Iskusna obiteljska liječnica: ‘Pacijenti nam ne daju mira... Znate zbog čega dođu?‘

Danas se obilježava Svjetski dan obiteljskih liječnika, odnosno onih "likara" koji brinu o svojim pacijentima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti (PZZ), koja je nažalost u Hrvatskoj na izdisaju i ukoliko se nešto pod hitno ne promijeni ona će "izumrijeti" kao i dinosaurusi.

Ova obljetnica nam je bila prigoda da porazgovaramo s nekim iz PZZ, tko dugi niz godina brine o svojim pacijentima i njihovim obiteljima, a ako netko ima nešto reći na tu temu, onda je to Vikica Krolo, priznata i poznata splitska liječnica s dugogodišnjim iskustvom. Ona je i zamjenicu predsjednika Hrvatske liječnike komore, bivša predsjednicu KOHOM-a, koja od 1985. godine radi u javnozdravstvenom sustavu, a od 1995. godine kao liječnik privatnik i brine o 1800 pacijenata.

Kako je nekada bilo biti liječnik, a kako je danas, što se promijenilo i što bi se trebalo promijeniti da bi bilo bolje, jesu li se pacijenti tijekom godina mijenjali, kada je bilo, hajdemo to tako reći, jednostavnije raditi...neke su od tema koje smo pretresli.

U mirovinu bi mogla sutra, budući za nekoliko dana navršava 65 godina života. Međutim namjerava još raditi do 68. godine života, a nakon toga će vidjeti i odlučiti što i kako dalje.

Specijalizacije po ‘babi i stričevima‘

Njena odluka da nastavi raditi do 68. godine zasigurno neće izvući osmijeh na lice ministra zdravstva izv. prof. prim. dr. sc. Vilija Beroša, jer je upravo dr. Krolo jedna od onih naših liječnica koja otvoreno priča za medije, kudi rad Ministarstva zdravstva (kada to treba), suprostavlja se ministru (kada to treba) i uvijek govori ono što misli.

Takav princip očito mnogima nije po guštu, a ponajmanje vlasti koja bi najradije da joj se uvijek "tepa". A dr. Krolo nije od te sorte.

- Diplomirala sam 1984. godine, a počela raditi 1985. Kada sam završila Medicinski fakultet u Zagrebu vratila sam se u Split, odradila staž i prijavila se u Dom zdravlja (DZ) na rad. Tada je bio zakon da mladi liječnik tamo mora dvije godine odraditi da bi se uopće mogao prijaviti za neku od specijalizacija. Tako se mladi liječnici nauče svome poslu, kazuje dr. Krolo.

Kao i svaki mladi liječnik dr. Krolo je maštala o tome kako će postati bolnički liječnik, kako će biti svjetski poznati kirurg, kardiolog, kardiokirurg..., ali njezinin snovi izgubili su se negdje putem kroz surovu stvarnost.

Privatni Album

- Nakon isteka dvije godine koje sam morala odraditi u Domu zdravlja, nastavila sam tamo raditi, ali i uredno slati molbe za specijalizacije u KBC Split. Htjela sam biti liječnik interne medicine, to me uvijek privlačilo. No, znate kako to ide, uvijek bi me u tim specijalizacijama netko preko veze pretekao, što bi narod rekao "po babi i po stričevima". Ja nisam imala veze, a da sam ih i imala ne bih ih koristila, pa sam eto tako ostala cijeli život u PZZ, kazuje dr. Krolo.

Privatizacija PZZ je krenula 1993. godine, a dr. Krolo se "privatizirala" 1995.

- Je li žalim što sam (p)ostala privatnik u PZZ? Ne žalim, za mene je to bila ispravna odluka jer sam se u toj PZZ razvila kao liječnik, naučila puno. Dok sam bila u Domu zdravlja, još prije Domovinskog rata, išla sam sama, o svom trošku na specijalizaciju iz opće medicine i završila sam prvu godinu. Iz DZ su mi rekli da sam još mlada i da za moju specijalizaciju ima vremena. Kako je došao Domovinski rat specijalizacije se nisu raspisivale 10 godina, sve do 2003. godine, a ja sam tada već osam godina radila samostalno u svojoj ordinaciji i brinula o 1800 pacijenata, kazuje dr. Krolo.

Nije se naša sugovornica dala, iako nikako nije mogla doći "na red" za specijalizaciju pohodila je i polagala mnoge tečajeve koji su joj danas od velike koristi.

- Završila sam tečaj za UZV abdomena, tečaj za EKG i završila sam edukaciju za grupnu psihoanalizu i 20 godina sam radila s pacijentima na grupnoj psihoanalizi. Meni je bilo najvažnije da sebe obogatim znanjem i da mogu dati svojim pacijentima uslugu kakvu oni i zaslužuju, poentira dr. Krolo.

