Marina Musulin prevalila je put od rodnog Opuzena do Rijeke i Zagreba, od glume do režije. Publika ju je na malim ekranima imala prilike vidjeti u domaćim serijama "Sjene prošlosti" i "Novine", a posjetitelji filmskih festivala mogu gledati njezine kratkometražne dokumentarce.
"Od jutra do sutra" upravo je prikazan na Liburnia Film Festivalu u Opatiji. Tamo je Marinin dokumentarac stigao na krilima osvojene nagrade na 21. izdanju South East European Film Festival (SEEfest) u Los Angelesu.
Kako vam je bilo u Los Angelesu? Jeste li stigli obići Hollywood? Sreli možda neku zvijezdu?
– Bila sam smještena u West Hollywoodu, tako da sam se prošetala Avenijom slavnih, ali nisam srela nijednu zvijezdu. Obišla sam kratko Beverly Hills i Santa Monicu te razgovarala s divnim ljudima iz branše. Sviđa mi se njihova otvorenost i prisnost. Sve je tako veliko i široko, na prvu se čini kao ogromno polje mogućnosti.
Pod velikim smo utjecajem njihove kulture koju konzumiramo od malih nogu, kroz televiziju, glazbu i medije, pa se sve čini dosta poznato. Htjela sam obići i Skid Row, što me kao dokumentaristicu posebno zanima. Ono što me dirnulo bio je tako veliki jaz između bogatih i siromašnih. Ljudi žive u šatorima na ulici, bez ičega, usred tog glamura i bogatstva. Na sreću, kod nas takve razlike još uvijek nisu toliko izražene.
Stup zajednice
Koliko vam jedna takva nagrada znači u ovoj ranoj fazi dokumentarne/redateljske karijere?
– Znači mi da je netko prepoznao vrijednost mojeg rada. Nakon nagrade mnoge kolegice i kolege, poznanici i prijatelji izrazili su želju da pogledaju film. Podigao se interes. Ta nagrada je kao neki podsjetnik. Meni je najvažnije da film dođe do ljudi i da se dogodi razmjena. Veseli me da film putuje i živi svoj festivalski život. Ne bih voljela da je u ladici.
Kako je publika u Los Angelesu reagirala na dokumentarac o svakodnevici žena s riječke ribarnice, s naglaskom na samohranu majku Irenu?
– Iznenadila sam se koliko je međunarodna publika razumjela film. Veseli me da jezik nije bio prepreka i da film gradi mostove i otvara dijalog. Američkoj publici je taj prostor ribarnice i kolektiv žena dosta egzotičan jer kod njih takvih mjesta više nema. Strahujem da se i kod nas takvi prostori gase, a meni su važna kucavica svakoga grada. Kada negdje putujem, uvijek prvo odem na plac. Irena je jedna od onih karizmatičnih žena koje plijene pozornost, kako kupaca, tako i publike.
Zavoljeli su je. Svidio im se humor u filmu i otvorenost kroz koju pričamo priču. Film je divan medij da progovorimo o društvenim problemima, o onome što nas brine. Iako ženski rad i majčinstvo nisu teme koje pune tabloide, one su stup naše zajednice. Svi to znamo, iako ih iz nekog razloga ne vrednujemo dovoljno. To je nešto što se podrazumijeva, a ne bi trebalo biti tako.
A publika u Opatiji?
– Prilazili su mi ljudi nakon projekcije čestitati i govoriti da im se film jako svidio. Važno mi je da film komunicira s ljudima, da se dogodi razmjena. Nekad film nadmaši moju početnu ideju i ode u nekom svom smjeru. To mi je predivno.
Promjena paradigme
Jesu li Irena i radnice s ribarnice vidjele film? Što kažu?
– Vidjela ga je Irena, bila je na Liburniji sa svojom djecom. I njoj i djeci se film svidio. Na festivalu je bila prava zvijezda. Film je timski rad, a protagonisti nisu samo ljudi koje snimamo nego važan dio cijelog procesa i priče koju zajedno stvaramo.
