Premda je to bilo davne 1978. godine, sjećam se kao danas kada sam prvi put na radiju čuo sada već legendarnu pjesmu "Hotel California" američke grupe The Eagles. Osim same melodije, koja je ovaj hit neprijeporno svrstala među najbolje rock-pjesme u povijesti, posebno me fascinirao gitarski solo na kraju, koji je trajao otprilike dvije minute. Kasnije sam doznao da su ga majstorski odsvirali Don Felder i Joe Walsh, a meni su zvukovi električne gitare od tada ušli pod kožu i oduševljavaju me i dandanas.
Shodno toj zaljubljenosti u rock i zvukove gitare, tijekom desetljeća sam sam se "hranio" izvedbama Jimmyja Pagea, Erica Claptona, Petera Greena, Jimija Hendrixa i ostalih, te uspio uživo slušati Marka Knopflera iz Dire Straitsa, Keitha Richardsa iz Rolling Stonesa, Angusa Younga iz AC/DC, Kirka Hammetta iz Metallice, Richija Samboru iz Jon Bon Jovija, Bryana Adamsa te nedavno preminuloga gitarista Garyja Rossingtona iz Lynyrd Skynyrda.
Kultni status
U stvarnosti su gitaristi samo dio benda na pozornici, ali su zbog cijelog niza razloga u glazbenom svijetu uvijek uživali određeni kultni status. Štoviše, samo je spominjanje njihovih prezimena izazivalo poštovanje, čak i kod onih koji s glazbom nisu imali puno veze. Sve u svemu, gitaristi su oduvijek bili i ostali sorta za sebe... U međuvremenu su prohujale godine i godine pa su mnogi svjetski virtuozi gitare preminuli i njihove majstorije možemo sada samo čuti na nosačima zvuka.
Međutim, postoje i gitaristi kojima nekim čudom breme godina ne može nauditi pa i dalje neumorno sviraju i rade to što vole. Kada uzmemo u obzir koliko ljudi u našoj okolini nakon 55. godine života muku muči s raznim, očito neminovnim zdravstvenim problemima (šećer, koljena, kukovi, prostata, kralježnica...), onda uistinu oduševljava činjenica kako na našoj estradnoj sceni postoji kvalitetni zadarski gitarist koji unatoč svojih 70 godina redovito nastupa i oduševljava zvukovima iz svoga Fender Stratocastera.
Dalmatinski gitaristički fenomen zove se Mihovil Seko (70) i već 28 godina, kao prvi gitarist benda "Banana", nastupa s popularnim Draženom Zečićem. S obzirom na to da Seko, poznat i pod nadimkom Glumac, živi u Zadru, otišli smo u njegov grad malo dulje porazgovarati o dugotrajnoj karijeri i možda otkriti tajnu ovakve dobre forme u poznim godinama.
Ima u njemu špirita
Seko je već pri samom dolasku na sastanak pokazao da u njemu itekako još ima špirita, fizičke snage i rokerskog duha. Ležerno odjeven, veseo, nasmijan i živahan, sjeo je s nama i dugo govorio o glazbi i muzičkom svijetu kako da mu je 20, a ne 70 godina.
Kako je započela vaša muzička karijera?
– Rođen sam u Zadru 1954. godine, odrastao u Kalima na otoku Ugljanu, a već sam u trećem razredu osnovne škole sudjelovao u tamburaškom orkestru. S 13 godina sam u ruke uzeo akustičnu gitaru i spojio je s pick-up magnetom na radio i tako svirao. Probao sam i druge instrumente poput klavira i bubnjeva, dok sam bas-gitaru svirao gotovo godinu dana. Međutim, zaključio sam da mi gitara najviše leži i predstavlja najveći užitak. Osim toga, primijetio sam kako cure iz škole itekako simpatiziraju dečke koji sviraju gitaru, pa je i to bio jedan od razloga za moju odluku, ha-ha...
Jeste li pohađali nekakvu muzičku školu?
– Nisam uopće, nego smo slušali Radio Luxembourg te skidali u bilježnicu glazbu i tekstove tadašnjih rock-grupa. Pokušavali smo ih imitirati i nekako postati dobri poput njih.
Koji su vam bendovi iz tog doba bili najdraži?
– Puno mojih prijatelja je iz razumljivih razloga voljelo Beatlese, ali sam osobno od samih početaka više volio žešće rokere. Primjerice, Rolling Stonesi, Steppenwolf i Deep Purple su, po mome mišljenju i osjećaju, u svojim pjesmama imali puno više energije i emocija.
Svakako se sjećate svoje prve električne gitare?
– To se nikada ne zaboravlja – krajem 1969. sam nabavio električnu Hofner gitaru i to mi je širom otvorilo vrata u više razine glazbenog izričaja. Mahnito sam vježbao na njoj, a jako sam zahvalan Zadraninu Vedranu Božiću, tadašnjem gitaristu slavne grupe "Time" (poslije je otišao u "Parni valjak"). On je imao volje i vremena podučiti nas mlađe sugrađane zaljubljene u glazbu. Upravo mi je on pokazao neke stvari koje kao mladi gitarist nisi nikako mogao skužiti iz knjiga...
