njeno iskustvo

Ispovijest Hrvatice koja koristi hit lijek: Tri mjeseca sam na terapiji. Prvi put u 23 godine borbe s debljinom vidim rezultate!

S debljinom se bori već 23 godine i sada, konačno, prvi put vidi rezultate. Donosimo vam priču iz prve ruke, osobno iskustvo 47-godišnje Dalmatinke koja je prošla težak put, od dijagnoze do terapije koja će joj promijeniti život.

Zadnja tri mjeseca na terapiji je Mounjarom, revolucionarnim lijekom za debljinu koji je u Hrvatskoj registiran u listopadu prošle godine. Evo njezine priče.

– Nikad nisam bila mršavica. Bila sam žena od 82 kilograma na 178 centimetara visine – dakle, u mojoj glavi "normalna". Nikad nisam ni težila biti mršava, nisam imala komplekse i bila sam zadovoljna sobom. I zdrava. Ovo "zdrava" zapamtite do kraja teksta.

Prva trudnoća bila je u 29. godini, dobila sam 39 kilograma. Mojoj ginekologinji, unatoč mojim vapajima i strahu, to nije bilo alarmantno. "Pa, gospođo, trudni ste, debljate se." To je bio odgovor. Sreća je da je zadnji mjesec moje trudnoće otišla na godišnji pa me preuzeo ginekolog u mirovini, obiteljski prijatelj koji je i mene doveo na svijet. Old school doktor, onaj koji ne gleda samo svoje usko područje specijalizacije. Prvi put u životu čula sam za trudnički dijabetes. Obavljene su sve pretrage, uključujući onaj grozni OGTT test – srećom, nisam postala "slatka". Samo 30 kilograma teža. Prvi put u životu nisam mogla održavati nokte na nogama, nalakirati ih, depilirati se. Nisam mogla ništa što sam prije mogla. Dobro, i trbuh me sputavao, ali više sam osjećala teret tih kila nego same bebice. Jer matematika je jasna: beba od četiri kilograma plus voda, tu smo negdje na 12 do 14 kilograma. Ostalo se zna što je.

Da ne duljim: nakon prve trudnoće više nikad nisam bila ispod 90 kilograma, ali sam bila ispod 100. Nisam se više prepoznavala, kao da sam se izgubila. Posao, obveze, život, normalno je da si umorna. A ja sam bila umorna i non-stop gladna. Prije ručka treskavica, poslije ručka žudnja za slatkim. Jela sam po dva tanjura, stalno gladna, očajna. Kilogrami su se samo vraćali.

Krenula sam kod svoje liječnice opće prakse. Krvne pretrage: sve u redu. Ja: još gora. Provjera štitnjače. Prvi odlazak endokrinologu i pristup sljedeći:

"Gospođo, debeli ste. Smanjite unos kalorija i povećajte aktivnost. U kretanju je spas."

A ja terenac i aktivna cijeli život.

Tad sam znala da je vrag odnio šalu i vidjela se sa šakom najpopularnije droge u Hrvata – šarenim antidepresivima – nezadovoljna i debela u cvijetu mladosti. Ovo je onaj it moment kad shvatiš da si sam, iako je vojska iza tebe. Ti si general svog života i bitka kreće.

Bitka je trajala dugo. Tri, četiri različite endokrinologinje. Plus borba s listama čekanja. Plus COVID. I ona najteža sa samom sobom, u kojoj sam si bila najveći kritičar i najbolji krvnik. To su bili samotni, grozni razgovori. Ali i to preispitivanje je dio procesa.

Tada sam bila na 135 kilograma. Dakle, 30 više nego u trudnoći i 50 više od početne težine. Svi su mi govorili: "Ti si lijepa, ti to znaš nositi"; "Ma ne mogu te zamisliti s manje kila".

Bullshit. Ne slušaj nikoga osim sebe.

