Ivica Ivanišević: Huligani postali - djeca, a Milanović si ne može oprostiti štreberstvo

Ako nemate ništa protiv, ja bih o jednoj sintagmi.

Evo, nisam ni počeo, a odmah problemi, jer sam izabrao grčku riječ, a znamo da zadnjih dana ništa helensko nije na osobitoj cijeni. Zaludu je Grcima što su izmislili gotovo sve, od demokracije pa nadalje i uzbrdo, kad je riječ o naciji čiji "mediji ne vole Hrvate jer vole Srbe po pravoslavnoj crti", kako je to lijepo naznačio komentator jednog desnog toaletoida.

Sintagma kojoj bih volio posvetiti malo pažnje jest famozna presumpcija nevinosti. Njezina zavisna sastavnica na samom je rubu izgovorljivosti. Dovoljno je popiti jedan mali vinjak pa da se čovjek nađe u nevolji i jezik zaplete u gustu suglasničku šumu. A barem pola punoljetnih građana naše zemlje i bez kapi alkohola muči se kao sveti Lovre kad treba artikulirati taj komplicirani pridjev. Unatoč svemu, nema dana da se netko ne pozove na taj kvrgavi pojam. Odgovornost za njegovu široku popularizaciju valja pripisati HDZ-u.

Ništa neobično, znamo li koliko se istaknutih članova vladajuće partije u zadnjih tridesetak godina našlo na optuženičkoj klupi, odakle su se zaklinjali u sveti princip pretpostavljene nedužnosti. Znate već kako to ide: kurve o poštenju, vojska o skraćenju, a HDZ o presumpciji nevinosti. I kad su dokazi protiv njih bili veliki kao kuća, jasni kao dan i neumoljivi kao smrt, oni su svejedno iz rukava izvlačili tu čarobnu formulu kao da ona može raspršiti očito: bjelodanu krivnju. Nije bitno u čemu se partijac iskazao: u mlaćenju žena, prepisivanju doktorata, trgovini utjecajem, mažnjavanju javnoga novca ili nečemu petom, svi su se oni pozivali, što i nadalje uredno čine, na plemeniti princip da se krivnja bilo kojeg osumnjičenika mora dokazati. To je, naravno, ispravno i točno, ali ponekad i glupo. Recimo, kad te kamere snime kako pijan šaketaš ženu. Što se, pobogu, tu ima presumirati osim potpuno nesumnjive krivnje?

Možda nitko od njih nije ubojica, ali su svi sudjelovali u udruženom batinaškom pothvatu koji je stvorio pretpostavke za ubojstvo jednog čovjeka

Ranko Šuvar/Cropix

Tako i zadnjih dana, otkad je počela grčka drama, s mnogih strana slušamo kako u slučaju uhapšenih muškaraca iz Zagreba – koji su, po potrebi, svašta: i navijači, i huligani, i naši dečki – treba vrijediti načelo presumpcije nevinosti. Govorimo li o tužiteljstvu i sudu, naravno da treba, ali na to nema smisla podsjećati nijednog jurističkog profesionalca, jer se radi o samorazumljivom principu na kojemu počiva svaki pravosudni sustav od zore civilizacije do danas. A široku javnost, svejedno je li ona grčka ili hrvatska, više od principa zanimat će jedna neporeciva činjenica: da su svi uhapšeni muškarci u Atenu stigli s isključivom ambicijom da tamo nekoga istuku i rade nerede.

Možda nitko od njih nije ubojica, ali su svi sudjelovali u udruženom batinaškom pothvatu koji je stvorio pretpostavke za ubojstvo jednog čovjeka. U njihovom slučaju nevinosti nema ni u tragovima, sve se svodi samo na pitanje koliko je svaki sudionik nereda pojedinačno kriv.

Neki, vjerojatno mnogi, krivi su malo, ali su zato neki - kojih također ima nezanemariv broj – krivi nešto više. Da, razina krivnje im se tek mora dokazati, i to je posao kojim će se u vremenu pred nama baviti grčka policija i pravosuđe. Tamo je, kako imamo prilike čuti, pravda spora, a zatvori užasni. Dakle, uhapšenici će se osjećati kao doma, jer niti je kod nas pravda brža, niti su nam uvjeti u zatvorima bolji.

U slučaju hrvatskih huligana nevinosti nema ni u tragovima, sve se svodi samo na pitanje koliko je svaki sudionik nereda pojedinačno kriv

Ronald Goršić/Cropix

Talog s hrvatske desnice zadnjih dana traži da se naše vlasti u ovome slučaju postave isto kao u slučaju hrvatskih građana koji su mjesecima prolazili kalvariju po zambijskim zatvorima i sudnicama. Stavljanje znaka jednakosti između ljudi čija je batinaška volja bila tolika da su putovali tisuću i pol kilometara, s jednoga na drugi kraj Balkana, samo zato da bi nekoga tukli, i mirnih građana koji su htjeli posvojiti djecu, znak je moralne nakaznosti. Da, upravo tako.

Bilo koja blaža formulacija bila bi promašena, kriva i neistinita, jer se ovdje radi o najdubljem mogućem etičkom posrnuću. Tu analogiju može ustanoviti samo onaj tko ima isti nasilnički gen, ali je prevelika kukavica da i sam uzme letvu u ruku i krene mlatiti "po pravoslavnoj crti", pa zato aplaudira hrabrijima ili barem glupljima, koji su uradili ono o čemu naš desni papak može samo maštati.

U najbližemu moralnom susjedstvu takvih tipova, sasvim očekivano, našao se i predsjednik Republike koji bi se, da može, rado vratio u pubertet pa izabrao postati opaki frajer, a ne pitomi, neiživljeni štreberčić kojega su (onda baš kao i danas) fascinirali opasni tipovi, spremni šakama dokazivati svoju ubogu muškost.