Imoćanin je prebolio tešku bolest, ali Covid ga je prikovao uz bolnički krevet: ‘Još osjećam posljedice, primjećujem neke detalje‘

Nećemo omekšavati priču, prenijet ćemo je točno onako kako ju je nama, nakon izlaska s bolničkog liječenja ispričao 53-godišnji Imoćanin Berislav Šanić. Na dan kada je kao pacijent s koronom zbog obostrane upale pluća i teškog disanja zaprimljen na COVID odjel urologije splitskog KBC-a, sahranjen mu je otac. Nije mu mogao doći na posljednji ispraćaj. Nema točan podatak je li očevoj smrti primarno kumovao srčani zastoj ili je sekundarno nastao kao posljedica korone. Ali zna da mu ćaća nije bio cijepljen. U bolnicu je zaprimljen 15. prosinca, odmah je stavljen na kisik i sljedećih 10 dana njegovu je disanju potporu davao medicinski uređaj. Kaže kako nikada u životu neće zaboraviti onaj tik-tik-tik-tik-tik hladni, metalni zvuk koji je najavljivao trenutak mjerenja mu postotka kisika u krvi.

I određivanja načina daljnjeg liječenja, puta za respirator, možda i u smrt, ili u pravcu ozdravljenja. U bolnici je boravio 12 dana, za to vrijeme je izgubio deset kilograma, kao posljedicu uzimanja lijeka Medrol dobio je šećernu bolest, te je na kontroliranoj prehrani i inzulinskoj terapiji. I nadalje pri penjanju po stepenicama, pri naporu, vuče zrak iz pete. Ali diše. Samostalno. I hoda. Vratio se obitelji, normalnom životu. Nazvao nas je i ponudio svoju božićnu priču, obrazlažući kako za to ima najdublji mogući razlog.

Berislav Šanić

Privatni album

Borba za udisaj

– U desetom mjesecu 2018. godine, dvije nakon što mi je otkrivena leukemija krenuo sam na liječenje imunoterapijom u splitski KBC. Tu sam dočekao Novu godinu. U prosincu prošle, 2021. godine na COVID odjelu liječio sam se od koronu. Tada sam u bolnici dočekao Božić. Bio je to moj osobno najposebniji Božić. Na taj sam dan skinut s kisika. Počeo sam opet samostalno disati. Prošao sam teške kemoterapije i vjerujte mi, i s najgorim mučninama sam uspio izlaziti na kraj. Ali ovo s koronom, tu borbu za svaki udisaj, za zrak, za samostalni odlazak do WC-a, za korak koji želiš napraviti ali ne možeš, jer se gušiš u nedostatku zraka, želju da ne uđeš u pelene, tu patnju koju osjećaš i vidiš oko sebe, ni sa čim ne mogu usporediti. Sretan si jer imaš masku na licu, jer znaš da ti iz nje dolazi ono najpotrebnije za život. Slušaš svoje misli kako se igraju, pa te pitaju "čekaj jesi li to zaboravio disati, znaš li ti uopće Bero više disati, šta ti se događa"...

Čuješ zvukove sa strane, iz drugih soba, ljude kako zapomažu, jauču, zovu sestre. Korona-pacijente kao što si i sam. Shvatiš da su tu i dementni koji pojma nemaju gdje se nalaze. A pate. Uvidiš kako ima i onih koji se zbog korone ili s koronom gase. Odlaze. Tada sam odlučio svijetu glasno kazati, ljudi, ne zafrkavajte se, korona nije globalna urota, nije ni laž. Ona stvarno postoji. Od nje ljudi umiru – veli Berislav.

Nije se cijepio upravo zbog straha da mu korona cjepivo bazirano na RNA strukturi ne potakne vraćanje leukemije. A onda se u njegovo tijelo uselila korona, s njom i upala pluća i za početak kućno liječenje antibioticima. No nakon što mu je umro otac, stanje mu se pogoršalo pa je završio u bolnici. Drži da je tome kumovao stres i pad imuniteta.

