Ivan Turić (24), mladić iz Orebića, bolovao je od aplastične anemije, jedne od najrjeđih i najsmrtonosnijih tipova anemije. Danas je odlučio podijeliti svoje iskustvo borbe za život s tom opakom bolešću koju je, na sreću, uspio nadvladati.
Ovo je njegova priča:
"Prvi simptomi koje sam osjetio bilo je zviždanje u ušima i to sa svakim otkucajem srca, trenutke kad bi mi se pred očima zamračilo, konstantan umor, nakon čega sam morao otići u Dubrovnik na pregled. Doktor mi je rekao da je sve u redu, i ja sam se vraćao za Orebić. Na putu kući stajemo u trgovinu i nešto mi je puklo u oku, poremetilo vid.
Kad smo došli kući majka je nazvala polikliniku "Svjetlost" u Splitu, koja je rekla da ima slobodnih termina za mjesec dana.
Tad je Bog upleo svoje prste, kad smo opet nazvali za pola sata rekli su nam da je jedna žena otkazala, da znam tko je, danas bi joj beskonačno zahvaljivao.
Sutradan smo došli u polikliniku, primio me liječnik Dinko Katić, i prije pregleda rekao da ne bi trebalo biti ništa opasno, ali nakon pregleda zamolili su mene i majku da sjednemo i rekli da se radi ili o leukemiji ili o anemiji. Bio sam toliko šokiran, pao sam na pod. Otišli smo izvaditi krv i vozili se nazad za Orebić. U vožnji su nas nazvali i zamolili da se odmah vratimo, jer su krvni nalazi bili katastrofalni i da postoji mogućnost da smo izvadili neki krvni ugrušak. Žena je bila u nevjerici, tolikoj da je inzistirala da ponovimo analizu.
Kad su se rezultati pokazali valjanima, odmah su otišli na splitski Hitni bolnički prijem, gdje su ga zatim poslali na Križine.
U bolnici je saznao da ima aplastičnu anemiju, bolest kod koje koštana srž prestane proizvoditi dovoljno krvnih stanica – crvenih, bijelih i krvnih pločica (trombocita). To znači da tijelo nema dovoljno kisika, imunitet je oslabljen, a krv se teže zgrušava.
Moje prvo pitanje za svakog liječnika koji bi me došao pregledati bilo je - hoću li umrijeti.
Svakakve su mi misli prolazile kroz glavu, strah je bio najveći. Pitanje hoću li umrijeti nezaustavljivo mi se vrzmalo po mislima, zbog tog sam pitanja prolio bezbroj suza. Tugu sam osjećao, ali nisam žalio sebe, već svoju obitelj. Svaki pogled pri izlasku iz svoje bolničke sobe, kad bih ih vidio iza staklenih vrata u čekaonici kako spuštene glave sjede. Svoju majku i oca gledao sam po četiri, pet dana u istoj odjeći jer kući bi legli na tri, četiri sata i odmah išli k meni.
Još uvijek imam ožiljke od katetera, probije se kroz vrat i vodi do pretklijetki srca, ima nekoliko krakova različitog volumena, on je služio za primanje terapije, transfuzije, ubrizgavanje... To sam morao imati jer sam osim tableta primao i supresivnu terapiju koja je trebala potaknuti koštanu srž da počne proizvoditi stanice. To sam primao četiri, pet dana, po šest sati. Bio sam privezan na aparat. Ispočetka su stavili četiri sata, prije toga vam daju nešto za alergije, a to je kao sedativ. Prvi put sam se probudio s abnormalnim bolovima, osipom i temperaturom i morali su to zaustaviti, išlo je prebrzo, pa su morali produljiti na šest sati. Za te katetere treba se potpisati i da se stavljaju na vlastitu odgovornost. Trombociti su mi bili katastrofa, postojala je velika šansa da iskrvarim jer mi nije imalo što zgrušati krv.
Najtužnija spoznaja bila je da se u početku smrt činila izvjesnijom od života.
