Iskusni psihijatar o napadaču u školi Prečko: ’Ubojica je bio u krizi, ali neće ga moći lako poslati na Psihijatriju’

Psihijatri imaju nimalo lak zadatak.

Svoje pacijente ne mogu poslati na ultrazvuk, CT ili magnetsku rezonanciju da bi utvrdili o kojoj se bolesti radi. Ne mogu se čak osloniti ni na krvnu sliku. Jer ona, kad su psihička oboljenja u pitanju, često ništa ne otkriva.

U većini slučajeva jedino što im preostaje jest donijeti odluku na temelju onoga što vide. I što čuju. Ili od samog pacijenta, ovisno o tome koliko on sam toga želi otkriti, bilo od tzv. metapodataka od ljudi iz njegove najbliže okoline. Najčešće obitelji.

Što dosad znamo o 19-godišnjaku koji je u petak, posljednjeg dana nastave u prvom polugodištu, upao među prvašiće u osmoljetki u zagrebačkom Prečkom i nožem izbo prvo učiteljicu, koja je školarce krenula zaštititi, a onda i šestero đaka?

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović objavio je da se radi o psihički nestabilnoj osobi, koja je već lani pokušala počiniti samoubojstvo. Ministrica zdravstva Irena Hrstić utvrdila je da je riječ o osobi koja ima poznatu dijagnozu i da ta dijagnoza ima oscilacije.

Majka 19-godišnjeg ubojice u izjavi za medije ustvrdila je da “ima emocionalno nestabilnu ličnost”, uz to i dvije dodatne dijagnoze, da je nekoliko puta bio na Psihijatriji. Da je pohađao tu školu.

Da su oni kao roditelji učinili sve da ga spase i da su se i sami bojali za vlastitu sigurnost. Te da ga je liječnik iz bolnice u zagrebačkom Jankomiru “hladnokrvno pustio van da mi (roditelji, op.a.) brinemo o njemu”.

Prof. dr. Ivan Urlić, poznati psihijatar i dugogodišnji šef Odjela za liječenje akutnih psihotičnih poremećaja na Klinici za psihijatriju KBC-a Split, za Slobodnu Dalmaciju pojašnjava kakva je procedura za zadržavanje pacijenata u bolnici ili drugoj psihijatrijskoj ustanovi.

I otkriva jesu li specijalisti ograničeni propisima kada je riječ o duljini boravka u bolnici ili je ipak najvažnija procjena doktora hoće li nekoga zadržati na liječenju, smjestiti u jedinicu intenzivne njege, na bolnički odjel ili u sustav tzv. dnevne bolnice.

– To je pitanje koje se često postavlja jer se ne zna gdje je granica čijih kompetencija. Liječnik ima medicinske parametre prema kojima prosuđuje i može preporučiti način liječenja. Pitanje je odluke pacijenta da to i prihvati.

Opasan za sebe i okolinu

Ako liječnik procijeni da pacijent treba ostati, a on se tome oštro protivi, u tom se slučaju potpisuje tzv. informirani pristanak – ističe dr. Urlić.

Ako se, pak, pokaže da je osoba opasna za sebe ili za okolinu i da je potrebna intervencija policije, ako je osoba agresivna i želi nauditi sebi i drugima, onda se može zadržati u opservaciji tijekom 24 sata.

– Nakon toga liječnik treba odlučiti kako dalje postupiti. Ako je osoba napravila neki agresivni čin, onda se već razgovara o daljnjim koracima u koje je uključen i sud, a koji su vezani uz prisilnu hospitalizaciju – naglašava naš sugovornik i napominje da u tom slučaju nema neke velike razlike između punoljetnih i maloljetnih osoba.

’Doktor mu je očito predložio da dolazi barem u dnevnu bolnicu, ali to se u ovom slučaju nije pokazalo dovoljno efikasnim’, tvrdi naš sugovornik

Tom Dubravec/Cropix

Što se samog slučaja u Prečkom tiče, napad je počinila osoba koja je već bila na psihijatrijskom liječenju.

– Doktor mu je očito predložio da dolazi barem u dnevnu bolnicu, kako preko dana ne bi bio prepušten svojim doživljavanjima, halucinacijama, patološkim pa i opsesivnim mislima. To se u ovom slučaju nije pokazalo dovoljno efikasnim.

Sada je važno utvrditi daljnju anamnezu i vidjeti što će i sam pacijent, počinitelj toga strašnog djela, reći pod utjecajem kakvih misli je bio da se odlučio tako nešto učiniti – kaže dr. Urlić.

Prema onome što je dosad poznato, riječ je o teško bolesnoj osobi koja je imala izraženo antisocijalno ponašanje ne samo prema drugima, nego i prema sebi. Mladić je pokušao suicid prije godinu dana.

– Osoba je očito izrazito teško psihički oštećena, a po svemu sudeći se nalazila i u dodatnoj krizi – naglašava ovaj psihijatar.

Iskusni liječnik pritom napominje da ne bismo trebali stvari lomiti preko koljena, nego pričekati neko vrijeme kako bi se doznala puna istina.

– Trebalo je proći više od godinu dana da momak iz Beograda nešto više kaže o svojim doživljajima zbog kojih se odlučio napasti svoje kolege iz škole, pa i da kompleksnije opiše obiteljsku situaciju iz koje onda proizlaze i nemogućnosti korekcije ponašanja – podsjeća profesor Urlić.

Prema njegovu mišljenju, u liječenju su iznimno važna psihologijska testiranja koja, kako navodi, mogu ukazati na određene tendencije.

– Osobno najčešće zajedno s pacijentom čitam rezultate tog testiranja jer želim vidjeti koliko oni razumiju pojedine izraze i formulacije. Danas svi trče doktoru Googleu i tamo se informiraju o svemu, i to je u redu, no to istodobno ne znači da trebamo izostaviti i ovo razložno razumijevanje – upozorava dr. Urlić.

Naš sugovornik pojašnjava i pravila vezana uz dulji boravak u bolnici.

– Ako prođe određeno vremensko razdoblje, doktor mora napisati obrazloženje zašto se određeni pacijent zadržava na daljnjem liječenju ili zašto bi ga trebalo prebaciti u drugu ustanovu koja ima mogućnost duljeg zadržavanja pacijenta i liječenja.

Splitska Klinika za psihijatriju surađuje sa psihijatrijskim bolnicama na Ugljanu i Rabu kada su u pitanju dugotrajna liječenja. Takva liječenja mogu trajati mjesecima, pa i godinama – naglašava dr. Urlić.

Prema njegovu mišljenju, važno je i kad takav pacijent iziđe s dugotrajnog liječenja, da se uz pomoć centara za mentalnu skrb socijalizira i ponovno uključi u društvo.

– Važno je da netko organizira takve skupine, u kojima se neće govoriti samo o onom što osoba nije sposobna napraviti, nego i o onom što može napraviti. Tu je uloga centara za mentalnu skrb velika – zaključuje naš sugovornik. •