Veće opterećenje

Često se u javnosti debatira o tome što je liječnik opće medicine (prakse), a što obiteljske medicine? Koja je razlika?

- Liječnik obiteljske medicine ima specijalizaciju iz obiteljske medicine, dok je liječnik opće medicine nema. No, liječnik opće medicine koji ima bogato iskustvo rada u PZZ smatra se obiteljskim liječnikom, govori dr. Krolo.

Zanimalo nas je, kada je bilo jednostavnije, ljepše biti liječnik u PZZ? Nekada ili danas?

- Ja bih rekla da je liječnik općenito bilo ljepše biti u nekim ranijim vremenima. Liječnika se nekada puno više poštivalo, slušale su se njegove preporuke i bilo je nekako manje pacijenata koji su "pohodili" kod liječnika. Ja sam kao liječnica u PZZ znala u ambulanti na Brdima raditi sama, odnosno preuzeti i pacijente mojih kolega koji iz nekog razloga nisu mogli doći raditi. Tako sam znala u svojoj ordinaciji u jednom danu imati, osim svojih pacijanata i pacijente još dvojice mojih kolega. I kada bi bila takva gužva imala sam dnevno 80-tak pacijenata. A, danas u svojoj ordinaciji dnevno imamo više od 100 "svojih" pacijenata, kazuje dr. Krolo.

Jesu li prije pacijenti bili problematičniji nego danas?

- Uvijek je bilo problematičnih, ali danas su puno zahtjevniji. Prije je liječnik mogao pacijentu reći da mu nešto ne može ili ne smije dati i pacijent bi to prihvatio. Danas, to nije slučaj i dok pacijent ne dobije nešto što je naumio da će dobiti (uputnicu za bolnicu, doznake za bolovanje, neki lijek, opravdanje...) jednostavno ne odustaje.

Ja sada, kao i 1995. godine u svojoj ambulanti imam upisano nešto više od 1800 pacijenata i sada pacijenti puno više traže od liječnika. Razlog tome je što su pacijenti stariji, puno kroničnih bolesnika ima, a razloge za to treba potražiti u činjenici što se produžio životni vijek, kazuje dr. Krolo.

Vikica Krolo

Paun Paunović/CROPIX

I "klima" u društvu utječe na "stanje zdravstvene svijesti" ljudi.

Mladi žele biti ‘veliki doktori‘

- Trenutačna klima u društvu je takva da nitko ne smije biti bolestan, svi moraju biti zdravi, pa se danas za neznatno povišenu temperaturu od "jednog dana" dolazi kod liječnika. Prije se ostajalo kod kuće, spuštalo temperaturu, pa se tek onda, ako se temperatura dva-tri dana nije mogla spustiti dolazilo liječniku. U ljude se uvukao neki strah od bolesti, nije tako bilo prije. To se dogodilo za vrijeme pandemije. Klima straha je povećana i ljudi se jednostavno ne mire da imaju neka ograničenja. Ne žele prestati pušiti, ne žele smršavjeti, već dolaze kod liječnika i od njega očekuju da on riješi njihovu pretilost ili pušenje, kazuje dr. Krolo.

Ima li danas interesa mladih liječnika za obiteljskom medicinom?

- Vrlo malo mladih ljudi odabire obiteljsku medicinu i svi žele biti "veliki doktori" u KBC-ima. Obiteljska medicina jednostavno nije atraktivna, a ona može biti vrlo atraktivna. U moje doba, u doba moje mladosti puno više mladih liječnika je željelo raditi u PZZ. Mi smo stajali u redu za dobiti tu posao, a danas u tim redovima nema nikoga ili gotovo nikoga. Sada mlade liječnike s faksa šalju na specijalizacije, a u moje doba se moralo čekati. U obiteljskoj medicini liječnik ne brine o jednom pacijentu, već vrlo često o cijeloj obitelji, tako da taj liječnik postaje dio obitelji. Ja imam neke pacijente koji su kod mene 30 godina, već liječim i njihovu djecu, unuke...

Tu se radi o kontinuitetu liječenja. Za kraj bih rekla kako sam jako zadovoljna svojim liječničkim putem. Jako dobro sam se razvila kao liječnik, razvila sam svoje sposobnosti i dajem sve što mogu mojim pacijentima. I još nešto - mi liječnici u obiteljskoj medicini liječimo ljude, a bolnički liječnici liječe bolest, zaključuje dr. Vikica Krolo.

Ante Čizmić/cropix