Tad mi liječnici to nisu željeli reći, zahvalan sam im, jer da jesu možda bih klonuo duhom, ne bih bio tu gdje sam sada. U sebi sam znao, jer sam svakog dana imao pretrage, ali grčevito su se borili za mene.
Razmišljao sam kako sam premalo putovao, još nisam vidio svijeta koliko sam htio, nisam se osamostalio. Bolno mi je bilo zamišljati svoju smrt, i roditelje koji će se morati nositi s njom, kako će izgledati njihovi dani, hoće li majka više ikad izaći iz kuće, hoće li se ikad nasmijati.
Umjesto da zamišlja skrivene kutke svijeta kojima će proći, izobilje radosti i smijeha u obiteljskom domu, lica koja će tek upoznati, Ivan je zamišljao svoj ispraćaj.
U bolnici je tako, kad ostaneš sam sa svojim mislima, najviše navečer, stignu te svi strahovi. Razmišljao sam o svom pogrebu, kako će izgledati, kakve će tragove ostaviti na mojim ukućanima. Kad si tako blizu smrti takve misli postanu dio tebe, htio to ili ne. Ponekad me bilo strah zaspati, iza mene je poprilično neprospavanih noći. Bojao sam se, ako zaspem, ujutro se neću probuditi.
Kad padneš na dno, tek tad spoznaš Boga. Nisam ispuštao krunicu, toliko bih je čvrsto držao da bi mi se urezala u dlan. Bio sam miran jer sam znao da svi mole za mene, u Splitu i Orebiću su se držale mise za moje ozdravljenje. Najviše sam, ipak, htio živjeti za svoju obitelj, da im se vratim kući. U bolnici sam zamišljao i planirao budućnost, vidio sam nas gdje radimo peke, da se smijemo za stolom, da ćemo se voziti po cijeloj Hrvatskoj, da će se život nastaviti gdje je stao. Doći kući, jesti majčinu hranu, osjetiti ponovno taj okus djetinjstva i sigurnosti... To me je najviše držalo.
Na bolničkom odjelu splitske hematologije proveo sam nešto više od dva mjeseca.
Križao sam kalendar, govorili su mi, izlaziš za dva tjedna, a kad bi taj dan došao, opet bi me vratili na početak. Rano sam se budio, rano sam i išao na spavanje. Bio sam umoran, svakog jutra sam vadio krv.
Sate su mi pomogli kratiti medicinska sestra Bruna i pacijent Miro, a rado se sjećam i fra Mira koji mi je puno pomogao molitvom i svojim posjetima.
U sobi je sa mnom bio još jedan čovjek koji je gledao televiziju po cijeli dan. Tad je išla turska serija "Nevjera" koju sam obožavao, i rekao sam, gledaj što hoćeš od jutra do sutra, ali meni je serija od 8 do 10 i ja moram vidjeti što će se dogoditi iduće. Živio sam za tu seriju, i za tih osam sati navečer kad ću ja leći, naručiti sebi McDonalds koji su mi sestre prošvercale, i uživati. Navukao sam i medicinske sestre na nju, pa su i one jadne dolazile vidjeti najnapetije scene.
No, kad sam morao prijeći u sterilnu sobu nisam smio imati kontakt ni s kim osim s medicinskim sestrama koje se nisu smjele dugo zadržavati. Tad su mi se dani činili beskrajni.
Za to sam vrijeme najviše molio. Čuo bih se ja sa svojima na videopoziv, ali nije to to kad nemaš s kim uživo podijeliti sve ono što te mori ili nasmijava. U sterilnoj sam jedinici odlučio učiti turski jezik i tako si prekratiti vrijeme. Sestra Bruna, ja i Miro zajedno bismo preko kamere molili, svaku večer.
No, ozdravljenje ne smatram jedinom dobrom i čudesnom stvari koja mi se dogodila. Zakoračivši posljednji put s odjela, shvatio sam da se u život vraćam puno bogatiji.
