Kao jedno. I tako već 60 godina.
Simpatičan par Ružica i Aleksandar Mirčevski svoj su dijamantni pir proslavili u Domu za starije Dubrovnik. Razgovarati s njima pravo je osvježenje. Ona sa svojih 80, on 87, puni znanja, životnih mudrosti i savjeta, i to provjerenih, najbolji su primjer uspješnosti u zajedništvu.
– Suprotni smo po prirodi, on je dobar, fin, s ljudske strane nema mane, a ja opet sve volim u šali. Ali vrijedna sam, čega god se uhvatim, napravim uvijek u smijehu.
Radost življenja, to vam je temelj života. Kad prelistate Bibliju, na svakoj stranici navodi se radost. Kaže: ljudi, zaboravite loše događaje u životu, to je ko perje odneseno, ovaj trenutak budite radosni, sjećajte se lijepog – otkriva Ružica recept kvalitetnog življenja.
Oboje iz siromašnih obitelji
Upoznali su se davne 1958. u hotelu "Lapad", na plesu. Ružica je tada svirala brač, prisjetila se koliko je on naočit i zgodan bio. Aleksandar dodaje kako je Ružica pak zračila pozitivom pa je sebi rekao: "Sve je što sam tražio."
– Život nam se dobro uklopio, uvijek smo bili privrženi jedno drugom. Nije sve bilo idealno, nema idealnog braka. Porječkali bismo se, ali nije bilo vrijeđanja, samo razumijevanja, i nakon sat, dva opet smo bili zagrljeni. U braku nismo imali ni jedan kritičan sat. Za nas je brak svetinja – kaže ovaj u ljubavi i vjernosti nenadmašan dvojac.
A nije bilo lako. Možda ih je baš to učvrstilo i izgradilo u prave ljude.
Potjecali su iz siromašnih obitelji sa po osmero djece, oboje su bili četvrto dijete po redu. Učiteljica i vojnik. Mladi u braku. Aleksandrov posao često ih je selio. Pet puta.
Promijenili su ni sami ne znaju koliko podstanarskih stanova. Ružica je radila u čak 16 škola. Nakon vjenčanja u Dubrovniku trebalo je odmah u Split, zbog posla. Najprije u podstanarstvo, poslije su dobili i stan.
– Direktno iz škole ušla sam u brak, tako da, što kažu stare babe, nisam ništa znala osim napraviti krevet.
A došlo je dijete pa se i Aco morao uključiti. Kad smo se tek vjenčali, ni najgladniji mačak ne bi pojeo ono što sam kuhala. I danas se pitam kako tada nije sve promućkao pa prolio u WC.
Ali on je sve to jeo, nikad ništa nije zamjerio – kaže gospođa Ruža, a Aleksandar, rodom Makedonac koji je sa 17 godina došao u Hrvatsku, dodaje:
– Da je nisam volio, možda bih joj predbacio, ali znao sam da je došla iz školske klupe i da nikad nije kuhala. Poslije je uz trud počela savršeno kuhati.
Jednostavno se nadopunjuju, vidi se to na prvu. Svaka prekomanda, dva puta Split, Herceg Novi, Dubrovnik, značila je preseliti život, ali i u tome je vedra Ružica vidjela uvijek samo pozitivno. Nikad nije prigovorila.
Kako ideš stariji, odnos sve bolji
– Treba se međusobno dizati, biti dobar jedno prema drugome, pohvaliti... Kako ideš stariji, odnos je sve bolji i sve je ugodnije, jer ono što si na početku ulagao vrati se. Naljutim se ja nekad na moga Aca, ali bude mi žao i to traje tren.
A netko malu stvar pretvori u vulkan, zato dolazi do razvoda. Bitno da nema uplitanja sa strane, sami smo najvećim dijelom određivali svoju sudbinu. I još nešto – nikad ne smijete sebe izgubiti, "prodati" se za ono što niste – kaže nam puna mudrih misli, dok Aleksandar odmjereno, vojnički, ali i gosparski sluša svoju Ružu.
Uskoro će tri godine kako su u domu, najprije na Grudi pa u Dubrovniku. Imaju samo riječi hvale.
– Ovo je naš dom, ovo je, kako kažu, "zadnja stanica" – kroz osmijeh će Aleksandar jer, objašnjava nam, nasmije se i on, ali ne baš svemu. S 12 godina je zbog siromaštva otišao od kuće u internate, gdje je "sve pod komandom", a poslije je 34 godine bio vojno lice, kao podoficir podučavao je mlade vojnike.
– Često smo u sobi, ja pletem, vezem, on čita, pričamo i baš nam je ugodno u domu. Sad se može prošetati pa odemo pješke do Gruža. Upisana sam u knjižnicu, volim čitati. Nismo se predali starosti jer je starost stanje duha.
Morate imati osjećaj da treba živjeti. Živjeti u ovom trenutku. Često se probudim noću pa, umjesto nervoze, ja se sjetim mladosti i kuće na lapadskoj obali gdje sam živjela, vrta i tarace i druženja s prijateljicama.
Ma nije bilo dana bez smijeha. Pa se počnem smijati i u tome zaspim – kaže nam Ružica. Zapjeva svaki dan, a pridruži joj se i Milica, sustanarka u domu. Plete, veze... Učila je korisnike doma izradi ruža od krepa.
I pjesma za kraj
– Moja je mater uvijek govorila "od pastira za kralja izađe". Stvarno, mi braća i sestre, iako u siromaštvu, iz škole smo izašli kao profesori, nastavnici... Držeći se tih njenih misli, uvijek sam smatrala da ja sve mogu.
Iako više nisu mladi i sami su, sačuvao ih je vedar duh, ali i jedno drugo. Pogledaju televiziju, pročitaju novine, jer valja biti informiran. COVID-a se paze, jer "nije ovo bezopasan virus".
– Imamo život pun razumijevanja i tako ćemo i nastaviti – kratak je, ali jasan gospar Aleksandar.
Pozdravljamo ovaj nerazdvojni dijamantni par, a uz osmijeh dobivamo pjesmu. Već smo spomenuli, Ruža obožava pjevati, zna "valjda stotinu pjesama".
"Fontane tvoje sunčane, srce su moje pojile, svjetlošću kojom ti vječito sjaš...", pjeva Ružica ugodnim glasom Terezinu pjesmu, dok u ruci drži fotografije pune životnih uspomena, a Aleksandar je s ponosom promatra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....