Prije nekoliko dana Međugorje je doživjelo događaj koji je potresao ne samo Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, nego cijelu Europu, pa i svijet. Sve one vjernike koji su godinama hodočastili u to svetište i prikazivali Gospi svoje potrebe i iz njega odlazili puni ljubavi i nade.
Jednako kao i danas tridesetjednogodišnji poljski državljanin koji je unatrag nekoliko godina učinio zavjet uputivši se pješice iz Poljske do ovog hercegovačkog svetišta, da bi prije nekoliko dana bio osumnjičen da je upravo on oskvrnuo Gospine kipove na Podbrdu i kod plavog križa, ispisujući uvredljive poruke. Potom je, prema informacijama objavljenima nakon događaja, zapaljivom tekućinom polio i zapalio vanjski oltar crkve sv. Jakova.
Srećom, požar je ugašen, a onda je krenula, tvrde očevici, neviđena potraga. Jer se vijest u kratkom vremenu proširila jednako brzo kao zapaljeni oltar ispred međugorske prvostolnice.
Samozatajni zaštitar
Sve je bilo na nogama. Što policija, što na brzinu organizirane seoske patrole, svi su bili uključeni u potrazi. Ljudi su, pričaju danas po Međugorju i Ljubuškom, gledali prema cestama, polju i brdima. Raspitivali se, pratili gdje bi se počinitelj mogao kretati. U potragu su, prema svjedočenju mještana, bili uključeni i psi i dronovi.
– Nije mogla ni mušica proći – govore nam u Ljubuškom nastavno s izjavom novinara Andrije Jarka, "našao je crkvu gdje će Boga moliti". A Bogu se pomolio i Ivan Vučić iz Cerna, tek koji kilometar udaljenog sela od Ljubuškog, jedan od glavnih aktera ove priče i najzaslužnija osoba za hvatanje "poljskog ajduka", zbog kojeg smo na plus 40 Celzijevih stupnjeva došli do Ljubuškoga kako bismo iz prve ruke čuli iz razgovora s ovim samozatajnim dvadesetosmogodišnjim zaštitarom o događaju koji je potresao cijeli katolički svijet.
Ivan danas cijelu situaciju prepričava bez dramatike. Kao da govori o nečemu što se dogodilo nekome drugom. Ali u njegovoj priči postoji trenutak koji se ne može prepričati bez pitanja što bi neki drugi čovjek učinio na njegovu mjestu.
– Možda isto što i ja. Ali to je sada neka druga priča. Ono što je najvažnije, jednako kao i svi, i ja sam se uključio u potragu. Najprije su javili da su ga "uhvatile" kamere u našem dućanu kako kupuje vodu. To je bio nekakav trag i indicija da ne bi mogao daleko odlutati. Potom mi je majka rekla da je vidjela čovjeka koji se kreće oko sela. Uzeo sam dalekozor i ugledao ga. Bez puno razmišljanja sjeo sam u automobili i prema njemu. Vidim čovjeka koji se ubrzano udaljavao.
Nisam bio siguran u sve detalje, ali okolnosti su bile takve da sam posumnjao da je riječ o osobi za kojom se traga. Instinktivno sam počeo trčati za njim. Iako je imao prednost, malo mi je odmaknuo. Međutim, nastavio sam ga pratiti, sustigao ga, prizemljio i profesionalno onesposobio – iznosi nam Ivan detalje uhićenja zbog kojeg je postao "planetarno" poznat. Sve je to radio ne znajući što ga čeka. Kako će čovjek reagirati, je li naoružan. Sve je to bilo u drugom planu. Bitno ga je, kaže, bilo uhvatiti.
Velika udaljenost na žezi
Budući da je Ivan zaštitar po zanimanju, mladić koji je navikao procijeniti situaciju i reagirati kada treba, sada je iskustvo s posla primijenio u stvarnosti koja nije bila dio njegova radnog zadatka.
