Što je bilo ključno da Županijski sud u Zagrebu nakon 24 godine sudovanja i dvije prethodne odbijenice za potraživanja Zvonka Zubaka oko isporuke raketnog sustava S-300 stana stane na stranu ovog trgovca oružjem i kaže da mu se dalekometne rakete i prateća oprema imaju odmah vratiti ili ga novčano obeštetiti sa zateznim kamatama?
Zubak se u ovotjednom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju pozvao na dva dokumenta: jedan je zapisnik sa Skupštine RH Alana, održanoj 27. ožujka 2000. godine, a drugi izvještaj što ga je dvije godine poslije oko spornog potraživanja sačinio tadašnji načelnik Vojne policije, general Mate Laušić.
Sve se, znači, zbivalo u vrijeme nakon što je koalicijska vlast na čeku sa SDP-om preuzela vlast 3. siječnja 2000. godine. Skupštinu RH Alana, državne tvrtke koja se bavila nabavkom naoružanja tijekom i nakon rata, sazvao je novi ministar obrane Jozo Radoš, a u njoj su još sjedili ministar unutrašnjih poslova Šime Lučin i njegov kolega iz Vlade Ivice Račana zadužen za financije, Mato Crkvenac.
Zapisnik čiji imamo preslik kazuje da je general Vladimir Zagorec, direktor Alana, bio taj koji je pitanje povrata S-300 stavio na dnevni red, i to kao izvanrednu, 6. točku dnevnog reda, a s čim su se složili svi nazočni.
Nove ministre je Zagorac tako izvijestio da je RH Alan s Winsley Fianance Limited još za ratnih godina postigao dogovor o isporuci protuzračnog sustava. Dogovor je bio da se S-300 isporuči od srpnja 1994. godine do kraja 1997. godine, ali je ugovor trebalo potpisati nakon što cijeli posao bude obavljen. Sve ono što je pristiglo, a čiji je dio bio prikazan javnosti na čuvenoj vojnoj paradi na Jarunu uoči Oluje, predano je na čuvanje 300. Središnjoj logističkoj bazi MORH-a, i to na njihovim lokacijama u Puli i Kanjiži.
Isporučeno 30 posto sustava
Iako će se kasnije o tome navelike špekulirati, pa nastaviti i do današnjih dana, zapisnik jasno navodi da je za kompletiranje sustava nedostajalo 70 posto njegovih komponenti, a da je cijeli transfer zbog sigurnosnih razloga obavljen bez carinskog nadzora. I onda slijedi njegov vjerojatno ključni dio, a koji bi Republiku Hrvatsku uskoro mogao koštati priličan novac koji se računa u stotinama milijuna dolara:
- Sukladno dogovorenom, glede činjenice da nije dovršen transfer cjeloukupnog raketnog sustava, nije potpisan ugovor, niti su dijelovi vraćeni isporučitelju, Republika Hrvatska treba isporučitelju vratiti pristigle dijelove raketnog sustava S-300 PMU na njegov trošak. Sukladno iznijetom, predloženo je Skupštini društva da se suglasi s izvješćem i prihvati prijedlog o povratu dijelova raketnog sustava S-300 isporučitelju Winsley Finance Limited.
Prijedlog je potom stavljen na glasovanje i prošao je jednoglasno, što znači da su za njega ruku digla sva tri ministra – Radoš, Lučin i Crkvenac, a sve je ovjerila javna bilježnica iz zagreba, Vlasta Zajec.
Zašto onda sustav nije vraćen isporučitelju, Winsley Finance Limited, odnosno Zvonku Zubaku, koji je prema dostupnim informacijama s dvojicom svojih partnera, Čehom Petrom Perničkom i Austrijancem Josefom Haichnerom, imao dogovor da mu ustupe svoja potraživanja? Neki od svjedoka i aktera tog vremana ističu da se prije svega radilo o nesnalaženju ondašnjeg državnog vrha, ali i igri koju je igrao glavni čovjek za oružje u ratnoj i poratnoj Hrvatskoj, Vladimir Zagorec.
U njega je, kažu nam oni koji su imali priliku čitati izvješće, Mate Laušić upro prstom kao krivca koji još u doba Franje Tuđmana i Gojka Šuška, odnosno tri godine nakon što su dijelovi sustava posljednji puta isporučeni u travnju 1996. godine, nije ništa poduzimao kako bi se problem riješio, a što je dovelo do toga da je potkraj ‘90-tih godina raketno gorio bilo neupotrebljivo.
Laušić kontra Zagorca
Osim toga, tvrdi Laušić, Zagorec je bio taj koji je ignorirao traženja Andrija Hebranga dok je bio na čelu MORH-a da ga izvijesti što je s raketama, da bi Hebrangovom nasljedniku Pavlu Miljavcu u rujnu 1999. godine predložio da se s povratkom pričeka dok isporučitelj ne nađe novog kupca. Navodno je kasnije, u prvim mjesecima nakon promjene vlasti, iz Winsley Finance Limiteda poručili da su o svom trošku spremani preuzeti S-300, ali su se iz Alana na to oglušili.
O cijelom slučaju sredinom tjedna razgovarali smo s Jozom Radošem, bivšim ministrom obrane i predsjednikom Skupštine RH Alana. Na naše pitanje zašto sustav nije vraćen, ako je već postojala odluka tijela kojemu je bio na čelu, odgovorio je protupitanjem:
- A kome da bude vraćen?!