Važno mi je da se osjećaju uključeno i da film na neki način pripada i njima. Voljela bih film prikazati i na riječkoj ribarnici, da ga sve žene koje su u njemu imaju priliku vidjeti.
Kako ste uopće odlučili dokumentirati život na ribarnici i ustrajnost žena koje tu rade? Koliko ste je često posjećivali prije odluke da upalite kameru?
– Budući da sam dugo živjela u Rijeci, nekako sam se stopila s riječkom ribarnicom. Obožavam ribu pa sam često išla tamo u spizu. Znala bih prošetati tržnicom, sama sjesti i popiti kavu, promatrati ljude i slušati taj žamor i živost grada. Moja inicijalna ideja bila je pokazati ženski rad na jednom tako lijepom i fotogeničnom mjestu kao što je riječka ribarnica.
Kroz istraživanje sam došla do toga da se ribarstvo često smatra muškim poslom, iako veliki dio posla – od čišćenja i prodaje do pomoći ribarima, bilo da su im bračni partneri ili kolege – obavljaju upravo žene.
Htjela sam malo promijeniti tu paradigmu i staviti fokus na kolektiv žena. To je vrlo težak rad koji je često nevidljiv i manje plaćen. U razgovorima sa ženama shvatila sam da je mnogima zbog takvih uvjeta ugroženo zdravlje. A kad dođu kući, čekaju ih još i kućanski poslovi i djeca. Divim im se kako sve to stignu. Htjela sam progovoriti o toj nepravdi, ženama riječke ribarnice dati glas i pažnju, ali istovremeno prenijeti i taj jedan specifičan ambijent, žamor i živost u pokretne slike.
Zahvalna Radi i Lenki
Što vas je snimanje ovog filma najviše naučilo? Koliko ste testirali vlastitu ustrajnost?
– Bio je to dug proces. Još prije korone počela sam razgovarati sa ženama s ribarnice i snimateljem Hrvojem Franjićem. Sam film imao je dosta transformacija. Razmišljala sam o nekim igranim dijelovima, o hibridnom pristupu. Onda je došla moja selidba u Zagreb, upisala sam dokumentarnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti i na kolegiju opservacije osjetila da bi to mogao biti savršen pristup za ribarnicu.
Fotogeničan prostor, odlične protagonistice, žene kao kolektiv – ta je ideja zapravo samo čekala, bila inkubirana. Kad smo krenuli u realizaciju, sve se nekako posložilo. Naučila sam da ponekad treba pričekati pravi trenutak. Kreativni proces nije uvijek linearan, ima neke svoje zakonitosti. Važno je slušati svoj unutarnji glas, ono što zapravo želiš reći i okružiti se kvalitetnim ljudima.
Rijeka vam je inspirativna. Snimili ste i film "Krešo" o osebujnoj figuri riječke alternativne scene na prijelazu milenija, Kreši Kovačičeku, koji je 2017. misteriozno nestao...
– Rijeka je sigurno bila važna za moj rast i razvoj, kako osobni, tako i profesionalni. U njoj sam tražila sebe i napravila svoje prve autorske korake. Sve je krenulo kroz igru, bez pritiska i velikih očekivanja, s mojim prijateljima iz vrlo alternativnih krugova koji su se bavili performansom, fotografijom, slikarstvom, kiparstvom, modom. Sve se to odrazilo na moj put i otvorenost da isprobam razne stvari bez straha i pritiska da ću pogriješiti.
Krešo je bio velika inspiracija. Prošli smo dug proces u radu na tom filmu. To je bio jedan veliki "rollercoaster". Ja sam započela raditi film o njemu, a onda je on nestao. Dugo smo ga tražili i bojali se za njegov život. Kada se vratio, a mi završili film, osjetila sam da mogu ići dalje. Vežemo se za svoje projekte, živimo ih. Nekad se ta granica između stvarnosti i fikcije briše. Sada sam malo zrelija i iskusnija pa mogu prepoznati te granice i s njima lakše balansirati.
U Rijeci ste i studirali glumu. Što je bilo presudno da upišete studij glume? Jeste li o tome maštali u ranijoj dobi ili je došlo spontano?