U početku nisam slušala. Ignorirala sam jer je to bilo lakše. U drugoj trudnoći, koju do sada nisam ni spomenula, vođenje je bilo precizno kao da mi je doktor Japanac. Rekla sam mu: ako dobijem više od 14 kilograma, bit ću u postporođajnoj depresiji, a bome i u pretporođajnoj. Ozbiljno me shvatio. Kćer sam rodila s plus 12 kilograma i iz rodilišta izišla kao debela tetka koja je nekome bila u posjetu. Debela i s 35 godina. Ali lipa i debela, rekli bi u Slavoniji.

image
Ruslanas Baranauskas/science Pho/Science Photo Library Via Afp
image
Ruslanas Baranauskas/science Pho/Science Photo Library Via Afp

Grozim se tog modela ljepote. Uvik sam bila lipa, preplanula i normalna.

Uglavnom, da se vratim na poantu – kreće moja borba za dijagnozu. Jajnici u redu. Spolni hormoni u redu. Štitnjača u redu. Njezini hormoni u redu. A oni su mi bili džoker. Bila sam sigurna da su u disbalansu. Ali – ćorak.

"Što još može biti?", pitam ja svoju doktoricu. Ona sliježe ramenima. Najradije bi me poslala na psihijatriju jer sam ili pukla ili sam blizu – pa da se barem neki krah spriječi.

I onda se moja prijateljica sjeti: inzulin, ženo. Njega treba kontrolirati, nema veze što ti je šećer dobar. Odem i izvadim nalaze. Kada se tada nisam skljokala s tim papirom u rukama, neću nikad. Inzulin je bio malo ispod 400 nečega. Ni danas se ne opterećujem mjernim jedinicama. Gledam samo iskačem li iz intervala.

Šok. Plač. Ali i sreća – jer sam napokon uhvatila neki trag.

Nova doktorica, drugi grad, eminentna klinika. Jer, eto, ako mogu vladari ove države, nisam ni ja manje bitna. Trajalo je pet godina. Dok nije došao prvi "moderni" lijek – Saxenda. U mjesec dana minus dvije kile, a da nisam dosegla punu dozu, a 250 eura otišlo u vjetar. Još dva pokušaja kroz godinu – kilo dolje, dva gore. Teško nezadovoljstvo.

I u jednom trenutku osjetim da se debljam "od zraka". Jer uz dijagnozu metaboličkog sindroma tako i bude. Jedeš probrano, malo, često gladuješ jer to tako luda glava želi. A kilogrami idu i idu. Ti si očajan, utučen, svakakav.

I eto mene opet na "magičnoj" težini od 138 kilograma. Ovu brojku do sada sam znala samo ja. Sad znate i vi – ali znate samo da sam žena i ove medicinske podatke. Ostalo je manje bitno.

image
Christoph Reichwein/Dpa Picture-alliance Via Afp
image
Christoph Reichwein/Dpa Picture-alliance Via Afp

Bitno je da sam prije godinu dana otišla novoj endokrinologinji. U manje razvikanu kliniku. Uzela me pod svoje – strogo, ali s puno razumijevanja i ozbiljnosti. Napravila je sve pretrage jer, naravno, sa 140 kilograma patiš od svega: tlak, žuč puna, jetra masna, gušterača na rubu upale.

Ta me doktorica svojim pristupom, znanjem i vođenjem pomaknula u glavi. Nije ona mađioničar, nije mi ni frendica. Ona je nešto između matere i sestre – ali ne one njinjave, nego one koja će ti reći:

"Ne pi***. Debela si. Moraš krenuti".

I to nije da te povrijedi, nego da te prodrma. Jer zna da možeš. A ti sama možeš sve. Doslovno sve. I za sve si sama sebi najodgovornija.

Ovdje je riječ o bolesti. Debljina je bolest, a ne stanje. I liječi se.

Zadnja tri mjeseca na terapiji sam Mounjarom, na najmanjoj dozi od 2,5. Danas sam na minus 13 kilograma. Padam normalnim tempom. Nalazi su mi super. Osjećam da sebi radim dobro.

Prvi put u zadnje 23 godine imam rezultate. Prvi put otkad se liječim od pretilosti i metaboličkog sindroma osjećam se dobro. Nemam više onaj osjećaj gladi i praznine nakon četiri sarme – kao da sam ih bacila preko ograde, a ne pojela. Ona "rupa" u trbuhu koju je mogla popuniti samo tristogramska Milka noisette – više ne postoji.

image
Christoph Reichwein/Dpa Picture-alliance Via Afp
image
Christoph Reichwein/Dpa Picture-alliance Via Afp

Nisam bila luda. Bila sam kemijski poremećena. Za to postoje lijekovi.

