Odlazak Ivane Paradžiković s malog ekrana, na kojemu smo je godinama gledali kao voditeljicu i urednicu emisije "Provjereno", bio je neočekivan i šokantan, ali sada, nakon četiri godine, čini se da je Ivana, daleko od medijskog žrvnja, sretnija nego ikad. Sreću je, između ostalog, pronašla i u planinarenju, društvenim mrežama i mnogim drugim "malim stvarima" kojima se prije nije stigla baviti. Ivana nam je otvorila dušu o životu nakon Provjerenog, novinarstvu, planinarenju, majčinstvu i još mnogo toga.
Vaš se život potpuno promijenio nakon "Provjerenog", koje vas je obilježilo kroz godine rada. Što vam je "Provjereno" donijelo dobroga, a što lošega? Je li vam sada žao što je to razdoblje završilo?
- Pamtim samo sretne dane. Donijelo mi je puno dobroga, radila sam posao koji je bio mnogo više od posla, voljela sam ga, strastveno izgarala za njega. Toliko lijepoga je stvoreno u tim godinama, toliko ljudskih sudbina promijenjeno. I sada se smješkam dok govorim o tome. Ispunjava me ponosom što je taj projekt dio mog životnog puta, ali budući da svemu u životu dođe kraj, tako je i to vrijeme završilo. Nimalo ne žalim, dapače, svaki dan zahvalim što sam dobila priliku za drukčiji život. Kvalitetniji, ispunjeniji. Ako uspoređujem onaj i ovaj život, rekla bih da sam tada radila, a sada živim. Sada sam slobodna i prisutna. Svaki dan kuham, provela sam predivne posljednje četiri godine života u društvu svog psa Tita, bili smo nerazdvojni. Ti su trenuci neprocjenjivi.
Često znate reći koliko su jaki tada bili pritisci, prijetnje, sudovi... Kako je to sve utjecalo na vas? Je li ostavilo neke posljedice? Imate li neka iskustva možda do sada nepodijeljena s javnosti?
- Više o tome ne razmišljam, ne vraćam se u prošlost. Nekada sam vjerovala da je bitno ispričati svoju priču. Danas znam da je ponekad dovoljno pustiti vrijeme da odradi svoje.
Jeste li ikada imali burn out? I ako jeste - kako je to izgledalo?
- Kada kažem da su me planine izliječile, govorim vam istinu. To je bila moja terapija. Krenula sam planinariti kada više nisam znala ni tko sam niti kamo idem, samo sam znala da trebam zraka. U redakciji bih često požalila što nemam prozor i što ne vidim kakav je dan vani, koje je godišnje doba, što ne mogu udahnuti zrak, što život provodim pod umjetnom rasvjetom… Samo sam znala da želim van, duša mi je žudila za prirodom. I kad sam počela hodati, put se nekako sam od sebe stvorio.
Kako je izgledao vaš put, i privatni i poslovni, poslije Provjerenog?
- Nakon Provjerenog imala sam priliku stvarati novu emisiju, dokumentarnog sadržaja za regionalnu publiku, “Lice pravde” koje se emitiralo na UNA TV. I na taj sam dio života jako ponosna, skupila sam oko sebe nevjerojatan tim kolega novinara, vrhunskih profesionalaca iz cijele regije. Stvarali smo izvanredan sadržaj, i tematikom, ali i obradom: angažirala sam filmske snimatelje i montažere, kolege novinare, priznate autore dokumentariste.
Gorak okus ostavila je činjenica da je sve to palo u drugi plan, odnosno gledatelji u Hrvatskoj nisu ni imali priliku vidjeti taj sadržaj. Na “Dodikovoj TV”, kako je prozvana, mi smo izvještavali i o genocidu u Srebrenici, o ratnom safariju u Sarajevu, priča koja je tek sada odjeknula svijetom, o štovanju ratnih zločinaca u Srbiji… O nestalima tijekom rata, ali na sve tri strane, o malom selu u Vojvodini koje je reklo ne Miloševiću i nije htjelo u rat protiv dojučerašnjih komšija.
