Sva ona pozivanja na pravo i pravdu, sva zagovaranja profesionalizma u diplomaciji, a ne stranačkih iskaznica, sva lamentiranja o tome da on, Zoran Milanović, samo pokušava spriječiti da „HDZ zgrabi i odere sve“, sve one zajapurene izjave izrečene na mariginama manifestacija na kojima se birala najbolja samoborska salama, sve je to, sada je prilično jasno, bila tek dobro režirana predstava za naivne.
U trenutku kada je predsjednik Republike prije godinu dana blokirao izbor 12 veleposlanika i konzula, na umu mu nisu pretjerano bile ni demokratske vrijednosti, ni kvaliteta hrvatske diplomatske mreže, a po svemu sudeći ni nacionalni interesi. Bilo mu je stalo samo do toga da na listu novih veleposlanika i konzula – a u međuvremenu se njihov broj popeo na 38 – uvali i neke svoje pajdaše. Mihaela Zmajlovića i Ranka Ostojića, primjerice, članove SDP-ovog Predsjedništva koji sa diplomacijom do sada nisu imali nikakve pretjerane veze. I koje Milanović želi nagraditi jer su ga obojica, dok je bio na čelu socijaldemokrata, slijepo slijedili u unutarstranačkim ratovima koje je vodio.
Nema ničeg spornog u Milanovićevoj ambiciji da sa Andrejem Plenkovićem imenovanja u diplomaciji podijeli „fifty-fifty“. Da pola veleposlanika odabere jedan, a pola drugi. Ustav je predsjednika i premijera i uputio na suradnju u vanjskoj politici. Precizirajući da odluku o imenovanju veleposlanika i konzula donosi predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera te mišljenje Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora. Ustavotvorci su dobro znali što rade, ne želeći u dati svu moć u ruke jedne osobe, pogotovo ne u nezrelim demokracijama kao što je ona hrvatska. Zato predsjednik Milanović ima pravo kada predlaže i svoje kandidate za veleposlanike. Budući da za one HDZ-ove – kako je to javno nekoliko puta ponovio – ne želi odgovarati.
Ono što se čini licemjernim je Milanovićevo prozivanje Plenkovića zbog toga što predlaže HDZ-ovce. A sam gura islužene SDP-ovce.
Zasmetao mu je Davor Ivo Stier koji bi, prema Plenkovićevom prijedlogu, trebao ići za veleposlanika u Vatikan. Bivši ministar vanjskih poslova radio je u hrvatskim veleposlanstvima u Washingtonu i Bruxellesu, bio je savjetnik premijera za vanjsku politiku, izaslanik premijerke za euroatlantsku suradnju, glavni posrednik između Jadranke Kosor i Boruta Pahora u vrijeme rješavanja hrvatsko-slovenskog spora, a potom i zastupnik u Europskom parlamentu specijaliziran upravo za vanjsku politiku. Bez obzira slagao se tko sa Stierovim političkim stavovima ili ne, on ako o ičem nešto zna, onda su to vanjska politika i diplomacija.
Milanovićev protege Zmajlović je u svojoj dosadašnjoj političkoj karijeri zapamćen samo po tome da je postao ministar zaštite okoliša nakon što je Milanović s tog mjesta otjerao Mirelu Holy, i po dubioznoj selidbi Ministarstva iz povoljnijih državnih u skupe privatne prostore u Zagreb Toweru. Sada bi, prema Milanovićevoj procjeni, bio najbolje rješenje za veleposlanika u trustnoj Crnoj Gori, gdje Rusija i NATO vode pravi politički rat za prevlast. Ostojić, koji nakon čitavog niza unutarstranačkih i izvanstranačkih poraza, nosi stigmu političkog gubitnika na posljednjim lokalnim izborima nije uspio postati splitsko-dalmatinski župan, pa ga je predsjednik Republike odlučio uhljebiti u diplomaciji. Na ležernom mjestu u Kataru.
Velika je šteta što Milanović, ako mu već smetaju HDZ-ovci u diplomaciji, nije želio na veleposlanička mjesta progurati mlade diplomate iz Ministarstva vanjskih poslova, profesionalce koji čekaju svoju priliku. I na taj način početi graditi temelje za novu diplomatsku mrežu koja će jednoga dana moći zamijeniti politički imenovane kadrove starije generacije. Nego je, u nastojanju da parira Plenkoviću, odlučio posegnuti za potpuno istom metodom. Pa „propalim“ HDZ-ovim suprotstavlja „islužene“ SDP-ove kadrove.
Kao da će itko, do li njih samih, od tih imenovanja imati neke koristi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....