Sinjski mesar Ante Pavić, svima znani Tonći, u radnoj knjižici ima upisanih 50 godina efektivnog radnog staža, koji se još akumulira jer je Tonći i danas, u svojoj 73. godini, u stalnom radnom odnosu na neodređeno vrijeme u mesnici tvrtke MEL iz Hrvaca, u Brnaškoj ulici u Sinju, gdje je za mesarskim panjem posljednjih 15 godina.
– Kada usporedim ovaj posao s onim koji sam radio prije, za mene je posljednjih 15 godina rada kao mirovina – kaže nam na početku svoje životne priče ovaj svima dragi Sinjanin.
– Rođen sam 31. siječnja 1952. godine, i to u obiteljskoj kući. Pričali su mi da sam "izišao vani" prije nego su uspjeli moju majku povesti u rodilište. Majka je bila profesionalna kuharica, a otac poznat pod nadimkom Goreta konobar. U braku su dobili pet sinova, od kojih su danas, uz mene, još živi Bože i Tomislav. Oženjen sam i imam dva sina, starijeg Jozu, od kojega imam dvoje unučadi, i mlađeg Stipu, koji ima jedno dijete, a do kraja studenoga trebalo bi stići i drugo – kazuje Tonći o sebi i obitelji, a onda nastavlja:
– Poslije završene osnovne škole, na sugestiju roditelja, odlučio sam ići na zanat za mesara. Tada su se zanati izučavali drukčije nego danas jer se manje gledalo na teoriju, a više na praksu. Šegrtovao sam kod Ante i Rate Levantina, braće koji su u Sinju otvorili prvu privatnu mesnicu. Radi se o najpoznatijoj sinjskoj mesarskoj obitelji. Od sedmorice braće Levantina, u jednom trenutku njih šest imali su privatne mesnice, a sedmi je držao kafić "Sedam mušketira". Nekako u vrijeme kada sam završavao zanat, 1968. godine, Ante i Rato dogovorno su se razišli i svatko od njih otvorio je svoju mesnicu. Ja sam ostao kod Ante, koji me je odmah zaposlio pa je on postao moj prvi poslodavac.
Ovo mu je mirovina
Podsjećamo Tonćija na njegovu izjavu kako posao koji obavlja u posljednjih 15 godina, na sadašnjem radnom mjestu, naziva "mirovinom"?
– Kako bih ga drukčije nazivao u odnosu na posao koji sam ja, ali i svi drugi sinjski mesari, uključujući i vlasnike mesnica, obavljao prije. Ja danas naručim potrebne količine mesa koje mi dovezu autohladnjačom. Odložim ga u rashladnu komoru u mesnici, a na izlog i prodajni punkt izložim primjerke svega da kupci mogu birati. Moj posao je briga da se zaprimljeno svježe meso uredno proda, da mojim radom bude zadovoljan vlasnik mesnice, ali i svaki kupac, jer da kupci nisu zadovoljni, ja ovdje sigurno ne bih radio. Za mene je ovo gospodski posao koji obavljam bez napora i s velikim zadovoljstvom.
A kako je bilo prije?
– Otkako sam se zaposlio pa kroz iduća desetljeća, moj radni dan počinjao je iza 6 sati ujutro dolaskom u mesnicu. Iznosio bih svježe meso iz rashladne komore i tranširao ga da što spremnije dočekam kupce. U mesnici bih prodavao do 8.30-9 sati i onda bih odlazio u klaonicu, na liniju klanja. Osim samoga klanja, slagao bih i solio kože, napajao blago, čistio i radio sve što je trebalo. Nakon posla u klaonici dovezao bih meso do mesnice i ostavio ga u rashladnoj komori. Poslije toga bih išao kući na ručak i, ako bi ostalo vremena, nakon kraćeg odmora ponovno bih odlazio prodavati u mesnicu. I tako iz dana u dan. Danas, kako sam već naveo, prodajem ohlađeno svježe meso uz, naravno, mesne prerađevine naše tvrtke; radim jednokratno pet dana u tjednu. Za mene je to prava mirovina.
Dok nas dvojica razgovaramo, a kolega Saša snima, na vrata mesnice ulazi prva mušterija, Sinjanka Anka Križanac.
– Redovni sam kupac u ovoj mesnici već godinama, otkad u njoj radi Tonći. Uvijek mi dade komad mesa kakav tražim, uvijek mi iziđe u susret, sugerira ako ima nešto posebno. Smatram ga vrijednim i poštenim. Nikada me nije prevario. Osim toga ovo je jedina mesnica u Sinju u kojoj je redovito u ponudi goveđe meso, koje obavezno koristim za pojedina jela. Moj muž obožava govedinu, puno mu je draža od junetine – kaže nam gospođa Anka.
