Ivica Ivanišević: Kako Primorac može biti kandidat po mjeri svih kad se trudi dokazati da mu nitko ni u čemu nije ravan?

Već iz nastupnih intervjua jasno je kako će Dragan Primorac voditi kampanju. On se želi profilirati kao kandidat sloge i zajedništva, nasuprot Zoranu Milanoviću koji je čovjek konflikta i razdora. Obraća se svima, jednako lijevima i desnima, bez obzira na to kakav položaj zauzimaju u društvu, šireći pritom poruku da je svaki čovjek jednako važan. To je, naravno, plemenito, lijepo i nadasve praktično, jer se mreža baca u širinu, pa što uđe, uđe.

S tim u vezi postoji, međutim, i jedna nevolja. Čovjek koji se trudi brendirati kao uno dio noi, jedan od nas, nikada, ali baš nikada ne propušta naglasiti koliko je izniman, važan, nenadmašan i nezamjenjiv. Recimo, dok druga gospoda s ozbiljnim akademskim karijerama predaju na jednom ili, u vrh glave, dva fakulteta, on je profesor na njih osam na tri kontinenta. Naradio se za cijeli autobus ili čak dva natprosječno marljivih ljudi, a zakićen je tolikim nagradama i priznanjima da ih ne bi imao gdje smjestiti čak i kad bi mu kabinet bio velik kao košarkaška dvorana.

K tome, magnet je za privlačenje ulagača, jer se neštedimice hvali kako su njegovom zaslugom u Hrvatsku ušli pusti milijuni iz bijeloga svijeta. Nadalje, s barem desetak ako ne i dvadesetak dobitnika Nobelove nagrade kućni je prijatelj, a Netanyahu njemu nije čak ni Benjamnin, nego Bibi. Kad ispod svega povučemo crtu, ispada kako je on sušta suprotnost ljudima kojima se obraća, a čije bi simpatije htio pridobiti. Kako bi, pobogu, mogao biti uno di noi, kad je nekoliko etaža poviše nas?

Profesor, poduzetnik, političar, sportaš... a što nije?

Damjan Tadić/Cropix

To, međutim, nije njegov jedini problem. Onaj tko umjesto sudjelovanja u vatrenim polemikama radije bira pomirljivi dijalog, možda bi i imao neke šanse na izboru za predsjednika kućnog savjeta u zgradi čiji su stanari već siti galamdžije koji je cijeli mandat potrošio svađajući se s kim stigne, ali teško da može biti favorit u utrci za predsjednika Republike. Naime, staloženost i pristojnost lijepe su i pohvalne ljudske osobine, ali imaju jednu ozbiljnu falinku: naprosto su dosadne. Jednom kad kažeš da si tolerantan i otvoren, da nipošto ne želiš sudjelovati u svađama, nego se zauzimaš za produktivnu suradnju svih političkih snaga, sam si sebi vezao ruke. Što možeš reći sutra, osim iznova ponavljati tih nekoliko miroljubivih i nepodnošljivo dosadnih fraza? S druge strane, tvoja konkurencija može reći štogod joj padne na pamet.

A znamo i sami da su padaline nad Milanovićevom glavom uredne i obilne, dapače, ponekad su tako silovite da imaju obilježja elementarne nepogode.

Sve u svemu, Primorac bi se na koncu mogao provesti kao tihi štreber iz prve klupe, kojega zlostavlja bučni ponavljač razreda. Nigdje neće biti nastavnika, psihologa i pedagoga da ga uzmu u zaštitu, a bullyju daju zadnju opomenu pred izbacivanje iz škole.