Mladi 22-godišnji elektroinstalater Nikola Volarević iz Žrnova na otoku Korčuli već tri godine živi i radi u glavnom gradu Švedske. Na sjever Europe uputio se trbuhom za kruhom, naviknuo se na hladne zime, švedsku spizu i radnu etiku, ali ni lijepe Šveđanke, ni dobra plaća u struci, nisu ga izliječile od čežnje za povratkom na jug Dalmacije.
„Ja sam Nikola, imam 22 godine i iz Žrnova sam, malog mjesta na otoku Korčuli. Dolazim iz šesteročlane obitelji, najstariji sam od trojice braće, a imam i stariju sestru. Završio sam Osnovnu školu Ante Curać-Pinjac u Žrnovu, a potom sam upisao i završio SŠ Petra Šegedina u Korčuli, smjer elektroinstalater. Nakon što sam završio srednju, jednu godinu sam radio u Korčuli kao električar, a onda sam se odlučio za odlazak u Švedsku“, priča nam smireno mladi otočanin.
Nikoli je ideju o odlasku u Švedsku dao stric Denis, očev brat, koji tamo živi i radi već dugi niz godina pa mu je obećao pomoći u pronalasku posla i stana. Nikola je neko vrijeme razmišljao, a onda je skupio hrabrosti i odlučio napustiti lijepu našu u potrazi za boljim i ugodnijim životom te poslom na kojem će raditi, zaraditi i na kojemu će ga poštovati. Odlazak mu je, priznaje nam, teško pao, pogotovo onaj dan kad je sjeo na avion pitajući se u što se upušta. Tješila ga je činjenica da u tom tuđem svijetu ipak ima nekoga svoga.
Svaki je početak težak pa je takav bio i Nikolin u Stockholmu. Doslovno je preko noći zamijenio malo, bajkovito i mirno Žrnovo od tisuću stanovnika s glavnim gradom Švedske u kojem stanuje oko milijun ljudi iz cijele Europe i svijeta. Prvu godinu i pol Nikola je radio u servisu za popravak i dostavu bijele tehnike, ali želja mu je bila ostvariti se u struci pa je posao promijenio i to vrlo uspješno. Već gotovo dvije godine postavlja elektroinstalacije u renoviranim stanovima na području cijelog Stockholma.
Dnevni ritam
Ako se pitate kako izgleda jedan radni dan u Stockholmu, iznenadit ćete se budući da se ne razlikuje puno od našeg, čak je i duži. Nikola se budi u šest ujutro, popije kavu, doručkuje i kreće na posao. Živi sa stricem u Farsti, četvrti u južnom dijelu grada, osam kilometara udaljenoj od centra. Nikola kaže da je Farsta jako miran kvart koji nije puno udaljen od centra grada, sve mu je nadohvat ruke, a ne mora se zamarati gužvama.
Na posao kreće u 6,30 da bi stigao u 7, a nedavno je izvrsno organiziran i dostupan javni prijevoz zamijenio autom što mu je ipak olakšalo jutarnju rutinu. Nakon što u firmi dobije zadatke za taj dan, većinu radnog vremena provodi na terenu. Radi pet dana u tjednu po osam aktivnih sati, a jedan sat koristi za marendu, no to se ne ubraja u radne sate. Do Šveđana još uvijek nije došo glasoviti, dalmatinski kult marendavanja. Njegov radni dan završava u 16 sati, a radni tjedan u petak iako neke firme, priča nam, nude mogućnost rada i subotom što se jako dobro plaća. U Švedskoj sve ima svoju cijenu pa tako i slobodno vrijeme koje, kaže Nikola smijući se, ipak nema cijenu!
- Vikendom sam slobodan iako neke firme nude mogućnost rada i subotom što se jako dobro plaća. Vikende provodim u izlasku s prijateljima ili u Klubu Hrvata. Hrvati su potpuno drugačiji od Šveđana, mi smo za druženja, priču, zabavu... Ma znate kakvi smo mi Dalmatinci! Šveđani su povučeniji, zatvoreni, koncentrirani na posao. Kod njih nema ispijanja kave u kafićima i druženja po klubovima - objašnjava nam mladi Žrnovac.
Hrvatsku i Švedsku uopće ne može usporediti, puno više dinamike ima na otoku Korčuli nego u Stockholmu, zaključuje bez sumnje što nas je prilično začudilo. Očekivali smo da će Nikola biti zadivljen štokholmskim noćnim životom, ali dok priča o Korčuli i Žrnovu, u njegovom se glasu jasno osjeti melankolija i tuga za rodnim krajem.