Odmah poslije Anke u mesnicu je ušla gospođa Jelena Peraica.
– Danas sam planirala skuhati juhu, a od goveđe nema bolje. Tonći, daj mi komad mulama ili štrike, ali da ne bude masno – zna Jelena što hoće, a Tonći uslužno reže baš što je tražila.
Mesni eldorado
Sinjsku mesarsku priču privatnog sektora, u kojoj je naš sugovornik izravni akter, vratili smo na sami početak.
– Prvu sinjsku privatnu mesnicu otvorila su, kako sam već rekao, braća Ante i Rato Levantin. Poslije njih privatne mesnice su otvorili Dragaš, Kokić, Jenjić... Tamo negdje osamdesetih godina u Sinju je bilo 20-ak privatnih mesnica i naš grad je slovio kao mesni eldorado.
Odakle su se mesari opskrbljivali?
– U to vrijeme u cetinskom kraju bilo je puno blaga. Uz stada ovaca i koza od kojih se živjelo u brdsko-planinskim naseljima, u selima bivše općine Sinj nije bilo kuće koja nije imala jednu, dvije ili više muznih krava koje su davale telad. Meso se, u neimaštini, jelo u najboljem slučaju jednom tjedno. Kada su se u poraću ljudi zaposlili, kada su počele redovito stizati plaće, promijenile su se prehrambene navike. Meso je bilo sve zastupljenije, a kako su sinjski privatni mesari došli na dobar glas, po meso su sve masovnije petkom poslijepodne i subotom počeli dolaziti kupci iz Splita. Tada je počelo ponestajati određenih vrsta blaga na sinjskom stočnom pazaru pa su mesari krenuli u nabavu preko Vagnja u susjedne bosanske općine, sve tamo do Kupresa. Bosna je bila bogata blagom pa su vlasnici mesnica svakodnevno dovozili stoku u klaonicu. Nije bilo lako pripraviti mesa koliko se tada kupovalo i trošilo. Kada bi, na primjer, "Dalmatinka" dobila plaću, a to je bilo 25. dana u mjesecu, satrali bismo se od posla. Sjećam se da su, uz domaće i Splićane, po meso u Sinj dolazili kupci iz Omiša pa sve do Šibenika.
Koja se vrsta mesa u to vrijeme najviše trošila?
– Masovno su se prodavale govedina i teletina. U sezoni se odlično prodavalo janjeće i braveće meso. Zanimljivo je da smo u ponudi rijetko imali svinjetinu. Nije bilo potražnje jer u seoskim domaćinstvima malo tko nije tovio svinje za vlastite potrebe.
U to vrijeme meso se nije kupovalo na dekagrame?
– Ma kakve dekagrame. Došao bi kupac i zatražio, na primjer, tri kilograma. Ja bih mu odsjekao pet, šest ili sedam kilograma i, poslije vaganja, upitao je li puno. Nitko nije tražio da se smanji.
A danas?
– Kad kupac danas zatraži kilogram mesa, redovito nastojim da bude desetak dekagrama manje. Stiglo je takvo vrijeme, kupuje se po 30-40 dekagrama ili po jedna-dvije šnicle. Svašta sam vidio u svojemu dosadašnjem radnom vijeku i siguran sam da se ondašnja vremena sinjskog mesnog eldorada neće nikada vratiti.
‘Nikada nisam krao‘
Je li se kralo na mesarskoj vagi?
– Mogu se zakleti da na vagi nisam krao niti je to vlasnik mesnice od mene tražio, nikada.
To uvjerenje da se krade na vagi došlo je zbog prakse da bi mesari izgovorili cijenu vaganog mesa prije nego bi se vaga umirila?
– Istina je to. Puno puta smo zbog toga bili pod inspekcijskim nadzorom. Inspektori su znali slati u mesnice kupce koje bi onda dočekali ispred mesnice i vratili se vagati kupljeno meso. Meni su to radili nebrojeno puta. Nikada me nisu kaznili jer sam pravilno naplatio.
Sinjem je kružila priča kako je jedna profesorica prekorila svojega nekadašnjeg đaka da je u nje iz matematike jedva dobio dvojku, a puno brže izračuna koliko košta komad vaganog mesa nego ona?
– Točna je ta priča, ali mi smo kroz praksu ovladali računanjem. Danas nam je i tu puno lakše. Meso vagamo na digitalnu vagu koja odmah izbacuje fiskalizirani račun.