Malo je bilo "komešanja", kaže kada govori o fizičkom naguravanju. Ali nije potrajalo. Naš sugovornik je znao što radi. Nakon što ga je zaustavio, ovaj hrabri Ljubušak pokušao je razgovarati s njim. Pitao ga je je li on Poljak. Čovjek je, prema njegovu svjedočenju, nešto promrmljao kao u smislu da je Nizozemac. Budući da Ivan nije pokušavao biti istražitelj, niti je pokušavao iz njega izvući priznanje, pričekao je policiju. A nju nije trebalo dugo čekati.
– Ona je doslovno stigla minutu, dvije nakon što sam ga oborio na pod. Bili su nevjerojatno brzi. Njih desetak ubrzo nas je okružilo i odveli su osumnjičenog u policijsku postaju u Ljubuškom. I ovom bih prilikom zahvalio svim policijskim djelatnicima koji su sudjelovali u njegovu privođenju. Uistinu su brzo i kvalitetno reagirali – zahvalno će Vučić, ističući i neke druge manje poznate podatke.
– Od međugorske crkve do mjesta gdje sam ga sustigao, prema mojoj procjeni, ima oko osam kilometara. Na karti nije mnogo, ali bome na terenu jest. Pogotovo ako čovjek bježi preko brda na temperaturi na kojoj možete na asfaltu jaje ispeći, i pokušava pronaći put kojim ga nitko neće vidjeti – ističe.
Po njegovu mišljenju, osumnjičeni nije djelovao kao netko tko dobro poznaje područje. Štoviše, on nije znao put, pa naš sugovornik tvrdi da je možda sve dobro unaprijed isplanirao osim rute kojom bi pobjegao, e tu je malo "zabrazdio". Jer oko njega je bilo ono što Hercegovina ima u izobilju – ceste, sporedni putevi, kuće, polja i sela koja se nastavljaju jedno na drugo. Pa čovjek nije mogao samo nestati. Ne u kraju u kojem ljudi znaju teren i istodobno ga traži više "nabrijanih" patrola i kada se cijela zajednica podigne na noge.
Tisuće čestitke
Onda je ta ista zajednica, nakon toga nemilog događaja, podignula na pijedestal svoga hrabrog sumještanina, kojega danas poznaju tisuće ljudi, i od tada mu telefon gotovo ne prestaje zvoniti. Kaže da je imao više od petsto poziva iz BiH, Hrvatske i inozemstva. Nude mu ljetovanja, časte ga po mjestu, a priznaje i da mu se javlja sve više djevojaka. Ipak, kada ga pitamo što mu je od svega najvažnije, odgovara jednostavno: "Širimo ljubav, a ne mržnju."
Zato je ova reportaža s razlogom manje "crna kronika", a više ljudska priča.
Često, priznaje, odlazi i do Međugorja. Nema tjedna, ako mu to dopuste radne obveze, a da nije došao na misu u crkvu sv. Jakova. Za Ivana je to sveto mjesto. O tome ne govori kao netko tko želi nekome nešto dokazati. Štoviše, kroz priču nam se čini da ne pokušava uvjeravati skeptike niti ulazi u velike rasprave.
Njegov odnos prema Međugorju je osoban.
– Bog sve vidi – reći će nekoliko puta tijekom razgovora. I ta rečenica možda najbolje oslikava njegov pogled na ono što se dogodilo. Zato ga je oskvrnuće posebno pogodilo. Vjerojatno je i to utjecalo na njegovu skromnost. Štoviše, reklo bi se da tijekom prepričavanja događaja od sebe ne pravi junaka. Više onako ovlaš sjedi i govori o svom životu, gotovo onako kako bi govorio da se ništa posebno nije dogodilo. O poslu, obitelji, o selu. O tome da je završio automehaničarsku školu, obavljao različite poslove i već nekoliko godina radi u privatnom osiguranju.