– U bolničkoj sobi s jedne strane vidiš momka, 14 godina mlađeg od sebe. Skinutog s respiratora, na terapiji kisikom. I na drugoj čovjeka od 75 godina, s Parkinsonom, ne znam je li ga poslao Bog, ili neki dobri anđel. Čovjeka oboljelog od korone, ali u puno lakšem obliku, koji i s Parkinsonom i sa saznanjem da će završiti u kolicima leti kao munja, kao dobra energija što pomaže drugima. Rekao mi je, ne boj se, bit će sve u redu, ne predaji se, samo se smiri i slušaj glazbu. Pusto sam tango muziku, slušao sam Halida Bešlića, satima sam vrtio pjesme klape "Intrade". I gledao tog mladog momka koji se provukao kroz iglene uši, a s druge čovjeka s Parkinsonom koji je moćno dizao nas ostale. Koliko sam shvatio, nitko od svih nas pacijenata nije bio cijepljen protiv korone. Uključujući i mene – kaže.

Paun Paunović/Cropix

Rupe u pamćenju

Nije ga bilo strah. Ni kada su nastupile krize, ni kada bi mu razina kisika u tijelu opet počela padati. Ni kada su ga prebacili u drugu sobu, kad je shvatio da mu se stanje pogoršalo. Ima i trenutaka kojih se ne sjeća, kao da su nestali kroz rupe u pamćenju. Ali straha nije imao, kaže, jer je znao da je okružen osobljem koje svoj posao radi najbolje što zna i može.

Nazvao ih je božićnim anđelima i otvoreno veli kako nema toga što za njih ne bi napravio. Samo kako bi im vratio djelić ljubavi i pažnje.

– Vratio sam se svojoj obitelji u Imotski. Ali priznat ću vam, ma koliko to čudno izgledalo, fali mi ta bolnička obitelj koju sam tamo upoznao. Jer ti ljudi, to medicinsko osoblje postali su obitelj. Mogu samo ovako javno reći, hvala vam – ističe.

Kako su dani odmicali, a bolest posustajala počeo je uviđati neke male detalje. Recimo, da su mu narasli nokti na rukama. Da lakše dolazi do WC-a. Da više ne gine toliko za maskom i kisikom kao na početku. Da mu koljena više ne klecaju kada se osovi na noge. Da mu se vraća snaga. Da može sam oprati zube.

– Prvi put kada sam oprao zube osjetio sam da mi je s leđa pao teret. Imao sam osjećaj da sam opet postao čovjek – naglašava.

Onda mu je došao novi cimer, član KUD-a Filip Dević, a s njim i pisma. Pomogla je svakako, ne samo zbog dizanja atmosfere, već i vježbanja pluća. Pa su u duetu bacali na dalmatinski opus, znali su ispunjavati i glazbene želje.

– Dirljivo je to nešto u ljudima, to zajedništvo koje se dogodi. Netko pomaže tebi, a onda i ti kada se malo pridigneš drugima. Kao što je meni onaj čovjek s Parkinsonom pomagao, tako sam i ja drugima. Doneseš zdjelicu, primakneš cimeru čašu, nadoliješ mu vode, staviš pred njega voće... Tako je došao i Božić. Obitelj mi je poslala neke sitnice, koje se prije nego stignu do nas saberu u šatoru, tu na istočnom dijelu bolnice. Onda nam ih osoblje donese. Ja sam dobio božićnu kuglu. Poslao mi ju je sin. Objesio sam je na krevet, želio sam je stalno imati pred očima – veli.

Budite razumni

U popodnevnim božićnim satima je odlučeno da se skida s kisika. Bio je to znak da bi uskoro mogao krenuti kući. Kaže kako je zaplakao od sreće, da je taj dan doživio kao jedan od onih koji će pamtiti do kraja života. Na taj poseban dan donio je i neke odluke.

– Nemam više nedoumica vezanih uz cjepivo. Kada dođe trenutak primit ću ga. A ovom pričom nisam samo želio zahvaliti ljudima s odjela, nego i druge potaknuti na razmišljanje. Vidim neki tamo pišu korona je laž, to je obmana. Nije. Od nje se umire. Ljudi, cijepite se. Budite razumni. Shvatite kako će i uz najveću pomoć našeg medicinskog osoblja biti onih koji ovu bitku neće dobiti. Sve je drugačije kada to vidiš svojim očima – kaže Berislav.