Nekome će priča o ostavljenoj olupini bijelog Fiata Punta usred zaseoka Piteše kod Prapatnice u trogirskom zaleđu, a koja je zavadila onih par ljudi koji tamo obitavaju jer im blokira prolazak do njihovih parcela i vrtova, biti smiješna i besmislena, ali njima je najvažnija na svijetu!
U središtu priče su Ana Piteša, vitalna i vidjet ćemo kasnije, vrlo glasna 76-godišnja starica i njezin dvije godine mlađi susjed Jakov Piteša koji se najglasnije buni protiv blokade jer ne može do svog vrta s posađenim glavicama kupusa koji se nalazi pedesetak metara dalje od njegove kuće.
Ana je, govori nam, "sto godina" prolazila putem do svoje parcele uz, naravno, prešutno dobrosusjedsko odobravanje Jakovljeve obitelji jer put vodi kroz Jakovljev dvor, doslovno ispred ulaznih vrata kuće. A Jakov i njegovi, nakon što su se vratili na selo, ne žele da se tu više prolazi, nije to više moguće, čini se kao da im netko šeta kroz dnevni boravak. Pa je stavio ogradu na svoju parcelu, zapriječio Ani prolaz dalje.
A onda je prije par mjeseci uslijedila "odmazda"! Ana je za osvetu na jedini dostupni i koliko-toliko mogući prilaz za "frezu" prema njegovom vrtu, tik uz zid svog dvorišta i to uz svesrdnu pomoć, kaže nam Jakov, svog sina policajca iz Primoštena, na put nasadila staru automobilsku olupinu. I još su ga "podcokali" kamenjima, zlu ne trebalo, da slučajno ne otklizi ako kočnice otkažu.
No, problem je što je taj put, po zemljišniku i katastru, dakle u librima, javno dobro. Radi se o čestici oznake 2522/10 koja je u posjedovnom listu zavedena kao put površine 479 četvornih metara, a kao vlasnik se navodi "Siz za lokalne ceste – Trogir". Ista se čestica u zemljišnim knjigama vodi kao put – javno dobro.
A Jakovljev dvor je Jakovljev privatni dvor! Baka Ana je, pak, uvjerena da je blokirani put njezin jer je ona to kupila. Kad, od koga i za koje novce, nije nam rekla.
– Evo vidiš, ode dođe naš vrtal i za 30 metara dođe njezina njiva. To je ona koristila za prolaz dok nas ode nije bilo. A sad kad smo se vratili, nije više zgodno da ti neko tu prolazi. I šta‘š sad ženo božja, teško mi je bilo ipak reći joj da više ne smi tuda. Evo vidiš, sad iđen tamo di je moj vrtal, ode su dvi kuće, ima putić, laza, uđen isfrežen kupus i bog... Tako je bilo sve dok njezin sin policajac nije ode (pokazuje nam na katastarskom planu) stavija olupinu auta i posadija maslinu tako da sam mora ići mašklinom i to razbacati da bi proša motokultivatorom... Iša san kod načelnika Sorića (općina Seget pod koju spadaju – op.a.) da se to riješi. Navodno njiovi komunalni redari nemaju moći za to riješit...
I zovi ga zovi, vidin da me izbjegaje. Onda sam mu posla mail i tada je svatija ozbiljnije, zva me da ćemo se dogovoriti. A kad? Nikad! I onda mi je puka film, ovo traje četiri miseca. Zva sam i policiju, došli su, al‘ to nije na glavnom putu i oni nisu kompetentni za to. Policija ne može, redari ne mogu, pa ko može, e... To je javno dobro... Meni se čini da to načelnik i njegovi doušnici radi glasova prilaze priko toga, ma sigurno, nema Boga da nije tako... E jedan put mi je njezin muž psova kad san tija proć, ali isprid svoje kuće... I bolje da je tako, jer ko zna što bi bilo. Tako mi je i jedan policajac, kad sam mu reka ovo šta i vami govorin, da ću napraviti najveću pizdariju koju mogu ako reagiran. I zato ja pokušavan sve riješiti legalnim putem, al evo vidiš kako to ide – govori nam staloženo Jakov dok nam pokazuje spornu olupinu.
Ispred kuće je i Ana, čisti nožem neko povrće i čim je vidjela "neprijatelja", odmah se pobunila i počela govoriti kako će nam pokazati da postoji i drugi put.
– Proćemo okolo pa‘š vidit di mu je put, more doć do svoga. Šta će on meni ovdan ići di sam kupila di je moje. On će meni priko moga, a priko svoga ne da, a ja sto godina sam tuda išla. Sad je stavija vrata, ne da mi prolazit... E, sto godina san išla... Ajde ‘amo sa mnom, pa ću ti ja kazati... Znade on di je njemu put, nego on neće – govori Ana dok "juriša" uz zagrađeni put. Jakov joj je dobacio da šta joj je, a ona je žestoko uzvratila.
– Šta je tebi, nije ovo put ovo je moje! – povikala je na njegovu primjedbu.
– Neka očisti malo, more proć. Ne laže baba, ako lagala, ne digla se... Šta on oće, priko tuđega, a meni ne da priko svog proć, di je to način... Šta je odan proć, samo neka malo očisti. Da šta je meni, a šta je njemu – mrmori sebi u bradu dok nas, koračajući vrlo sigurno i neprikosnoveno s nožem u jednoj i štapom u drugoj ruci, vodi kroz žbunje do proplanka poviše Pitešine kuće.
– Evo ovda sam išla ispri njiove kuće više od 50 godina, a sad je on zatvorija i ne da proć, vrata stavija... I gradi kućice na putu, jel‘ vidiš... – govori. Kad smo završili obilazak, spuštamo se ispred njezine kuće, a tamo na putu susjeda Marija, udovica koja se udala u Piteše. I ona govori da je Ana sve uzurpirala, a ova joj glasno oponira.
– Nećeš, nije tvoj put... Od kad mi je muž umra, onda je uvatila i vidite šta radi – veli Marija pokazujući na blokadu.
– Ne bi dala nikome ići, kad ja ne mogu ići nemere niko drugi, eto – žestoka je Ana.
– I ovo je bija put, ode su svinje stale, vidi šta je navalila sad. Tu di je voćke posadila je bija put svima – pokazuje Marija.
– E na čijoj si zemlji držala svinje, na državnoj! – uzvraća Ana.
– Jesi, jesi, pojogunila si se, zavatila si sve... Koliko puta mi je rekla da mi đava sriću odnija do devete kapi krvi – uzvraća joj Marija.
– Nounare ste doveli, jel‘? Odstupi đavle od mene, sramota... Bila je i pulicija, a sad i nounari. Ne triba ti sinko ništa obavještavat – zaključuje Ana.
– Nije ona u moje došla, nego u državno pa bi valjda država tribala šta napraviti – veli Jakov.
Pokušali smo dobiti i komentar situacije od načelnika Segeta Ive Sorića, ali odgovore na službeni mail ni nakon nekoliko dana nismo dobili. Nismo uspjeli dobiti niti prozvanog Anina sina policajca jer se na dostupni broj u policijskoj postaji, a koji je naveden kao njegov kontakt, nitko nije javljao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....