Ispovijest splitskog chefa: Bilo je kao u ratu, bez struje i vode, ljudi su nam donosili namirnice...

Oni koji su odmah prvog dana, kada je Petrinju zadesio snažan potres, krenuli prema pogođenom području, sa željom da ljudima u nevolji pruže pomoć, kažu da je kolona vozila na cestama put Petrinje bila duga dvadeset kilometara. Među njima bio je i kombi splitskih tablica s dvoje kuhara iz Kluba kuhara Hrvatske, opremljen tek s nekoliko teća i lonaca, kojom bocom plina, nešto kuharske opreme, par kilograma mesa, povrća i tek nekoliko osnovnih začina.

{embed_photo}1910904{/embed_photo}

Samoinicijativno, slušajući poziv iz srca, iz one plemenite pobude da se drugom pomogne, i kuhari su krenuli s vojskom volontera sa svih strana, s misijom da osiguraju topli obrok ljudima koji su ostali bez krova nad glavom i svima onima koji će im priteći u pomoć.

{embed_photo}1910908{/embed_photo}

- Odmah nakon potresa počeli smo se zivkati na mobitele, a oko 17 sati sastali smo se u klubu i odlučili krenuti put Petrinje. Napunili smo prvi kombi s dvoje ljudi koji su predvečer krenuli kao izvidnica, a mi ostali smo preko noći pronašli kamion od dvanaest tona i nakrcali ga. Skupili smo onu veliku škversku teću, dosta opreme, iznazivali dobavljače i naše partnere i dogovorili vodu, meso, povrće, voće i sutradan ujutro nas osam je sa svim tim stiglo u Petrinju - govori nam Ivica Katić, splitski chef iz hotela "Ambasador", ni sam ne vjerujući kojom se sve brzinom to odvijalo.

{embed_photo}1910910{/embed_photo}

Preko noći se organizirati, otići u nepoznato da bi kuhali na tisuće porcija svakodnevno, u improviziranoj kuhinji, odnosno šatoru u kojem istovremeno boravi pedeset, šezdeset kuhara, nije nimalo jednostavno. No, kuhari volonteri zadivili su svih, ne samo ukusnim obrocima koje su spremali, nego i svojom angažiranošću i snalažljivošću jer u uvjetima koje su zatekli bilo je - snađi se kako znaš.

{embed_photo}1910918{/embed_photo}

- Ma zvali smo mi i stožer, i civilnu zaštitu, i Crveni križ, gdje doći i kako funkcionirati tamo, ali na prvu nitko nije bio baš organiziran. Ipak, našlo se odmah mjesto za šator, a kolege su se javljali sa svih strana da bi pomogli, od Dubrovnika do Pule, Rijeke, Zagreba i dalje.

Iskreno, na prvu sve je bilo kaotično, kao da je rat. Nije bilo ni struje ni vode, spajali smo plinske boce, vukli čak i vojsku za rukav da nam uskoči s nečim, pa su počeli stizati frižider, pa palete, pa oprema, ljudi su velikodušno donosili namirnice iz privatnih donacija, OPG-ovi, naši partneri i dobavljači slali su meso i ostale namirnice, stizale su privatno i posude za pakiranje, ubrusi, dezinficijensi za ruke...

Počelo se kuhati, čak pet do sedam vrsta hrane, a poslije dvije do tri vrste... Kolege iz cijele Hrvatske su se ujedinili i dali sve od sebe. Bili smo usred čuda organiziranog iz ničega - govori nam Katić, koji je s kolegama kuharima znao na dan skuhati i po 7200 porcija samo za Petrinju, plus još dvije tisuće porcija za okolna mjesta.

{embed_photo}1910922{/embed_photo}

Pazilo se na svaki detalj, a najviše da ljudi dobiju dobru i obilnu porciju, da se nahrane kako treba, a dostavu hrane obavljali su brojni volonteri koji su saminicijativno došli kombijima i automobilima i stavili se na raspolaganje.

- Trudili smo se kuhati kako inače kuhamo. Ne pripremamo hranu kao u menzama, pa smo radili kako smo navikli, onako hotelski. Mi smo spavali u jednom hotelčiću u Dugom Selu kraj Zagreba koji je čovjek otvorio za ljude pogođene potresom i volontere. Ujutro bismo krenuli u pet i po da bismo u sedam bili u šatoru, skuhali bismo kavu i čaj za vatrogasce i ostale interventne službe, dok bi pekare dostavljale peciva i krafne... Organizacija je bila kao u hotelima. Kuhinja bi se gasila oko 18, 19 sati, pa bismo se onda bacili na čišćenje i pripremu za sutradan. Prije 22 navečer ne bismo izašli iz šatora - kaže Ivica, pun hvale za sve svoje kolege koji su od prvih dana, kada se improviziralo, brzo sve pohvatali i organizirali se u savršeno uštimanu ekipu u kojoj su svi slušali upute i radili kao mravi, unoseći svu svoju kreativnost u obroke za Petrinjce, Glinjane i ostale ljude s Banovine.

{embed_photo}1910924{/embed_photo}

- Ti ljudi koji su ostali bez ičega bili su preponosni, odbijali su pomoć, govorili da im ništa ne treba, da će se snaći... Poslije su nam dolazili ganuti do suza zbog toplih obroka, puni zahvalnosti... Nije to tamo, iz naše perspektive, bilo samo kuhanje. Volonteri sa svih strana ostavili su svoje živote nakratko i došli pružiti pomoć, dostaviti hranu, lijekove, vodu, toplu odjeću, čistiti oko urušenih kuća i štala... S nama je bio i jedan naš prijatelj, psiholog inače, koji je nudio stručnu pomoć... Vjerujem, da i nije bilo ovog lockdowna kada su ugostiteljski objekti zatvoreni i kada mnogi ne rade, da bi se svi ti ljudi također odazvali i došli u Petrinju - uvjeren je ovaj splitski volonter, priznajući kako mu je Petrinja bila iskustvo koje vjerojatno proživiš jednom u životu, na koje te, u trenucima grozničavog adrenalina, pokrene onaj unutarnji glas da napraviš dobro djelo jer si za to dobio priliku.