Trebao mi je netko da me zagrli kad se rasplačem, da mi kaže da neću umrijeti, da će sve biti u redu, da će se život nastaviti, a to su bili doktori i medicinske sestre. Imao sam tu prijatelja Mira. Zajedno smo dijelili bol, otvarali smo dušu jedan drugome. Pričali o svojim životima izvan te bolničke sobe, svemu što nas muči. Ujutro bismo doručkovali, popili terapiju, pa dvije moje glazbene želje, onda njegove, to me veselilo najviše, njegova sestra Danijela dolazila je svako jutro i nosila nam krafne, meni s čokoladom, njemu s marelicom, nikad je neću zaboraviti. Mi više nismo bili prijatelji, bili smo braća. I hranio sam ga, i čistio, medicinske sestre bi došle i rekle, pa mi ovdje nemamo posla, i odvraćao sam si misli tako. Usredotočio sam se na tuđu bol da bih zaboravio na svoju.
Ali, na hematološkom je odjelu smrt utkana u svakodnevicu.
Iako smo proveli zajedno vrlo kratko vrijeme, još uvijek si ne mogu objasniti jačinu tog našeg odnosa. Čovjek koji nikad nije zaplakao, pa ni na majčinom sprovodu, okrenuo je glavu i plakao je kad sam išao u sterilnu jedinicu. Izišao je na neko vrijeme i on, premda slabašan, u kolicima je dolazio na kontrole, ali se opet razbolio, od korone. Umro je a da se nismo oprostili. U prosincu sam išao u Zagreb slaviti rođendan, a u ponoć me uhvatila neobjašnjiva tuga. Odjednom sam počeo plakati, i odlučim mu napisati poruku. Sutra ujutro, oko sedam, drugi pacijent mi je javio da je Miro umro. Tješili su me da je tako najbolje, jer se jako patio.
Kasnije sam saznao da drugog izlaza nije bilo. Medicinske sestre su mi rekle da je imao rak limfnih čvorova. A u njemu je bilo toliko volje za život, toliko je volio hranu, žene, putovanja, izlaske. Svaki dan je govorio o toj famoznoj peki koju će moja majka ispeći, baš ju je volio...
Otpust s hematološkog odjela nemoguć je sve dok pacijent ne ojača toliko da bi mogao funkcionirati bez svakodnevnih transfuzija krvi i trombocita.
Najviše su čekali da moji nalazi budu stabilni, bez ikakvih transfuzija krvi i trombocita. Kad sam izišao iz bolnice trebao sam na pretrage svaki tjedan, to se polako smanjilo na svaka dva, tri, a danas moram svaka tri mjeseca na pretrage, ali svakog mjeseca moram vaditi krv jer sam još u ranoj fazi oporavka. Već godinu dana ne pijem tablete za podizanje trombocita, riječ je o jako skupom lijeku. Otprije dva mjeseca ne pijem ni ciklosporin za podizanje krvnih stanica. Na pretragama izvadim krv, pričekam da mi pogledaju nalaze i kažu kad se moram vratiti. No, strah me je i oprezan sam s tim, pa mislim da ću to raditi i češće, da se, ako se bolest vrati, na vrijeme mogu s njom izboriti.
Izišao sam na Svetog Josipa, a mnogi baš iz te zajednice su molili za mene, to mi je simbolično. Danas sam zdrav, već mjesec dana ne pijem nikakvu terapiju jer su mi nalazi odlični. Dosta me bolest promijenila. Kao dijete sam te stvari gledao samo u filmu, ali kad osjetiš na svojoj koži... Uozbiljio sam se, usredotočio na sebe, shvatio sam da je život jedan, više ne slušam druge, živim za sebe. Strahova ima, i bit će ih, i nekad se mislim, što ako se bolest vrati, ispitujem doktore, to nitko ne može znati, s hematološkim je bolestima tako – znaju se vratiti. Isprva sam se jako bojao, za svaku točkicu na tijelu sam se pitao je li ovo rak, ali odlučio sam živjeti punim plućima i uzdati se u vjeru u Boga. Važno je ne predati borbu, ako se pustiš, ti si se od sebe već oprostio".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....