Urođeni talent
Možemo li, dakle, zaključiti kako je talent za sviranje gitare urođen, baš kao što postoje talenti i za neke druge instrumente?
– Svakako jest tako i posebno školovanje mi nije bilo potrebno. Moram spomenuti da mi je majka svirala violinu, pa sam kao mališan nehotice došao u dodir s glazbom. No gitara me nekako uvijek privlačila poput magneta...
Kako se zvao vaš prvi bend i kada je osnovan?
– Još 1969. osnovali smo grupu pod imenom "Ekipa Pet", a dobili smo prigodu za svirku kada se naš sugrađanin Đani Maršan vratio sa studija u Zagrebu i angažirao nas kao pratnju na svojim nastupima. Često smo surađivali s njime, iako smo svirali i s drugim izvođačima, kao što su bili Marijana Deržaj iz Slovenije i Zagrepčanin Vjekoslav Jutt. Bend "Ekipa Pet" raspao se 1973., nakon čega sam osnovao grupu "Donat", a svirali smo godinu dana s Daliborom Brunom. Jedna od mojih najboljih rokerskih faza u karijeri bila je grupa "Fantom". Nastupali smo kao predgrupa "Divljih jagoda" i izvodili hitove AC/DC-a i Deep Purplea. Tek nakon dosta godina na sceni, 1984. se osnovao "Banana" bend u kojem sam i dandanas.
Cijelo to vrijeme jamačno ste usavršavali gitarističko umijeće i probavali razne modele. Koji vam je najviše "legao"?
– Sasvim je razumljivo da gitaristi mijenjaju gitare pokušavajući dosegnuti najveću moguću razinu kvalitete vlastite svirke. Valja priznati kako su mi Gibson gitare bile lakše za svirati i isprobao sam šest njihovih modela. No ipak sam zaključio da mi najviše odgovaraju gitare američkog Fendera jer iz njih treba "čupati" zvuk. Njihov Telecaster je odličan, ali mi je Stratocaster ipak najdraži. Cijena? Između 1000 i 5000 eura. Sada, nakon toliko godina nastupa, mogu reći da sam se toliko naviknuo na svoj Fender pa mi "pari" da smo gitara i ja praktički srasli zajedno.
S kojim je izvođačima bend "Banana" svirao u počecima?
– Nastupali smo s raznim glazbenicima. Među ostalima, s Meri Cetinić, Tomislavom Ivčićem, Vladom Kalemberom, Mladenom Grdovićem... Logično je da smo tijekom vremena bili sve bolji i bolji pa smo 1989. za diskografsku kuću Suzy snimili prvi album s autorskim pjesmama pod nazivom "Život se samo jednom živi". Ja sam sve do tada bio gitarist i lead vokal, ali je na tom albumu ulogu vokala preuzela Gordana, moja sadašnja supruga. Album je po prodaji (više od 30.000 primjeraka) bio treći na Suzyjevoj top-listi. Usto je singl "Samo zbog tebe" tada bio hit u cijeloj regiji, dok smo sa singlom "Ljubili smo se" 1990. nastupili na Zagrebačkom festivalu.
Najbolja odluka
Brojka od 30.000 prodanih albuma za svaku je pohvalu i pokazuje da je publika još onda prepoznala vašu kvalitetu. Kako se karijera benda dalje odvijala?
– Drugi album "Čekaj me, ljubavi" snimili smo 1994. za Croatia Records, te na Zadarfestu 1995. otpjevali pjesmu autora Ante Sikirića pod nazivom "Ne griši dušu". Ona je ovdje u Dalmaciji, srećom, postala veliki hit. Godina 1996. bila je prekretnica za naše karijere jer je "Oleandar", prateći bend Dražena Zečića, kompletno otišao svirati za Doris Dragović. Međutim, Splićanka Nada Ujević je naš "Banana" bend spojila s Draženom, koji je tada bio mlad i perspektivan. Tako se nama ukazala prilika...
Srećom, prihvatili ste svirati sa Zečićem, koji je u međuvremenu postao velikan zabavne glazbe. Kako izgleda vaša suradnja svih ovih godina?
– Odluka da sviramo skupa sa Zečićem najbolje je što smo ikada napravili jer smo još 1996. prepoznali njegov veliki potencijal. Kad sve zbrojim, naša suradnja traje već 28 godina i volio bih da ih bude još toliko.
Nekako je normalan slijed događaja da nakon toliko vremena provedenih skupa cijenite Dražena Zečića. No znamo da se ljudi u mnogim svjetskim bendovima posvade, ali kažite nam iskreno zbog čega vaša suradnja tako dugo traje?
– Ne morate mi uopće vjerovati i možete svi kazati da ga hvalim jer skupa sviramo, ali neoboriva je istina da je Zečić uistinu dobar čovjek, za razliku od mnogih na našoj estradi. Usto je odličan kantautor i ima jednu osobinu koju vjerojatno svi uočavaju kod nastupa. Naime, Zeko ima energiju kao najveći svjetski rokeri i odličan scenski nastup. Kada se popne na pozornicu, cijeli je u svojim pjesmama i tekstovima, gleda publiku dok pjeva i osjeća je. Uostalom, ne trebam vam ja ništa govoriti o njemu, dovoljno je samo reći da su mu svi koncerti rasprodani...
