Napisani su tekstovi i tekstovi, ispričane priče i priče o Imoćanima i njihovoj povezanosti s kultnim njemačkim automobilskim divom – Mercedesom. Došlo je čak i do toga da se, kada spomenete Imotski ili Imoćanina, automatski uvijek spomene i Mercedes. Jedno bez drugog gotovo pa i ne idu.
Onda su neki išli još dalje pa su počeli i objavljivati neke statističke podatke o tome kako svaki peti Imoćanin vozi Mercedes, kako, recimo, glavnom imotskom ulicom u jednoj minuti prođe najmanje pet "merđana" i slično. Imoćani vam baš i ne drže do te statistike, ali da će poreći kako je riječ o divnom spoju, teško i nikako.
Ima neka, i to ne baš tajna veza u svemu tome, što će nam potvrditi i ova priča.
Uostalom, kažu, lijepo se uspoređivati s nečim ili nekim koji je netko i nešto u cijelom svijetu. A njemački je Mercedes prestižni status zadržao do danas, bez obzira na brojnu konkurenciju i svu silu raznih automobilskih marki.
Davno, tamo pedesetih godina prošlog stoljeća, u ondašnji imotski Dom zdravlja pristigao je jedan Mercedes za potrebe tamošnje hitne službe. Stari Imoćani ga se s poštovanjem sjete i prisjete kako su u njemu spašeni brojni životi.
U tome Mercedesu rodila se i jedna Imoćanka, danas s bračkom adresom. Ta poznata književnica, pjesnikinja, čuvarica baštinskog nasljeđa svoga Imotskog, ali i bračkog Bola, u kojem je udana, dobila je upravo ime – Mercedes.
Gladan, ali u ‘merđi‘
Konačno, kada spomenemo tu poveznicu Mercedesa i Imotskog, nezaobilazna je i činjenica kako je većina imotskih gastarbajtera koji su još tamo sredinom pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća trbuhom za kruhom odlazili na rad u Zapadnu Njemačku i onda mukotrpno radili kako bi sebi, djeci i obitelji osigurali sigurniju budućnost, na odmor u domovinu upravo dolazila s ovim vozilom.
Pričalo se kako bi neki bili i kruha gladni, ali bi zadnju marku dali kako bi kupili Mercedes i onda se pokazali Imotskom s tim luksuznim automobilom. U suprotnom bi selo pomislilo da nisi uspio u životu, a nema te gladi koja bi od toga bila gora.
Zahvaljujući njemu ispričani su brojni vicevi, a koliko on nadahnuće može biti, potvrđuje i spomenik ovom vozilu – prvi takav u svijetu, a koji će svečano biti otkriven 8. lipnja.
Mercedes, i to serija Mercedes-Benz 115 Strich-Acht, kultna Minika, onaj isti koji je prvi i u najvećem broju dolazio iz Njemačke u Imotsku krajinu, već je isklesan i u završnoj je fazi spajanja. Bit će težak više od 50 tona.
I neće to, govori nam naš sugovornik, biti samo spomenik Miniki 115-ici, već i tvrdom imotskom čovjeku, poznatom gastarbajteru, njegovu čvrstom karakteru, koji je s njemačkim markama u njemu dolazio i donosio radost i budućnost svojoj ženi, djeci, obitelji. A ta sreća, ma kako teškom mukom skovana, vidljiva je i dandanas diljem Imotske krajine.
– Eto, neka se sada zna kakva je to jaka veza Mercedesa i Imoćanina – veli nam naš sugovornik Ivan Topić Nota, 59-godišnji majstor krovopokrivač iz Vinjana Donjih, čovjek čija je ideja iz 2015. pretočena u stvarnost.
Zanimljivo, ona je kod jednog dijela javnosti prihvaćena, ne samo sa skepsom, već i s podrugljivim tonovima, ali svi bi oni trebali iščeznuti kada kameni "merđan" ugleda svjetlo dana na Trgu imotskih iseljenika.
Milijun kilometara, a ko novi
Čovjeku koji je cijeli ovaj projekt i inicirao, pogađate, ideja nije tek tako "sinula". I njemu je to kultno vozilo obilježilo život.