- Moram priznati, Šveđani su jako pristojni ljudi, nikad nisam doživio nikakvu neugodnost. Ali razlika između života u Stockholmu i Korčuli je orgomna, najbolje bih je opisao izrazom – nebo i zemlja! Nijedan grad na svijetu se ne može usporediti s mojom Korčulom, ljudima i ekipom koja me tamo čeka, a pogotovo s mojom obitelji. Posao, plaća, to su prednosti, ali srce me vuče doma - priznaje tužno.
Materina spiza
Velike razlike u načinu života Nikola kompenzira dobrom plaćom i uspješnim radom u struci. Objašnjava nam kako nema velike razlike u cijenama namirnica i troškovima života, ističe kako je hrana u trgovinama jeftinija nego na otoku! Međutim, plaće su dosta veće pa je bolji i životni standard.
- S plaćom se u Švedskoj može normalno živjeti, uživati, ali i lijepo uštedjeti - priznaje nam skromno.
No, kako jedan fetivi Dalmatinac s juga izdržava brutalne skandinavske hladnoće?
- Jako, jako je hladno! Zimi se temperature spuštaju i do -15 stupnjeva, a ljeti rijetko kad idu preko 25 stupnjeva. U stanovima i kućama je, međutim, jako toplo. Većina švedskih obitelji grije se centralnim grijanjem na geotermalnu energiju. Puno veći problem je dužina noći i dana. Zimi je u Stockholmu većinu vremena mrak, dan traje svega šest sati dok je ljeti obrnuto, noć traje šest sati - priča nam Nikola ističući kako ljeti dan traje do 23 sata što je za Dalmatinca prilično zbunjujuće.
Nakon tri godine Nikola se očito naviknuo na skandinavske hladnoće te preduge noći ili dane, ali što ćemo s hranom? Šveđani, za razliku od Dalmatinaca, ne slove za velike gurmane. Skroman i iskren kakav jest, Nikola je i u švedskoj kuhinji pronašao pozitivne strane. Među poznatijim jelima je Köttbullar, nešto slično našim mesnim okruglicama i, naravno, nezaobilazni „lax“, odnosno losos. Stockholm je, kaže, multinacionalni grad u kojem se miješa puno kultura i svaka od njih je ostavila trag pa se na hranu ne može požaliti.
- Ali nema do materine spize! - dobacuje smijući se.
Materinu spizu, ali i materine zagrljaje i poljupce, Nikola je zamijenio uređenim, švedskim društvom i predvidivom, mirnom svakodnevicom. U Švedskoj vam nitko neće uskratiti radnička ili, ne daj Bože, ljudska i građanska prava. Sve do najmanje sitnice u vrtlogu života je mudro i logički posloženo i ako se odlučite trbuhom za kruhom na sjever Europe, u Švedskoj se nećete osjećati kao stranac, već kao Europljanin sa svojim posebnostima koje se cijene i poštuju. Takve su i Šveđanke, priznaje Nikola sramežljivo, lijepe, pristojne i plavokose, ali napominje ozbiljno kako su Dalmatinke ipak puno ljepše!
Na tribinama
Čežnju za domom nedavno mu je, barem malo, ublažio najbolji prijatelj iz djetinjstva. Marijan Duhović posjetio je Nikolu kako bi zajedno pogledali finale Svjetskog rukometnog prvenstva u Oslu. Tako su dva Žrnovca na tribinama u Norveškoj navijali za Hrvatsku u utakmici protiv Danske, a toliko ih je razveselio spontani susret da ih ni poraz nije mogao poljuljati. Nikola zadovoljno ističe kako je atmosfera u Unity Areni koja prima oko 15 tisuća navijača bila izvrsna, a nakon povratka u Stockholm, uzeo je slobodan dan na poslu kako bi prijatelja odveo na obilazak njegovog novog doma. Zapravo, bolje reći privremenog doma jer za Nikolu povratak u Hrvatsku nije upitan, samo je pitanje dana.
- Nedostaje mi otok i Žrnovo, a najviše mi nedostaje obitelj. Spašava me što se svaki dan čujemo i vidimo putem videopoziva. Nedavno sam postao dundo, rodio se mali Duje pa mi je teško i krivo što propuštam tu ulogu u životu, ali sve ću nadoknaditi! Svakako se planiram vratiti jednog dana, sve je lijepo i vidjeti i probati, iskusiti nešto novo, ali doma je doma - zaključio je za kraj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....