Jesu li bendu "Banana" i Zečiću uopće više potrebne probe prije nastupa?
– Postale su totalno suvišne jer smo ukomponirani do perfekcije.
Koliko često nastupate?
– Nastupamo tijekom cijele godine po Hrvatskoj i Sloveniji. Evo smo nedavno bili u Njemačkoj i rasprodali nastupe...
Ne pijem od 1973.
Svojedobno su neki svjetski glazbenici kazali u poznim godinama da im je dosadilo više mijenjati hotele svaka dva dana, letjeti tamo, voziti onamo... Vama sa 70 godina nije teško ići na te turneje?
– Hvala Bogu, zdravlje me odlično služi i nije mi nikakav problem svirati po dva-tri sata na pozornici. Ma lako ja to odradim, držim se, ne dam se...
Većina ljudi od 70 godina stoji kod kuće, gleda uvečer televiziju i po danu "broji" što ih sve na tijelu boli. Kako vi uspijevate "prašiti" po koncertima? Postoji li nekakva tajna vaše životne energije?
– Mislim da genetika ima dosta učinka jer smo mi iz ribarskog mjesta Kali žilavi. No svakako ima još jedan važan detalj. Kada sam se 1973. razočarao u jednu zagrebačku mladenačku ljubav, opijao sam se od tuge tri dana do besvijesti. Kada sam se otrijeznio, toliko mi je to stvaranje koktela tuge i alkohola ostalo u mračnom sjećanju da sam naprosto prestao piti. Otada do danas sam bez alkohola, ako izuzmemo mrvu crnog vina ponekad iza ručka. Eto, mislim da je tadašnja drama puno utjecala na moje ukupno zdravlje i, posljedično tome, budućnost. Shvatio sam tijekom godina da alkohol svima uzima zdravlje i energiju, a kada se ponekad pretjera, i moć razumnog razmišljanja. Bez njega je puno bolje... Nažalost, nisam savršen pa pušim, bez toga bih bio u još boljoj fizičkoj formi.
Je li bend "Banana" snimio još albuma?
– Treći album "Živi danas" izdali smo 2012., dok smo četvrti pod imenom "Banana i prijatelji" javnosti prezentirali 2022. godine. Na tom albumu dueta snimili smo pjesme s našim dragim kolegama kao što su Ivana Kovač, Alen Nižetić, Mladen Grdović, Minea, Mate Bulić, Igor Delač, Eduard Jimmy Matešić... U kreaciji tog albuma aktivno je sudjelovao Gordanin i moj sin Marin Seko, što potvrđuje onu staru teoriju o jabuci i stablu.
Koji vam je nastup posebno ostao u sjećanju?
– Bilo ih je puno, ali sudjelovanje Gordane i mene za "Hrvatski Band Aid" 1991. u spotu "Moja domovina" ipak je nešto posebno.
Pretpostavljam da još uvijek vježbate na gitari?
– To se podrazumijeva, barem dva-tri puta tjedno kad mi je lipo uzmem električnu gitaru i prebirem po žicama.
Beck je bio najbolji
Koji su vam gitaristički uzori, domaći i strani?
– Imao sam čast i zadovoljstvo svirati s legendarnim gitaristom grupe "More" Tončijem Della Zottom i uvijek sam ga smatrao vrhunskim sviračem. Mi gitaristi između sebe često razgovaramo o tome tko je najbolji, pa uglavnom svi smatramo da je to bio nedavno preminuli Jeff Beck iz Yardbirdsa. On i gitara su doslovce bili jedno tijelo i svima nam je bio uzor. Volim Keitha Richardsa i njegovu specifičnu svirku na samo pet gitarskih žica, kao i Davida Gilmoura iz Pink Floyda. Oduvijek sam guštao slušati Ritchija Blackmorea iz Deep Purplea i kasnije Rainbowa, koji sada ima 79 godina. Kao uzore svakako moram spomenuti Erica Claptona i Tonya Iommija iz Black Sabbatha.
Koju glazbu slušate u vrijeme opuštanja?
– Najradije slušam jazz, te glazbu splitskog jazz-sastava "Black Coffee".
Čime se bavite u privatno vrijeme?
– Moji su korijeni ipak iz ribarskog mjesta Kali pa ne mogu odoljeti ribolovu. Imam Arbu 500 i Yamaha pentu pa svaki slobodni dan isplovim u ribolov. Ponekad ne ulovim ni jednu lignju ni ribu pa me ljudi onda pitaju – šta uopće ideš? Onda im ja objašnjavam da sami ulov nije toliko bitan koliko činjenica da sam na našem lijepom hrvatskom moru, a to je za nas iz Dalmacije ujedno smirujuća terapija.
Zbog čega još nastupate?
– Svirajući gitaru cijeli život, radim ono što volim i nemam namjeru prestati. Naprosto volim pozornicu, volim interakciju s publikom, volim nastupe i guštam svaki put iznova – zaključio je Mihovil Seko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....