Naš sugovornik prvi je i jedini hrvatski znanstvenik koji je tri puta zaredom proglašen dobitnikom "znanstvenog Oskara", projekta Europskog istraživačkog vijeća (ERC), svjetski stručnjak u istraživanju tumora i zaraznih bolesti, redoviti je profesor na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu te član Instituta za biofiziku "Max Planck". Dobitnik je brojnih znanstvenih nagrada, uključujući Leibniz nagradu, "Ernst Jung" nagradu i "Louis-Jeantet" nagradu za medicinu. Počasni je doktor sveučilištâ u Splitu i u Rijeci.
Izabrani je član Europske organizacije za molekularnu biologiju (EMBO), Njemačke akademije Leopoldine, Europske akademije i Američke akademije umjetnosti i znanosti te predano radi na obrazovanju novih generacija znanstvenika na globalnoj razini, a za trud koji ulaže u popularizaciju znanosti u Hrvatskoj odlikovan je ordenom Reda kneza Branimira s ogrlicom, koju uručuje predsjednik Hrvatske.
‘U prošlosti je postojao naglašeniji javni sukob znanosti i vjere‘
Naravno, radi se o Ivanu Đikiću. Razgovor smo vodili na temu odnosa znanosti i religije.
Tema je to koja uvijek izaziva podijeljena mišljenja i često žustre rasprave. No, razmišljanja jednog od naših najuspješnijih znanstvenika vrijedi pročitati, bilo da ste zagriženi ateist ili gorljivi vjernik.
Vjerujem da ste se nekad u životu susreli s ljudima koji tvrde da su bavljenje znanošću i religioznost nespojivi. Koji je bio vaš odgovor na takve tvrdnje?
– Mislim da su takve rasprave danas sve manje prisutne jer znanstvenici mogu sasvim normalno raditi u svojoj struci i pri tome biti vjernici, agnostici ili ateisti. U prošlosti je postojao naglašeniji javni sukob znanosti i vjere, no danas je prihvaćeno da je vjera u domeni vlastitih uvjerenja i potreba, dok je znanost profesija koja zahtijeva slobodu ispitivanja i otvorenost prema novim otkrićima bez ikakvih vjerskih uplitanja. Upravo prihvaćanja tih razlika i standarda profesije u znanosti bio je veliki iskorak brzim i neophodnim promjenama koje su dovele do današnjeg stanja.
Rođeni ste u obitelji doktora. Diplomirali ste medicinu i danas se kao vrsni znanstvenik bavite istraživanjima nastanka bolesti i modernih metoda liječenja. Put kojim je hodio Ivan Đikić znanstvenik naizgled se čini postojanim od ranih dana. No, je li se vaš odnos prema religiji mijenjao u različitim životnim fazama?
– Iako samo tako izgleda izvana, moja znanstvena karijera nije bila postojana, bilo je tu velikih izazova, uspona, padova, no meni je sve to godilo jer volim promjene. S druge pak strane, sasvim je normalno da se potrebe za vjerom u raznim fazama života mijenjaju i vrlo često reflektiraju životne izazove.
‘Osnivanjem obitelji vjera je postala sastavni dio našeg obiteljskog mira‘
Tako je bilo u mom životu, tijekom djetinjstva živio sam vjeru unutar obitelji, a tijekom studija i odlaskom u New York aktivno sam sudjelovao u vjerskim programima koji su mi davali snagu i održavali sponu s obitelji u Hrvatskoj. Osnivanjem obitelji vjera je postala sastavni dio našeg obiteljskog mira.
Međutim, iznenadna smrt naše kćeri Karle bio je trenutak gubitka tla ispod nogu, preispitivanja sebe, smisla davanja, značaja vjere ispred izazova koje nam život donosi. Ljubav prema bližima i potreba činiti dobro postale su dio moje unutrašnje snage u životu.
Vaš znanstveni rad posvećen je, među ostalim, pokušaju pronalaska lijeka protiv raka. To nas podsjeća da mnogi ljudi u najvećim patnjama nezasluženo umiru od neizlječivih bolesti. Kako se privatno mirite s tom činjenicom pred kojom mnogi zapadaju u nihilizam?
– Posvetio sam svoju karijeru znanosti iako sam školovan kao liječnik. Jedan od razloga je bio želja i interes u otkrivanju nepoznatog, uvijek me zanimalo kako bolesti nastaju, posebice tumori, i kako možemo pronaći bolje metode liječenja. U tome se nisam umorio već 30 godina jer duboko vjerujem da na taj način mogu najviše i najbolje pomoći onima koji pate od te teške bolesti. Brojna znanstvena otkrića bude optimizam da će liječenja biti sve uspješnija i dovesti do toga da ćemo mnoge tumore tretirati kao kronične bolesti, s manje patnji i smrtnosti.
Živite u Njemačkoj i krećete se u multinacionalnom akademskom miljeu. Je li, iz vašeg iskustva, istinita "pučka" predrasuda da su znanstvenici uglavnom vjerski ravnodušni ljudi?
– Istina je da se družim i radim s ljudima iz raznih kultura, vjera i zemalja, i do sada u više od 30 godina karijere nisam niti jednom imao bilo kakvo negativno iskustvo s vjerskim mišljenjima ili religijskim potrebama pojedinih kolega ili studenata. Trenutačno u mom laboratoriju imam četiri odlična znanstvenika iz Indije i oni se razlikuju u svojim religijama no nitko nije imao nikakve probleme kad su javno tražili neke od svojih vjerskih zahtjeva.
‘Velika većina znanstvenika odvaja svoja vjerska opredjeljenja od svoje profesije‘
Sjećam se kada smo kao grupa putovali na kongres i čekali u zračnoj luci jednog kolegu koji je želio otići na molitvu i klanjanje. Znanstvenici žive svoju vjeru na način koji žele. Unutar znanosti velika većina znanstvenika odvaja svoja vjerska opredjeljenja od svoje profesije i zbog toga postoji sklad u radu brojnih znanstvenika raznih religija koji rade zajedno.
Napredak znanosti je toliki da mnogi navješćuju u skoroj budućnosti besmrtnost ili kloniranje. Kako se s tim mogu nositi tradicionalna čovjekova vjerovanja u koje spada i vjera u Boga?
– Prečesto se u medijima najavljuju kloniranja ljudi i besmrtnost u skoroj budućnosti ali bez konkretnih znanstvenih podataka, jer prema dosadašnjim spoznajama to i nije moguće. Vrlo često ljudi kupuju prazna obećanja, čudne postupke i preparate za besmrtnost koji, nažalost, ne djeluju.
U tim slučajevima najčešće se radi o materijalnim motivima onih koji prodaju takva obećanja, a ne realnim mogućnostima. No, ukoliko razgovaramo o vjerovanju ljudi u besmrtnost, ona će zasigurno biti uvijek među ljudima u različitim oblicima, bilo u tradicionalnim vjerama ili novim vjerovanjima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....