Izvještavali smo bez zadrške, a svaka je priča propagirala nenasilje, humanizam, čovjekoljublje, pomirbu. Dio obitelji me se odrekao zbog medijskih napisa, ne znajući uopće što sam radila. Tako da, moja savjest je mirna. Veću hrabrost i uredničku slobodu sam imala na tom projektu nego ikada u životu. Ali to mi je bio znak da je dosta za mene. Istina, za koju sam plaćala ogromnu cijenu, svima je postala nebitna. Novinarstvo, odnosno moja uloga u njemu, izgubila je svrhu.
Kako sad izgleda vaš život nakon novinarstva? Što sada sve radite, od čega živite?
- Živim od rada. Kao i uvijek u životu. Puno putujem i planinarim, a od te ljubavi i strasti se u međuvremenu dogodio i posao. Storytelling mi je u krvi, videoprodukcija moj život… Samo sam to sada prilagodila izričaju druge platforme. Nisam na televiziji, nego sam od društvenih mreža napravila svoj medij.
Nekada sam radila za gledanost, kako bi televizija prodavala reklamne blokove unutar emisije, a ja sam dobivala plaću. Novinarsku, a znate kakve su plaće novinara. Ponižavajuće. Sada više ne trebam posrednika. I ono što je najzanimljivije, recimo u najboljim danima tadašnje emisije gledanost je bila 700.000 gledatelja. Danas su te brojke 10 puta veće. Moje avanture iz Norveške je pratilo šest milijuna ljudi. Kada sam to vidjela, zaprepastila sam se. Doživjela sam potpuni obrat u percepciji. To mi je pomoglo da se prilagodim novim okolnostima, vremenu, da pređem u novi level igrice.
Postali ste i influencerica. Kolika je to odgovornost? Pogađaju li vas negativni komentari? Koje su lijepe, a koje loše strane tog posla?
- Ne znam kako se to definira. Javna sam osoba. U javnom prostoru već gotovo 20 godina. Sve što radim imalo je utjecaj. Tako da sam odavno influencer, ako to znači utjecati na promjene života ljudi. Samo što sam ja prvo bila u pravom životu, a potom počela stvarati identitet i u virtualnom. Nekada sam sudjelovala u promjenama zakona, otkrivanju korupcije i kriminala, danas radim na promjeni svijesti. Često mi se ljudi obraćaju govoreći da sam ih inspirirala na životne promjene. Prepuni autobusi njih čekaju kada ću ih odvesti na planinu.
Društvene mreže su vrlo moćno oružje, ovisi samo tko njima upravlja. Oduvijek sam svoju odgovornost shvaćala izuzetno ozbiljno. Sve što danas radim, činim to s istom strašću i pedantnošću kao nekada emisiju. Pazim na svaku riječ. Mjerim i važem koliko dobra ona može donijeti, a koliko štete izazvati, razdora unijeti. Negativni komentari su odraz samo osobnog nezadovoljstva, frustracije, tuge… uvijek to bude svedeno na isto. Svakom od njih se posvetim kako bih im objasnila da moj profil nije javni servis, da je to moja kuća u kojoj vrijede moja pravila: nema psovanja, vrijeđanja, govora mržnje, svađanja. Ako ti se ne sviđa sadržaj, otprati. Jednostavno je.
Uvijek ih pokušavam osvijestiti o težini napisane riječi, o tome kako riječi bole, da iako je svijet virtualan, iza profila su stvarni ljudi sa stvarnim osjećajima. Bi li mi to rekao u lice i to u mojoj kući, pitam? Većina se ispriča jer shvate što govorim. Tada počne ispovijest o tome što ih zapravo muči, tišti… Svi samo žele da ih netko posluša, jer nisu dobro. To je krik upomoć. Sjećam se prije, isti profili koji bi na Facebooku Provjerenog ostavljali emotikone srca, na drugim bi medijima psovali mater četničku i ustašku. Odgovornost za to mora biti na mediju. Kakvu komunikaciju i ponašanje potiču.
Loših strana posla nema, radim što hoću, kad hoću, na svoj način. Obrazom i imenom ne trgujem. Nikada nisam.