– Dok sam odrastala, u mojem bližem okruženju nije bilo nikoga tko se bavio nekom vrstom umjetnosti, posebno glumom i filmom. To mi je bilo nadrealno, nezamislivo. Kao da sada odlučim sjesti u raketu i otići u svemir. Presudan je bio dolazak Rade Šerbedžije i Lenke Udovički u Rijeku, gdje sam tada živjela.
Jedan od hirova
Kada sam otišla na audiciju, nisam bila svjesna u što ulazim. Bio je to jedan od mojih hirova. Prije toga sam dosta vrludala po svijetu, putovala i živjela u Španjolskoj. Vratila sam se u Rijeku, otišla na audiciju i prošla. Ulazak na Akademiju dao mi je smjer. Zahvalna sam Radi i Lenki da su prepoznali potencijal.
A režija?
– Režija je došla spontano, bez ikakvog pritiska i očekivanja. Kroz igru. Još na studiju glume moj profesor Sanjin Stanić potaknuo me da napravim neki kratki film od fotografija. Tako je krenuo i razvoj filma "Krešo". Rade je također prepoznao u meni sklonost autorskom radu i usmjeravao me u tom smjeru. Imala sam sreću da sam uvijek imala dobre mentore i mentorice koji su me podržavali da ustrajem i vjerujem u sebe.
Kako gledate na glumu, kako na režiju? I kako ih pomirujete? U čemu se malko više pronalazite i zašto?
– Gluma me naučila puno toga o sebi. Prije studija bila sam dosta emotivno zatvorena. U mojoj obitelji se nije razgovaralo o osjećajima i potrebama. Krenula sam se otvarati i upoznavati samu sebe. Presretna sam zbog toga. To glumačko iskustvo i rad na sebi pomažu mi i u radu s kolegama i protagonistima.
Gluma i režija se nadopunjuju. Ne bih rekla da ih moram miriti. Ali svakako sam u režiji malo drčnija. Volim razvijati vlastite ideje i pokretati stvari, ne čekati da me netko odabere. To mi je u glumi ponekad teško. Čekanje da me netko odabere zna me izludjeti. Osjetljiva sam na odbijanje.
Je li vas bavljenje režijom čini boljom glumicom i obratno?
– Vjerujem da da. Što više širim svoje iskustvo, to sam spremnija uploviti u vode koje mi nisu poznate i više riskirati. Mislim da je to jako važno u našoj profesiji. A sad je li to što radim dobro ili loše, neka drugi sude.
Biste li mogli režirati samu sebe kao glumicu? Je li vam koji put došlo da režirate pojedinu scenu na snimanju neke serije u kojoj glumite?
– Palo mi je i to na pamet. Set je jako zanimljivo i dinamično, živo tkivo. Puno je isprepletenih odnosa i suptilne igre moći. Razmišljala sam čak o nekom meta-momentu, mojoj participaciji i snimanju procesa stvaranja nekog audiovizualnog djela.
Odrastanje uz Rockyja i Arnieja
Vidite li se kao redateljica i izvan dokumentarne forme? Biste li snimili neki igrani film i kakav?
– Voljela bih ostati otvorena raznim formama i redateljskim pristupima. Ne bih se htjela ograničavati na samo pojedini format ili žanr. Volim gledati na film kao na prostor slobode. U zadnje vrijeme dosta razmišljam o pravima žena, posebno o pitanju prava na nasljeđivanje, što nam je ženama stoljećima bilo uskraćeno. I danas je, posebno u Dalmaciji, izraženo da se žene na razne načine odriču u korist muških nasljednika. Radnja bi definitivno bila smještena u Dalmaciju.
Što na sve to kaže vaša obitelj koja se bavi uzgojem voća i povrća, tj. turizmom?
– Njihova najveća briga je zarađujem li dovoljno novca. Oni su vrlo praktični. Imala sam sreću da nikada nisu vršili na mene pritisak da moram biti uspješna. Kad sam došla u Zagreb bila sam čak malo šokirana tom željom da se bude najbolji. Ovo što radim, radim iz velike ljubavi i strasti. Naravno, promišljam i o egzistenciji, ali ne živim ničije ambicije. Našla sam svoj vlastiti put.