– Rođen sam u ovom kraju. Od grada sam udaljen nekoliko kilometara, dovoljno blizu da mi sve bude nadohvat ruke, ali dovoljno daleko da se još uvijek živi onim ritmom u kojem se ljudi međusobno poznaju i u kojem se zna čiji je tko. Nemam ja iza sebe neku veliku karijeru ni životnu priču koju bi netko unaprijed zamislio kao priču za novine. Završio sam tu srednju školu. Nakon nje radio sam različite poslove. Jedno vrijeme bavio sam se građevinom, a posljednje tri-četiri godine radim kao zaštitar. "Security" – kaže.
Iz velike obitelji
To mu je posao. Odnosno posao u kojem se čovjek mora znati snaći kada stvari krenu po zlu. Ponekad su to utakmice. Katkad veća okupljanja. Povremeno situacije u kojima treba reagirati prije nego što problem postane veći. Međutim, on o tome ne govori kao o nečemu posebno uzbudljivom. Tobože njemu je to svakodnevica. Možda će tek nekoliko godina kasnije shvatiti koliko ga je upravo taj posao pripremio za nekoliko minuta jednog sasvim drugog jutra.
U njegovu životu ipak najvažnije mjesto nije posao. Već obitelj. E tu je, veli, na svom terenu.
– Nas je petero djece. Ja, brat i tri sestre. Treći sam po redu – veli Vučić, i dodaje kako je njihova obitelj jako povezana i svatko ima svoje obaveze. Otac radi na građevini, jedan radi jedno, sestra drugo. I tako, ja bih kazao, živimo normalno. Skromno. Nema tu velike ni posebne filozofije ni ekskluzive – domeće.
Ivan nije oženjen. Međutim, otprije koji dan vjerojatno nije ni slutio da će se njegov ljubavni život iznenada naći među temama o kojima će ga ljudi pitati. Jer nakon onoga što se dogodilo počele su mu se javljati i djevojke.
– Sve više – govori nam Vučić onako sramežljivo, spuštene glave i gledanjem u pod. Očito svjestan da su takve posljedice kada jedan obični zaštitar iz malog mjesta preko noći postane čovjek o kojemu pričaju i oni koji ga nikada prije nisu vidjeli. Ljudi koje nikada prije nije upoznao zovu ga i čestitaju. Neki mu zahvaljuju, drugi žele čuti njegovu verziju uhićenja, u svakom slučaju svi ga hvale. Napose u Međugorju.
Tamo je dočekan kao junak. Ljudi mu, tvrdi, prilaze, žele se fotografirati s njim. Podržavaju ga. Govore mu "svaka čast". Žele ga počasti... i tako jednako srdačno i hodočasnici i svećenici.
A onda su krenule i ponude. Ljetovanja u Hrvatskoj.
– Nema mjesta u Dalmaciji iz kojeg nije došao poziv za ljetovanje. Dubrovnik, Split, Makarska, Tučepi, Šibenik, smještaj, more, plaže... Ne znam ni ja što sve nude. Nema tko me nije želio ugostiti – smije se ovaj skromni hercegovački heroj bez želje za titulom.
– Možda i odem. Trenutno nemam vremena. Ali valjda će se i za to naći koji slobodan dan. Još ćemo vidjeti. Zahvalan sam svima i vjerujem da bi svi oni koji mi danas čestitaju i nude sve pogodnosti vjerojatno isto učinili kao i ja. Jer nekada u nekim situacijama postoji samo nekoliko sekundi u kojima čovjek mora odlučiti hoće li učiniti nešto ili će čekati da to učini netko drugi.
Ipak najvažnije mi je ono zbog čega je sve počelo. Da se ne širi mržnja. Ni da se ne odgovara mržnjom na mržnju. Da se ljudi ne dijele. Zato ja osobno nemam nikakve mržnje prema ovom nesretniku što je učinio zlo u Međugorju. Ima netko tko sve vidi i sve zna, pa neka mu on sudi onako kako je zaslužio. Ja nemam što drugo reći. To je sukus svega.
U dobru se ne uzvisi, a u zlu ne ponizi – zaključio je Ivan Vučić ovu svoju možda životnu priču, o kojoj će se zasigurno još nadugo i naširoko pričati.
A on je, kaže, samo potrčao!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....