– Moj otac, poput mnogih mojih susjeda i prijatelja, otišao je 1970. godine u Njemačku da bi familiji osigurao bolji život – kazuje nam Ivan Topić Nota, te nastavlja:
– Imao sam tada samo pet godina, mnogo toga nisam ni razumio. I onda tamo 1974. moj otac dovezao se iz Njemačke u glanc novom Mercedesu Miniki 115. Meni malom školarcu, kada sam vidio taj automobil o kojemu se onda govorilo po cijeloj Imotskoj krajini, pa tako i u mojim Vinjanima, kao da je sami anđeo s nebesa banuo pred našu kuću. I od tada, vjerujte, evo do danas taj automobil živi u meni.
Kako!? Pa lijepo, od tada su moja maštanja bila povezana s Mercedesom, moj život bio je s njim. Otišao sam i ja u Njemačku, bio tamo 18 godina i radio baš kao i mnogi moji sunarodnjaci. Tamo sam upoznao moju Ružu, vjenčali se, a svadbenu povorku predvodio je Mercedes 115 Minika. Vratio sam se s obitelji u rodni kraj jer nisam dao da mi djeca izgube jezik, naše običaje. Oduvijek vozim taj automobil. Danas ih imam osam ili devet, ni sam ne znam po tim garažama koliko ih ima, vjerujte mi. Vozim ga ja, vozi ga moja supruga, djeca.
Ove godine je zapravo pedeseti rođendan onog istog Mercedesa, one iste Minike 115, koju je dovezao moj otac. Evo njega ja i dandanas vozim. Odradio je on nešto više od milijun kilometara, evo ga ko nov je. Zašto? Pa zato što je on moja curica, ja se brinem o njemu, moj sin se brine, supruga. Taj automatic pazi se više nego bilo što u kući. Redovito se mijenja ulje, kočnice, ono nešto potrošnih dijelova. Evo sada sjedite u njega i mogli biste s njim na put oko svijeta. Ako vas ostavi, spreman sam položiti život. Uz tu moju Miniku imam još i S-klasu, nekada sportski luksuznu 126-icu, koju su vozili nekada uglednici, sportaši, velike face.
On je iz 1978. godine, pa Cabrio iz 1979. godine, pa još dvije 115-ice Minike, jedna iz 1971., druga iz 1975. godine, pa jedan Caravan turbo disel iz 1992., pa terenac kojim možete uzaći uz Biokovu... Svi oni su u voznom stanju i svi su meni i obitelji na ponos, svi maženi i očuvani – veli nam Topić Nota.
Kao živi čovjek
– Mercedes vam je kao živi čovjek, prema njemu se morate odnositi kao zaljubljen momak prema lijepoj djevojci. Davati mu stalno ljubav i ta ljubav će vam biti uzvraćena. Voziti se u Mercedesu za mene je opuštajuće vrijeme, vrijeme bez stresa. Evo, sada bih, da nemam obveza na poslu, sjeo u jednoga od njih i, recimo, mogao skoknuti gore na vrh Njemačke, tamo u Hamburg na kavicu i vratio bih se u Vinjane.
Negdje pet-šest tisuća kilometara i ništa osjetio ne bih – slikovit je naš sugovornik, koji živi za taj 8. lipnja, kada će kamenu Miniku, rad poznatog našega umjetnika, majstora Mislava Rebića, njegova sina umjetnika Roka, njegovih mladih prijatelja koji su u likovnim kolonijama klesali dijelove automobila, vidjeti milijuni diljem svijeta.
– Kako zahvaliti svima koji su pomogli u ostvarenju ovoga moga sna, a nije ih bilo malo... Imena svih koji su na bilo koji način pomogli bit će upisana na ploči od mesinga u blizini spomenika. Eto, moj san je ostvaren i neka baš ovaj spomenik svjedoči o toj vezi Imoćana i Mercedesa. Sada dežurni statističari mogu koliko god hoće pisati i brojiti Mercedese po Imotskoj krajini, ali ovaj će im uvijek biti tu. Prvi takvi na kugli zemaljskoj – sretan je naš sugovornik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....