj u selu, a na trgu se i danas nalazi spomenik njemu u čast. Branimir se ponosi i činjenicom da su sva njihova djeca fakultetski obrazovana.
- Živjeli smo kao podstanari gotovo cijeli život. Vjenčao sam se u proštepanom odijelu, a 46 godina sam radio kao upravitelj pošte. Kako bih mijenjao službu tako bih se i selio; iz Splita u Zagvozd, iz Zagvozda u Grabovac, pa u Nova sela i tako redom.
Najstarija pošta ovog kraja je ova u Studencima u kojoj sam i završio radni vijek. Kad smo se Marija i ja vjenčali, u selu je bilo osam gostionica, tri mesnice i šest dućana, a danas nemamo ništa. Bez auta se ovdje ne može. Plodno tlo i izvor vode su za ona vremena bili bogatstvo. Kako su imali tako su i davali, odnosno udijeljivali potrebitima. Otud je nastalo i prezime.
Unuk Branimir prati razgovor, čuo je od fratra da u selu živi 365 stanovnika, a nešto zna iz iskustva.
- Nogomet mi je najdraži, ali u selu nemamo ništa. Iden na treninge u Proložac, a najbliži dućan nam je u Lovreću. Otkad je došao euro, sve je skuplje - kaže nam mlada nogometna nada i navijač Hajduka.
Saznajemo da su ograđivali kokošinjac jer im je lisica krala perad. Mještani kažu da ima i vukova koji zakolju koze, a nerijetko stradaju i psi. U selu postoji farma svinja i krava, a u pogonima rade Nepalci.
- Mislin da četvero Nepalaca radi na farmi krava. Neka ih. Ionako nas je malo u selu, a naš čovik i neće da radi šta Nepalac oće - kaže nam sedamdesetogodišnjak.
- Ne smeta mi nitko ko je pošten - kaže Branimir i pritom spominje Ivana Pivca, djeda vlasnika poznate tvrtke "Braća Pivac".
- Upoznali smo se kad sam radio u Zavojanima. Bili su teška sirotinja, ja sam tad imao 18 godina i zavolio sam Ivana kao mudrog čovjeka, a on mene kao svoje dijete. Spavao sam na slamarici, živjelo se oskudno, no jednog dana me pozvao sebi u goste.
Pivčev specijalitet
Nisu imali božetebe, pa sam se začudio kad je Ivan rekao - Probat ćeš moj specijalitet! Nisam znao što mu je specijalitet dok nije kazao da će uhvatit drozgove (drozd op.a.)! I uhvatio ih je, stavio na ražanj i pekao na kominu. Taj zalogaj nikad nisan zaboravio. Zatim je kazao kako moram probati njegovu biklu. Dotad nisam čuo za to piće. Umiješao je žumanjke, šećer i crno vino, popio sam jednu čašu i odmah zaspao - prisjeća se Branimir.
Nekoliko kuća dalje naišli smo na gostionicu. Dva-tri stola na jednoj strani magistrale, a na drugoj strani tik uz bijelu liniju, u debeloj hladovini, jedan stol sa dvije stolice. Ako ispružite noge, stopala su vam na cesti.
Kako se živi u selu, pitamo vlasnika gostionice Antu Marasa.
- Krvavo! Nema tranzita, selo je prazno. Drža san dućan 28 godina, a zatvorio ga prije dvi godine. Poskupila struja, ne možeš sastavit kraj s krajen. Ža mi je, ali šta ću. Držin kafić tako da domaći svit ima di doć, ali slabo je ljudi. Dođu za vikend, ali vraćaju se u Split, Makarsku, Zagreb. Nitko ne ostaje ovdje - kaže Ante.
Mnogi su iselili trajno, a najpoznatije osobe rodom odavde su hrvatski povjesničar i prof. Josip Jurčević te zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac Dinko Šakić.
Mještani nerado pričaju o politici, a gotovo nitko nije zadovoljan stanjem u selu, niti stanjem u državi. Promjene ne očekuju, svatko gleda svoja posla, stariji se tuže da su prestari za pečalbu, ali i ne ide im se odavde. Studenci na prvi pogled izgledaju kao nepristupačno mjesto, ali u njemu žive pristupačni ljudi. Ovdje čovjek ne može ostati gladan i žedan. Tek je, kao što Tin Ujević kaže i kao što je uvijek i bilo, "Žedan kamen na Studencu".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....