Što vas je privuklo planinarenju? U čemu je tajna da vas planinarenje ispunjava, što se sve događa u duši i tijelu dok hodate po planini?
- Osjetila sam zov, to je najkraće moguće rečeno. Krenula sam tražiti odgovore tko sam, a putem sam pronašla davno izgubljenu djevojčicu koja se raduje ptici, cvijetu, vjetru, kiši. Dijete sam sa sela, a život u gradu i rad u redakciji udaljio me od svega toga. Zatomila sam tu ljubav radi nečega većeg, žrtvovala svoju radost zbog pomoći slabijima, nemoćnijima, međutim kada me novinarstvo ispljunulo, shvatila sam da je jedino na što se možeš osloniti u životu: ti sam.
U planinama sam skidala maske koje sam navukla za vrijeme karijere. Tijekom 20 godina borbe u ringu navučeš oklope da preživiš. Otvrdne čovjek. Smijeh je u korporacijama znak slabosti. Ranjivost također. S vremenom se tako prestaneš smijati, koža ti poprimi drukčiju boju, kilogrami se lijepe, zdravlje ispašta, a ti ne vidiš uzrok, toliko si u tome da pomisliš da život izvan sustava ne postoji. Paradoksalno, ja kojoj je rat oduzeo i kuću i djetinjstvo i na kraju tatu, koja prezirem rat, svakodnevno sam ratovala. Kada sam to osvijestila, odložila sam oružje. U planinama skidam sloj po sloj tih obrazaca preživljavanja: odustajem, a ne osjećam se poraženo, suočavam se s egom, postajem poniznija.
Volite putovati. Koje vam je putovanje najdraže?
- Najdraža su mi putovanja u divljinu. U planinarenju postoji tip ljudi koji se žele popeti na sve najviše vrhove, “osvojiti ih”, ali mene ne ispunjava to. Ja volim avanturu putovanja. Kada moraš “preživjeti” u divljini, osloniti se na sebe da se nećeš izgubiti, da ćeš imati dovoljno hrane i vode… Kada se vratiš na tvorničke postavke. I društvo, najvažnije mi je društvo! A oko sebe sada imam ekipu fenomenalnih ljudi kojima vjerujem i za koje znam da čuvaju leđa. Odnosi stvoreni u poslu vrlo su varljivi, čovjek pomisli zato što puno vremena provodi s nekim da ste prijatelji, ali to je kula od karata izgrađena iz koristoljublja; nasuprot tome ovakvi odnosi kada ništa ne trebate jedan od drugog nego samo uživate provoditi vrijeme zajedno u prirodi, e to vrijedi.
Osim putovanja u divljinu obožavam i putovanja kombijem. Spakirati minimalno stvari i krenuti bez cilja daleko me posebno uzbuđuje, jer to znači prepustiti se, a oduvijek sam imala sve pod kontrolom, čvrsto sam sve stiskala u rukama, nemate pojma kakav osjećaj olakšanja je pustiti uzde!
U jednom podcastu ste se opisali kao dobra majka. Što za vas to znači, biti dobra majka? Imate li neki savjet kako biti što bolja majka?
- Odgojila sam dobrog čovjeka: empatičnog, pristojnog i vrijednog. To je, po meni, glavna zadaća roditelja. Moj savjet se većini, sigurna sam, neće svidjeti: pustite ih! Danas su roditelji “pre”. U svakom smislu te riječi. Guše djecu namećući se, štiteći ih od svega, od svijeta i života, nisu ni svjesni da ih time prave nesposobnima. Moj sin je uz mene naučio preživljavati. Od 14. godine radi, a ja sam ga odmalena slala na kampove: prvo košarka, potom Outward Bound, program koji je u Hrvatsku donio Dado Mesarić, čovjek koji je sa Stipom Božićem bio dio jugoslavenske ekspedicije koja se 1979. popela na Everest zapadnim grebenom!