Zamalo ste i sami krenuli njihovim stopama, upisavši Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu pokraj Opatije...
– Sve mi je bilo vrlo zanimljivo dok nisam osjetila potrebu da isprobam nešto drugo, kreativno. Tada sam aktivno počela istraživati što bi to moglo biti, kroz knjige, razne radionice i iskustva.
Svratite li često doma? Planirate li snimiti neki dokumentarac u/oko Opuzena ili doline Neretve?
– Upravo završavam svoj dugometražni dokumentarni film o Neretvi. Svjedočimo velikim klimatskim promjenama. Fokus u mojem filmu je odnos čovjeka i prirode u prostoru koji je jedno od posljednjih preživjelih močvarnih staništa u Europi. Pratim taj prostor kroz godišnja doba i mozaik likova koji aktivno djeluju u njemu.
Zanima me kako se taj prostor mijenja. Tako da povezujem tri vremena – prošlo kroz arhivske materijale, sadašnje i potencijalno buduće. Postavljam pitanje: možemo li brinuti o prirodi kada živimo od nje? U proces rada na filmu sam uključila svoju obitelj i bliske prijatelje. Upravo zato mi je ovaj film istovremeno jako uzbudljiv, ali i izazovan. Osjećam veliku odgovornost. Najteže je, valjda, biti pop u svom selu.
Čega se najviše sjećate iz perioda odrastanja s braćom u Opuzenu?
– Sjećam se vremena kada je u jednom malenom mjestu kao što je Opuzen odjednom izniknulo nekoliko videotekâ. Često sam išla po kasete na nagovor starije braće. Ako ne bi imali naslov koji tražim, pitala bih na pultu što imaju od akcijskih filmova. Gledali smo sve "Rockyje" i Schwarzeneggere. Meni je to bilo jako zabavno.
Inspirativni razgovori
Volite li i danas jednako te filmove? Što danas najradije gledate?
– Moj se ukus, kako sam odrastala, naravno mijenjao. Upoznala sam nezavisni film, art-house. Mnogo toga što tada nisam ni mogla zamisliti da postoji, a sa mnom danas puno više rezonira. Ali prvi "Rocky" me i dalje zna raznježiti. Agnès Vardu obožavam, ona mi je veliki uzor – "Cléo od 5 do 7", "Vagabond" i "Sakupljači i sakupljačica". Jako volim Kieślowskog. Neki dan sam se opet vratila njegovim "Trima bojama". Divno mi je kako on voli svoje likove, kako ih razumije. Tarkovski i Chris Marker su mi bili velika inspiracija za neke od mojih prvih filmskih pokušaja. Volim Novi val, Crni val. Inspirativna mi je Chantal Akerman, Greta Gerwig. Stalno otkrivam nešto novo. To mi je super. Volim vidjeti i radove naših redatelja – cijenim Hanu Jušić, Igora Bezinovića...
A što volite raditi u slobodno vrijeme osim gledanja filmova?
– Obožavam plovidbe i more. Nedavno sam otkrila i divlje rijeke. Volim šetnje, knjige, otići na dobar koncert i isplesati se. Uživam u inspirativnim razgovorima i divnim ljudima. I putovanjima.
Živjeli ste u Andaluziji i na Malti? Kakva sjećanja nosite odande?
– Mene je Španjolska otvorila. Otišla sam tamo učeći novi jezik i upoznavajući novu kulturu. U meni se dogodio takav "shift" da sam se počela pitati postoji li neki drugi put, neke druge mogućnosti. Predivno je otvarati se, istraživati, ohrabriti se. Slijediti svoje snove. Nakon iskustva života u Španjolskoj upisala sam glumu.
Biste li se mogli zamisliti da trajno živite izvan Hrvatske i gdje?
– Španjolska, ha-ha. Ali trenutno sve manje razmišljam o odlasku. Želim stvarati tu, gdje pripadam, i putovati sa svojim filmovima. To mi je lijepo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....