Iako ova država ne prepoznaje pretilost kao bolest, a Hrvati su u vrhu najdebljih u EU, mi to ne vidimo kao problem. Čak ni kad nam se premijer izbocka i skine 50 kilograma u četiri mjeseca. Voljela bih znati koja je njegova dijagnoza i koliko plaća lijek. Jer moja dijagnoza nije na listi s koje se terapija dobiva besplatno ili uz nadoknadu.

Moja terapija stoji 185 eura mjesečno. Kako se bude pojačavala, bit će i skuplja. Ali nema veze. Ovo je priča o meni i mojoj borbi, a ne o maloj zemlji za velike prijevare.

Registriran prošle godine

Novi lijek za debljinu Mounjaro registriran je od listopada prošle godine. Riječ je o takozvanoj trećoj generaciji lijekova koji potiču mršavljenje, a temelji se na djelatnoj tvari tirzepatid. Njegov razvoj uslijedio je nakon lijekova na bazi semaglutida (Ozempic) i liraglutida (Saxenda), koji su pokazali da je farmaceutska industrija na dobrom putu u stvaranju učinkovitih terapija za liječenje debljine.

U usporedbi s dosad korištenim terapijama, Mounjaro se pokazao učinkovitijim, uz manji broj nuspojava. Valja podsjetiti kako je od ranije dostupnih lijekova samo liraglutid (Saxenda) bio službeno odobren za liječenje debljine, dok su se ostali poput Ozempica primjenjivali izvan te indikacije.

– Bolesnici koji su ranije gubili na tjelesnoj masi pa uz korištenje tih lijekova dosegli takozvani plato, kada više nije bilo daljnjeg gubitka, uz tirzepatid ponovno gube kilograme, odnosno dolazi do dodatnog učinka – izjavila je doc. dr. sc. Ana-Marija Liberati Pršo, voditeljica Centra za debljinu, metabolički sindrom i klinički nutricionizam Kliničke bolnice "Sveti Duh" koja je na terapiji tim lijekom imala oko 200 pacijenata.

image
Oliver Berg/Dpa Picture-alliance Via Afp

GLP-1 receptor

Istraživanja su pokazala da tirzepatid ima dvostruko djelovanje – osim što utječe na GLP-1 receptor, djeluje i na GIP, odnosno želučani inhibicijski peptid. Upravo ta kombinacija, kažu stručnjaci, rezultira snažnijim učinkom na smanjenje tjelesne mase.

– Ostvaruje se značajniji gubitak tjelesne mase, i do 23 posto, koji se održao kroz tri godine. To je usporedivo s rezultatima dosad najsnažnijeg "oružja” u liječenju debljine, a to je barijatrijska, odnosno metabolička kirurgija. Dodatno, kod osoba s prekomjernom tjelesnom masom i pretilošću tirzepatid smanjuje rizik od progresije predijabetesa u dijabetes, i to u čak 94 posto slučajeva. Ako se uvodi u terapiju nakon što je dijabetes već razvijen, kroz niz SURPASS studija pokazao je snažan učinak na sniženje HbA1c, pa i superiornost u odnosu na semaglutid (-2,46% prema -1,86% u studiji SURPASS-2), kao i u odnosu na bazalne inzuline – rekla je doc. dr. sc. Ana-Marija Liberati Pršo.

Polako i s nižim dozama

U ovom trenutku nijedan od navedenih lijekova nije dostupan na teret zdravstvenog osiguranja, odnosno pacijenti ih ne mogu dobiti bez plaćanja. Cijena lijeka Mounjaro za dozu od 2,5 mg iznosi 180 eura, dok doza od 5 mg stoji 250 eura.

Terapija u pravilu započinje nižim dozama, koje se postupno povećavaju, pa mjesečni trošak liječenja za pacijente najčešće iznosi između 150 i 250 eura. Za mnoge oboljele to predstavlja značajno financijsko opterećenje, što nerijetko ograničava širu primjenu lijeka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. studeni 2026 20:34