Tamo djeca tjedan dana spavaju u vrećama pod bivacima u šumi u snijegu. Iskustva koja je tada stekao promijenila su ga, očvrsnula. Smatram to jednom od boljih odluka kao roditelja, ali kada to pričam prijateljima, vidim nevoljkost u njima da svoju djecu pošalju u takve uvjete, jer su previše razmaženi. Stalno mi se u glavi vrti rečenica koja najbolje opisuje vrijeme u kojem smo zapeli: teška vremena stvaraju jake ljude, jaki ljudi stvaraju dobra vremena, dobra vremena stvaraju slabe ljude, slabi ljudi stvaraju teška vremena.
Kakav odnos sa sinom imate, je li ponosan na mamu planinarku? Čime se on bavi? U kakvu je osobu izrastao?
- Uvijek sam razmišljala o svojim postupcima, kako oni utječu na njega, što mu ostavljam u naslijeđe. Zato je ponosan i na mamu novinarku, ali i na mamu avanturisticu. Doduše, možda sam mu sada malo veća fora jer idem na penjanje, u teretanu, a to je njegov teren. Čak me zvao da idemo zajedno, što je ogromna privilegija za jednu majku - ne biti doživljavana kao mama nego osoba. Poštovanje sam zaslužila kad sam se popela na Mt Toubkal na Atlasu, najviši vrh sjeverne Afrike - 4167.
Rekli ste i da ste punkerica u duši, borac za pravdu, imate želju pomagati drugima. Radite li to i dalje, na koje načine i koliko vas to troši?
- Sudeći po povratnim reakcijama, uspješno ljude inspiriram na promjenu percepcije, životnog stila i potičem ih na boravak u prirodi, putovanja. Beskrajno sam zahvalna na toj privilegiji. To može samo puniti, nikako trošiti.
Spomenuli ste i da ste imali kompleks tijela i uvijek ga skrivali, iako nema razloga. Kako je došlo do toga da lijepa žena ima takav kompleks? Kako je to utjecalo na vas?
- Ako si zgodan, ne možeš biti pametan, zar ne? Društvo voli ljude stavljati u ladice. Zato sam se ja od silne želje da me uvažavaju i slušaju zakopčavala do grla, srameći se svog tijela. Dopustila sam da tuđa mišljenja određuju što priliči, a što ne priliči osobi na mojoj poziciji. Zato sam, simbolično, kada sam završila s tim poslom, objavila video u kupaćem kostimu na svjetioniku. To je bio moj čin oslobođenja. Naišao je na lavinu komentara, jer kako si jedna ozbiljna novinarka to može dopustiti. Zamislite, na plaži biti u kupaćem kostimu. Da imam 20 kg više, da sam 20 cm niža… ne bi me tako komentirali, ali ovako bodem u oči valjda, provociram svojom pojavom. Ne pristajem više na to da se smanjujem zbog drugih.
Na koji način održavate lijepu liniju, imate li neke beauty rituale?
Osim planinarenja i teretane, idem na pilates, na masaže lica. Izgledati dobro s 40 godina statusni je simbol. Mnogo to govori o čovjeku. Znak je da si discipliniran, a disciplina nije odlika slabih. Idem također i na tretmane uljepšavanja. Kad sam na putovanju ili u divljini nemam nikakvu rutinu, čupava sam i musava, danima se ne istuširam. Ali, kada imam priliku, priuštim si i tretmane. Volim spavati i u šatoru, ali i u luksuznom hotelu s pet zvjezdica.
Što vas unesrećuje, što izbacuje iz takta, što usrećuje?
- Unesrećuje me netrpeljivost koja se osjeti u gradu. Vožnja biciklom i tri histerična ispada u deset minuta, to dosta govori o stanju društva. Tanki živci, puno boli.
Usrećuju me mali dokazi ljudskosti: dečko koji prevede preko ceste slijepca, teta u trgovini koja ne naplati kruh beskućnici, mladić koji pomaže strancu iz Wolta da dostavi narudžbu na treći kat. Takve male geste me uvijek iznova raznježe. Toliko je dobra među nama, samo ga možda ne vidimo dok jurcamo kroz život.
Neostvareni snovi, planovi, želje i pozdravi?
- Život je uvijek bio dobar prema meni, naučila sam mu se prepustiti, vjerovati, pa što bude, gdje god da me odvede.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....