Zoran Škugor jedan je od najpoznatijih estradnih menadžera na ovim prostorima. Počeo je sedamdesetih s Bijelim dugmetom, nastavio s Oliverom Dragojevićem, Azrom, Mišom Kovačem, Doris Dragović, Dinom Dvornikom... Ratnih devedesetih stvorio je dance-scenu na čelu s grupom E.T., Tonyjem Cetinskim, Sandijem, Ivanom Banfić, Vlatkom Pokos, Viktorijom Đonlić... Poslije je izdavao albume Jasminu Stavrosu, Hariju Mata Hariju...
Posljednjih dvadeset godina Škugor ne radi s izvođačima. Povukao se sa scene zbog raznih pritisaka estradnih moćnika i političara. No sad se odlučio vratiti.
U intervjuu koji nam je dao u povodu povratka na scenu otkrio nam je brojne tajne hrvatske estrade koju je stvarao, kao i na koji način se misli vratiti na scenu.
– Glazba je moja ljubav. U glazbi sam od 17. godine. Počeo sam kao DJ u rodnom Šibeniku. Nisam bio član klanova, imao sam svoj film u glavi, radio sam, pokazalo se da se pogodilo puno puta, i to je to. Od mladosti sam imao veliku kolekciju ploča, meni nije imao tko crtati valja li nešto ili ne – kaže nam Škugor.
– Zadnje je bilo osamdesetih kad me nazvao Miro Lilić i rekao da Mišo Kovač, koji je u Tribunju imao lokal, odnosno pizzeriju i kafić, traži sastanak sa mnom. Molio je da se nađemo kod Lilića koji je imao vikendicu u Tribunju. I Lilić me nagovorio, pristao sam. Dođem na sastanak, a Mišo kaže: "Album mi je vani već dva miseca, ništa se ne dešava." Rekao sam mu: "Čuj, počinjemo iz ničega. Jesi li spreman kad radimo, kad platimo troškove, pola meni, pola tebi zarade? Ne pitaj koliko koštaju troškovi organizacije, ne pitaj ništa, pola meni, pola tebi kad platimo troškove dvorana, tvoj bend, itd." Prihvatio je. Nakon nekog vremena album je "proradio", otišao sam do Jugotona da malo pojačaju reklamu, počeli su koncerti, pune dvorane, Maribor, Rijeka, Pula, Šibenik, Split, Zadar, Dubrovnik, Mostar... Iako je bila planirana jugoslavenska turneja, digao sam ruke od svega. Nismo se mogli dogovoriti oko love – iskren je Škugor.
S Doris Dragović surađivao je sredinom osamdesetih.
– Taman je napustila grupu More i započinjala solo karijeru. Prvi put sam je vidio uživo kad je došla na sastanak u Zagrebu. Otišao sam na televiziju i s tadašnjim glavnim urednikom Zabavnog programa Silvijem Humom dogovorio da Doris zastupa TV Zagreb na Jugoviziji 1986. Prihvatio je. Bilo je natezanja oko pjesama, ali na kraju smo to ipak doveli do kraja. Zrinko Tutić bio je angažiran da radi album. Širi bend činio je i Jasmin Stavros. Napravili smo ekipu, Doris odlazi na Jugoviziju i pobjeđuje ispred Nede Ukraden, koja je bila najveći favorit jer je godinu dana prije imala hit "Zora je".
Doris i ja radili smo jedno dvije i pol godine i, normalno, uvijek isti problem, punimo dvorane, a ona bi veće novce. Računam nema većih novaca, cijena ulaznice je uvijek ista, isti broj publike, ne vidim kako će se isplatiti više. Rekao sam joj da je najbolje da se raziđemo. Poslije sam joj dva puta pomogao da se vrati, bila je u problemima, dva puta sam je vraćao. Ostali smo dobri iako je nisam vidio dugo godina – kazuje nam Škugor.
S Dinom Dvornikom također je radio osamdesetih.
– Kad smo se Miro Lilić i ja vraćali u Zagreb, rekao sam mu: "Zovi Borisa i nek šalje sina u Zagreb." Dino je došao na sastanak u Zagreb, našli smo se na televiziji, i dogovorili s Mirom da se snimi jedna jednosatna emisija koju će on voditi. Kad se to snimalo, isti dan smo navečer priredili promociju njegova albuma u "Saloonu". Održao je nastup, došle su mu plesačice iz Splita, "Saloon" je bio pun ko šipak. Tu se Dino pokrenuo. Poslije je Lilić puno puta emitirao taj njegov show i Dino je postao zvijezda u vrlo kratkom roku. Trajala je nekoliko mjeseci suradnja s njim, no počeli su problemi jer Dino se ne bi pojavio na nastupu; to je bio on. Zaključio sam da ne mogu tako raditi. Ali ostali smo bili u izvrsnim odnosima – govori nam Škugor.
Početkom devedesetih zbog rata je pokrenuo dance-scenu.
– Nazvao me Tonči Vrdoljak i rekao mi: "Škugore, dolazi rat, izvoli organizirati zabavu." Imali smo sastanak u Tuđmanovim kancelarijama. Pitao sam Tončija da što će biti sa sportskim dvoranama. Odgovorio mi je da će ih se pretvarati u izbjegličke centre. "Hoće li neka ostati raditi?" upitao sam. A on je kazao da će ostati Varaždin, Zagreb, Rijeka i Pula jer na taj dio nisu padale granate. Rekao sam: "Ne može scena živjeti od četiri dvorane." Pitao sam ga što je s hotelima jer smo u njima sedamdesetih i osamdesetih držali plesne večeri. I onda sam mu rekao da ću pokrenuti dance-scenu jer to je moj posao, jer sam živio nekad od toga, od prodanih karata. Imao sam neke svoje plesnjake koje sam organizirao, koji su prodavali karte, koji su bili dobro posjećeni i imam iskustva. Tako da je tako nastala dance-scena. Razlog je bio rat. Da bi održao život, moraš u državi imati scenu. Ostali su diskoklubovi koji su radili i tako smo krenuli u to. Marketing je krenuo preko HTV-a sa "Sedmom noći" – kazuje nam Škugor.
