Za njega se kaže da je jedan od najbogatijih Hrvata.
Ostvario je iznimnu poslovnu karijeru. Razvio svoju tvrtku u vodećeg svjetskog distributera robe široke potrošnje, da bi na koncu u svoju rodnu Župu, mjestu u najistočnijem dijelu općine Zagvozd, udahnuo dašak francuske umjetnosti i talijanskih okusa "svijeta u čaši".
Riječ je o 81-godišnjem Branku Rogliću, vlasniku Orbico grupe i predsjedniku Nadzornog odbora te tvrtke, koji će baš tu u toj međubrdskoj razderotini između Biokova i Matokita izgraditi modernu vinariju i još suvremeniju galeriju umjetnina, čiji će se opus mjeriti u milijunima eura.
Nesvakidašnja priča lokalpatriotizma rodila se prije godinu dana, kada je ovaj naš poznati poduzetnik otpočeo s gradnjom 2,5 milijuna eura vrijedne i tristotinjak četvornih metara prostrane vinarije u samom središtu sela u kojem, usporedbe radi, od nekada tisuću stanovnika danas živi njih tek tridesetak.
Nova radna mjesta
Možda je i to bio jedan od čimbenika razvoja i demografskog oporavka s kojim Branko Roglić ozbiljno računa.
A kad on to radi, znači da je to itekako moguće ostvariti. Jer brojke su na njegovoj strani.
- Razvoj bilo kakvog privrednog subjekta znači i otvaranje radnih mjesta. U ovoj našoj vinariji posla će biti za svakoga tko to želi. Posebno u vrijeme berbe, kada je u našem vinogorju u Župi i na Pelješcu svaka ruka dobrodošla.
Što se tiče vinarije, glavnina radova je završena. Radi se o jednoetažnom objektu kapaciteta pedeset tisuća boca, gdje će se grožđe prerađivati po najnovijim standardima obrade. Za to su potrebni strojevi (muljače, tijesak, crpke…) koje smo već kupili i čekaju preseljenje u novi objekt. Radi se o najnovijim tehnološkim dostignućima u vinarstvu.
Iako smo mogli startati već ove sezone, to ćemo prolongirati za iduću. Htjeli smo još adekvatno urediti pristupni put i sam okoliš. U sklopu vinarije bit će i kušaonica, gdje će ljubitelji dobre kapljice moći nepcima osjetiti naš brend „Branko Roglić“, ili kako ja to volim kazati, crna vina će se zvati "Krkeljiš", a bijela "Derčina". To su nazivi naših starih za grožđe koje bi svojevremeno vinogradari iz okolice Omiša odlili, zatim u preostali mošt dodali šećer i vodu pa to prodavali za proizvodnju rakije. Dok su "Derčina" bila ona vina koja bi nastala zajedničkom preradom zrna grožđa i peteljke, jer se to vrijeme nije odvajalo. Što bi na koncu za rezultat imalo puno tanina koji bi kupio usne onoga tko bi to pio.
Ma bilo kako da se ono nazivalo, bit će to spoj naših zabiokovskih vina s onim s Pelješca i njihovom višestoljetnom tradicijom - otkrio nam je Roglić, inače odnedavno član udruge Slovenskog reda vitezova vina, gdje se istaknuo kao počasni generalni konzul Republike Slovenije u Splitu u promociji slovenskih vina i tamošnjeg vinogradarstva i vinarstva.
Roglićevi ‘eliksiri‘
Još koncem devedesetih godina ovaj vodeći svjetski distributer u svom je rodnom mjestu posadio sedamnaest tisuća trsova chardonnaya, sivog pinota, žilavke i kujundžuše, dok je nekoliko godina kasnije na biranim lokacijama pelješkog poluotoka zasadio petnaestak tisuća trsova postupa i dingača.
Do sada sve poslove vezane za vinarstvo obavljao je u "staroj" reprezentativnoj vinariji uređenoj u prizemlju jedne od ukupno tri kuće za odmor, gdje se strani gosti već sada krijepe Roglićevim eliksirima.
Preostali dio od ukupno dvadesetak tisuća boca, koliko godišnje prosječno proizvedu, završi u distribuciji u dvadeset zemalja Europe u kojima rade.
- To nam ne predstavlja nikakav problem. Naša distribucijska grupa sa skoro osam tisuća zaposlenika, čiji je ukupni promet ove godine dosegao gotovo 4,5 milijardi eura za tako što ima "lijeka" - tvrdi Roglić, najavljujući i dodatne akvizicije do kraja godine i još veći promet.
Drugi dio svog poslovnog zamašnjaka bez akvizicija i preuzimanja izgrađenog i uhodanog posla, Roglić iz temelja na djedovini u zavjetrini biokovskog masiva, gdje ni osnovne namirnice kao što je kruh ne možete kupiti ako ne "otučete" tridesetak kilometara, koliko je potrebno utrošiti vremena u oba smjera do najbližeg urbanijeg središta, u ovom slučaju Zagvozda, podiže velebnu galeriju umjetnina, na čijem će opusu pozavidjeli i u pariškom Louvreu.