-Gledajte, ja se prije svega ne sjećam kako je tekla ta Skupština. To je bila Skupština poduzeća u koje ulazite i koje je poslovalo Bog te pitao kako. Mi smo morali donijeti neke formalne odluke. Ta je odluka vjerojatno takva kao što govorite, ali pitanje je uopće kontakata s tim firmama. Mi nismo imali nikakvih potraživanja. To su neke fantomske firme. Što se poslije dogodilo na suđenju i kako se to onda dalje razvijalo, ja to ne znam. To je bio formalni zaključak – pojašnjava Radoš i još dodaje.
- Ta odluka je trebala valjda biti donesena. Ona samo deklarativno pokazuje da mi za sustav nismo zainteresirani. Daljnje operativne korake u tom smislu nije provodio ni RH Alan, niti je provodilo Ministarstvo obrane. Ta firma se tek kasnije pojavljuje kao nekakav relevantan pravni subjekt. Vjerojatno se to dalje na sudu razvijalo svih tih godina. Mi nismo imali podatke o toj firmi, koliko je plaćeno i zato smo donijeli zaključak koji nismo zapravo bili u mogućnosti operativno sprovesti, niti se ta firma nama javljala, niti su postojali kontakti s tom firmom. S njom se samo mahalo povremeno.
Radoš i Antunović
Radoš je na čelu MORH-a bio do 2002. godine, kada ga je naslijedila Željka Antunović. I nju smo kontaktirali proteklih dana, ali odbila je javno govoriti. Sve je tako ostalo na njenom osvrtu objavljenon na Facebooku, gdje je upozorila da bi „nakon 25 godina hrvatski građani još jedanput trebali ‘iskeširati‘ oko milijardu dolara sumnjivim ‘trgovcima‘ oružjem‘”.
- Predsjednici, jedan i drugi - da vas sad vidim kako branite interese države - poručila je Antunović Zoranu Milanoviću i Andreju Plenkoviću, a zbog čega ju je Zubak prozvao najodgovornijom za graju koja se nanovo diže.
Radoš, pak, kaže da na primopredaji dužnosti između Antunović i njega nije bilo razgovora o S-300, ali se sjeća da su se u njegovom mandatu za rakete pokazivan interes iz Amerike, kao i da je jednom prilikom u svom kabinetu primio Zubaka.
- Došao je tražiti tih 200 milijuna dolara, ali se pojavio se bez iti jednog dokumenta, papira. Na lijepe oči, mislim. Znam da se kasnije sastao s premijerom, ali ne znam je li uspio ostvariti kontakte s bivšim dužnosnicima, predsjednikom države i Sabora. Ja sam u tim razgovorima pokušavao doznati temeljem čega on zahtjeva taj novac, ali su se odgovori svodili na to da su njemu obećali Šušak i Tuđman, koji su obojica u to vrijeme bili mrtvi. Njihovo obećanje navodno se ticalo novca, kao o nekakvih vrijednih nekretnina na obali – prisjeća se Radoš.
- Sve je to bilo besmisleno. Kako ćete nekome dati neku vrijednost bilo financijsku, bilo materijalnu na temelju toga što on kaže. Tek poslije, nekih šest mjeseci ili godinu dana, on je pokazao nama ugovor o budućem ugovoru koji je on navodno potpisao sa Šuškom. Bio je to ugovor od nekoliko rečenica, ali je poslije jedan grafolog tvrdio da je Šuškov potpis falsificiran, drugi je tvrdio da nije – dodaje.
Sanaderova uloga
Rakete i dijelove isporučenog sustava Radoš je kao ministar jednom prilikom vidio u vojnim skladištima u Puli. Što se nakon njegovog odlaska iz MORH-a dešavalo sa S-300, kaže da je doznavao iz medija, kao i s WikiLeaksa. Po njima, sustav je 2004. godine, kada je na Markov trg stigao Ivo Sanader u ulozi premijera, završio u SAD.
- Tako se i meni čini. Ja nemam sve te podatke, ali iz onog što sam pročitao u novinama, te parcijalne izjave koje pratim manje od vas, izgleda da je to tako, da je sustav 2004. godine prebačen u SAD. Naime, Željka Antunović je rekla da ima saznanja o nekakvom brodu u kojega je u Rijeci sustav utovaren i otišao u nepoznatom smjeru u tim godinama. Iz WikiLeaksa se može zaključiti da je krajem 2003. godine sustav još uvijek bio tu u Hrvatskoj – reći će Radoš, ali nema informaciju da su dio dokumentacije, kako neki špekuliraju, preuzeli Izraelci kako bi proučili tehnologiju.
Bivši ministar obrane postavlja pitanje je li hrvstsko pravosuđe, pogotovo u posljednjih godinu i pol, napravilo sve da zaštiti državne interese, a mi njega bi li s ove vremenske distance napravio sve isto s raketama?
- Mislim da bih. Ja tada nisam imao niti puni pregled svega toga. To je bila prva Skupština RH Alana. U Skupštini su također bili ministar unutarnjih poslova i ministar financija, a Zagorec je predložio takav zaključak ili ne znam tko, možda i moji savjetnici iz MORH-a. To je bilo najkorektnije što smo mogli. Mi nismo imali nikakvu informaciju, pa ni ovo što se sada priča da je sustav možda plaćen. Imate posla s ljudima koji baš ne ulijevaju povjerenje. Bio je to logičan zaključaj i podrazumijevao je naše uvjerenje da sustav nije plaćen. Za neke nabavke oružja postojali su nekakvi dokumenti, dokumentacija, cijene. Nije bilo pravih ugovora i nije se to događalo po nekakvim pravilima međunarodnog trgovačkog prava. Za ovaj sustav gotovo ništa – poručit će Jozo Radoš.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....