Koju vrstu mesa kupci danas najviše uzimaju?
– Junetinu.
A mesnica u kojoj radite poznata je po govedini?
– Uz govedinu, koja je za mene najkvalitetnija vrsta mesa, prodajem i sve drugo, dakle junetinu, teletinu, janjetinu, svinjetinu i ostalo.
Tko najviše kupuje govedinu, starije ili mlađe domaćice?
– Više je starijih, ali ne manjka ni mlađih.
Zašto tvrdite da je govedina najkvalitetnija, posebno za neka jela?
– To je zrelo meso, s najmanje vode u sebi. Od govedine se kuhaju najkvalitetnija juha, pašticada, šnicle u saftu, a posebno nema nadaleko poznatih sinjskih arambaša bez govedine. Rade se i od junetine, ali nije to to.
Jednom sam bio nazočan kada je došla jedna gospođa s molbom da joj pripremite meso za arambaše, da napravite kompletnu smjesu sa svim dodacima i začinima?
– Kada god imam vremena, rado pomognem svakom kupcu pa i to što ste naveli, kao i smjesu za punjene paprike.
Imate posebni recept?
– Imam i ljudima se očito sviđa jer se stalno vraćaju.
Vratimo se na povod ovoj priči. Kazali ste mi da imate efektivnih 50 godina radnog staža, a ima nešto i što nije upisano?
– Zaposlio sam se krajem 1968. ili početkom 1969. godine kod Ante Levantina. Od tada stalno radim. Imao sam dva prekida. Prvi je bio odlazak na odsluženje vojnog roka u trajanju od godinu i pol, a drugi prekid bio je kraći. Imao sam tešku prometnu nesreću i jedva sam ostao živ pa sam tri-četiri mjeseca bio na bolovanju. Sve ostalo vrijeme sam radio.
‘Bože, podrži me u zdravlju‘
Tonći, do kada ćete biti uz mesarski panj?
– Radit ću dokle god budem mogao. Bože, podrži me u zdravlju. Gazda je zadovoljan i ne tjera me, zakon mi dopušta, a ja u poslu uživam. Bio bih umoran kada ne bi radio.
Jedan zajednički poznanik mi je rekao kako biste bili najsretniji da vas iz mesnice odvezu Svetom Frani?
– Pogodio bih i tko je to rekao. Na našem groblju sv. Frane puno je moje rodbine, prijatelja i poznanika. Znam da ću jednom k njima, ali nastojat ću što kasnije. A na to upućuje i moja genetika. Mi smo dureća raca. Djed, ćaćin ćaća, namirio je 94, a materina mater u ona vremena umrla je s 84 godine.
Poznajete li nekog kolegu mesara koji ima radnog staža kao vi?
– Koliko je meni poznato, u Hrvatskoj sam rekorder, posebno i zbog činjenice da sam još uvijek u redovnom radnom odnosu puno radno vrijeme i da unatoč pola stoljeća radnog staža nisam umirovljenik.
Iz vašeg ophođenja s kupcima proizlazi poziv "Dođite opet"?
– Ja sam sretan što moji kupci to baš tako razume i stalno se vraćaju.
Stiže li uredno plaća?
– Nikada nije zakasnila ni jedan dan. I, što je najvažnije, na sve primitke plaćaju se doprinosi. Prije nije bilo tako. U pravilu smo bili prijavljeni na manji iznos, a razliku smo dobivali u gotovini.
Kažu, kada ste počeli raditi u MEL-u, da ste odbijali koristiti godišnji odmor?
– Meni je ovo odmor. Onda su mi u poduzeću rekli da moram koristiti odmor jer tako propisuje zakon. Morao sam pristati pa sam godišnji koristio u više navrata tijekom godine. Kolegu koji bi me mijenjao dnevno sam obilazio.
Posao vam je, očito, opsesija. Što vas je još zanimalo u životu, u što ste trošili slobodno vrijeme?
– Dok sam bio mlad, volio sam glazbu. Odlazio sam redovito na koncerte i ples, zabavljao se s prijateljima i djevojkama. I danas volim glazbu. Da se organiziraju plesnjaci, išao bih plesati, ali toga više nema. Danas puno šetam. Desetljećima sam šetao s mojim, danas nažalost pokojnim, najboljim prijateljem i kumom Ivicom Križancem. Nedjeljom smo znali propješačiti po 25 kilometara. Nema stope u cetinskom kraju koju nismo prošli pješke.
Koje je vaše životno geslo?
– Bože zdravlja i posla!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....