Bogata kolekcija
Prije nekoliko mjeseci najavljena i nedavno započeta gradnja te iste galerije u Župi Biokovskoj izazvala je iznenađenje javnosti, posebno Župljana jer je tako što za mnoge, a posebno za domicilno stanovništvo, bilo nezamislivo.
Osim što je uspješan poduzetnik, ovaj župski mecena, poznat po svojoj filantropskoj djelatnosti, izdvajajući sredstva za podupiranje raznih manifestacija na polju kulturnih zbivanja i humanitarnih akcija, dugogodišnji je kolekcionar umjetničkih djela.
- Još u dobi od osamnaest godina prvi put sam se susreo sa slikarskom umjetnošću. Bilo je to u ateljeu maminog rođaka Antuna Gojaka. Njegova djela su me oduševila. I tako, malo-pomalo, u meni se budio taj žar za umjetnošću. Danas, šezdesetak godina kasnije, prikupio sam zbirku od nekih osamsto pedeset djela, od toga stotinjak skulptura eminentnih hrvatskih kipara, od Džamonje do Meštrovića, čiji će odljev u suglasnosti s njegovom obitelji stajati pred ulazom u galeriju - kazao nam je Branko Roglić, dopustivši nam da među prvima iziđemo u javnost s djelom iz njegove umjetničke kolekcije koja će početkom 2026. godine i završetkom galerističkog prostora podno Biokova svakodnevno biti dostupna javnosti.
- Radi se o objektu na tri etaže, nešto malo većem od devetsto četvornih metara, gdje će biti prezentirana kompletna zbirka na jednom mjestu. Sada je to razasuto po Braču, Hvaru, Makarskoj, Splitu, po našim uredima, svuda… Ovo je sada prilika da to napokon objedinimo. To je moj dugogodišnji cilj koji ću provesti u djelo. Neće to biti klasična galerija, već moderno opremljeni objekt po svim sigurnosno-tehničkim standardima.
Namjera nam je zaposliti i kustosa, tako da će taj kulturni objekt imati i svoje uredovno vrijeme, time i mogućnost da svi posjetitelji mogu vidjeti moj doprinos ovom mjestu i našoj domovini. Što je najbitnije, cijela moja zbirka rukotvorine su hrvatskih umjetnika ili onih koji su imali nekakvu vezu s Lijepom našom - dodaje ovaj sakupljač umjetnina, koji s pravom spada u sami vrh domaćih kolekcionara umjetničkih djela.
Traži se kustos!
Što se tiče same galerije, osim najvećih sigurnosnih standarda, troetažni objekt bit će spojen liftom za prijenos umjetnina. Također, projektom je predviđeno uređivanje dvije tisuće kvadratnih metara vanjskog prostora sa središnjim amfiteatrom za održavanje prijema i domjenaka.
Iako Roglići nisu iz Pariza, dugogodišnja je tradicija njihova rada za opće dobro i unaprjeđenje kulture kod Hrvata. Stara obiteljska kuća, izgrađena početkom austro-ugarske vladavine, u čijem je prostorijama bila i prva pošta iz tog vremena, dom je kojeg svakog vikenda posjećuje ovaj najbogatiji Hrvat, i pravi je spomenik kulture.
Upravo zahvaljujući našem sugovorniku ona je obnovljena zajedno sa crkvicom posvećenoj Gospi Lurdskoj, zapaljenoj odmah iza Drugog svjetskog rata. U samoj kući vrijedna je biblioteka od nekoliko tisuća knjiga koju je ostavio Brankov predak Stjepan Roglić, inače brat don Nikole Roglića, autora prvog molitvenika koji je ovaj prosvjetitelj i čuvar hrvatskog jezika preveo s talijanskog na hrvatski jezik.
- Krv, ljubav, pamet i volja naš su identitet. Od tuda, iz ovog kamena, crpimo snagu i energiju. Baš ja kada god dođem tu, a to je skoro pa svaki vikend, jer više ne putujem toliko kao nekada, dolazim s radošću, a odlazim s tugom. Opet sam sebe tješim i veselim se ponovnom susretu s ovim krajem koji je iznjedrio pedesetak svećenika i osamdeset fakultetski obrazovanih ljudi, od toga dva akademika Josipa Roglića i Vladu Luetića.
Zato ovo selo zaslužuje i Džamonju i Gojaka, Motiku, Becića, Emanuela Vidovića, Otona Ivekovića, Glihu, Gojaka i Ferdu Kovačevića, jer ovo je imotska Atena - konstatirao je na kraju Branko Roglić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....