Pitamo ga je li zažalio zbog neke suradnje i s kime...
– Problem je što se ljudi, kad s njima više ne radiš, jave kad je kriza, nazovu. Ali između toga, shvaćam da dolaze drugi ljudi i menadžeri pa su novi timovi kraj njih, ali ne mogu vjerovati da netko dođe u Zagreb, da ima koncert i da se ne sjeti nazvati te i kazati "dođi na svirku". To je jedan ljudski moment koji nema veze s poslom, nije mi jasno da se ne sjete. Ali kad nastane problem, znaju koga će doći pitati. Ne svi, ali neki. Puno ih ima. Hari Mata Hari došao je kod mene u Zagreb u ured da bih li ja kupio njegov album. Ja kažem: "Može, ali sljedećih godinu dana ne smiješ nikom ništa davati u Hrvatskoj." On kaže. "Dobro." Nakon nekoliko mjeseci već je netko drugi uletio s istim albumom. To je užas. Krivo ti je da netko ne drži riječ – kaže Škugor.
Sa scene je u konačnici otišao zbog raznih pritisaka.
– Među ostalim, Tonči Huljić mi je prijetio Pašalićem. Naime, jednog dana nazvali su me s Radio Splita i pitali hoću li im dati telefonski intervju, da mogu li me nazvati za nekoliko minuta. Pristao sam. I nazovu me i kažu: "Gospon Škugor, jučer je u ovoj emisiji gost bio Tonči Huljić. Rekao je da ste vi s glazbom koju gurate uništili hrvatsku glazbenu scenu." Odgovorio sam: "Čujte, ako sam ja s tom glazbom uništio hrvatsku glazbenu scenu, onda se ja divim samom sebi." Ponosan sam na to jer ljudi su se s tom glazbom osjećali kao dio svjetske scene. Tada sam nekima od njih, od pjevača – prvi je bio Sandi – davao plaću, da mogu preživjeti. Tony Cetinski kad me nazvao, kad je došao u Zagreb, imao je stan koji su mu roditelji ostavili. Mislim da u stanu nije bilo namještaja pa je donio vreću za spavanje.
Tražio sam tko će raditi pjesme u to vrijeme. Prije mene Tony je imao dva albuma koji nisu prošli. Uspio je na bazi dancea. Jednu večer upao je u studio E.T.-ja i rekao da nema sutra za kruh. Onda sam se upitao što je to, poznata istarska obitelj, a nema za kruh. Tada sam rekao E.T.-jevcima: "Idemo odraditi jedan duet da ne razmišljamo o novoj autorskoj pjesmi, idemo neku obradu napraviti." Tako je nastala pjesma "Totalno sam lud". Prezentacija je bila na HTV-u u "Sedmoj noći", Tony je bio odličan. Tu se pokrenulo to da može nastupati. Slao sam ga onda na nastupe sa Sandijem. Tako je postao zvijezda. S Guidom Mineom napravili smo njegov strašan album "Ljubav i bol" na kojem su sve pjesme bile hit – govori nam Škugor.
Nakon njegove izjave na Radio Splitu, kaže, počeli su problemi.
– Sat nakon emisije nazvao me Tonči Huljić. Svašta mi je rekao, ali i ja njemu. Poklopio sam mu slušalicu. Tad su počeli pritisci na mene. Bio je ljubomoran zbog toga što moj tip glazbe funkcionira, iako je Danijela Martinović imala hit "Da je slađe zaspati". Ali Tonči je valjda očekivao da bude kralj estrade, iako nisam imao veze s njegovom glazbom. On je radio drugi tip glazbe, za drugu vrstu publike. Što sam trebao, ne razumijem? To su gluposti. Međutim, on je bio toliko žestok da me je jednu večer nazvao Houra i rekao da me traži neki Huljićev. Bilo je tu svega, i tužbi od strane DORH-a, ja sam to sve izdržavao. Puno mojih kolega jedva je čekalo da odem. Došlo je da treba ugasiti scenu, da treba mene maknuti, i zdravo. I tu sam se počeo micati. Da ne kažem da nisam tražio pomoć Vesne Škare-Ožbolt, koja je u to vrijeme bila ministrica pravosuđa, a kojoj sam radio PR – govori Škugor.
U međuvremenu se i razbolio, imao je rak prostate.
– Puno je tu bilo stresa. Ja sam to sve izdržava, ali glazba je moja ljubav. Znam što je scena. "Iks puta" poslije su mi pjevači dolazili da im preslušam albume. Malo me ponukala ova euforija s ovim koncertima koji se održavaju u Arenama. Već sam počeo skupljati tim ljudi s kojima ću raditi. Krenuo bih po županijama, tražio bih talente, išao bih raditi na novoj generaciji izvođača. Došlo je vrijeme za novu djecu. Tragedija cijelog sustava je što država i televizije troše novac na show programe, a da nema zvijezda. Najbolju karijeru ima Natali Dizdar. Neki dan sam pročitao na nekom portalu da se 300 pjesama prijavilo za Doru. Vrijeme je za neke nove klince – zaključio je Škugor.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....