Po društvenim mrežama često čitamo nostalgična prisjećanja o "pravom" djetinjstvu prohujalih generacija, kojima kanda mi, "neki stari klinci", želimo ovom novom naraštaju pokazati "što sve propuštaju". No, je li baš sve uistinu vrijedno lamentiranja?
Istinabog, danas djeca previše vremena provode pred ekranima, što mi četrdesetogodišnjaci i pedesetogodišnjaci nismo mogli, logično.
Tih prohujalih desetljeća našeg djetinjeg vremena još su postojale familije bez kućnog telefona, pa čak i s crno-bijelim televizorom, ranih osamdesetih godina zadnji krik tehnike bio je možda bežični telefon, atroke kućni parlafon.
Sve izvan toga bio je čisti SF, bez pretjerivanja.
Sukladno tome, mi djeca više smo se viđali, dozivali smo jedni druge ispod prozora, zvonili smo na vrata. Dječje rođendane slavili smo po kućama uz sendviče s majonezom i gavrilovićkom, pili smo sok koji se razmućuje s vodom, tortu bi ispekla mater i uvijek je u njoj bilo brdo cukra i oraha.
Kakav McDonald's, kakve dečje igraonice i slična "papilova".
I da, svi smo imali "izgratana kolina"; muškići od baluna, ženskice od laštika i zoge. Bezbolnija varijanta bile su franje i bebe iz Jugoplastike, slikovnice i knjige iz biblioteke "Vjeverica".
Je, simpatično je to bilo, ali isto se bilo ponekad problematično naći s prijateljicom; moraš paziti na kućni red, ne smije se zvoniti na vrata između dva i pet popodne, a ti gineš za druženjem.
Čekaj i pati, ne smiješ riskirat ispast neodgojen, probudit mater i oca koji su možda ubili oko iza smjene u škveru, poza obida... A sad, sad šibneš poruku na WhatsApp i dogovoriš se začas, bilo "jedan na jedan" ili u grupi.
Što još današnji klinci propuštaju osim obilaženja kuća kako bi se dogovorili jedni s drugima za balun, kino, rođendan, ćakulu na zidiću? Jer, svega toga i sad ima. Čega nema?
Ajmo nasumičnim redom: za početak, u zaborav su otplovili...
Ortopedski ulošci iz Dinare
Pothvat koji je trebao promijeniti najprije ravne tabane, pa onda i držanje (te kralježnicu) većine gradske djece, ukratko, eksperiment koji nije ispunio očekivanja.
Žali Bože mučenja s onim neudobnim komadom late u cipeli, to mora da je izmislio Staljin.
Primanje u pionire
Današnji pandan tome je "obavezna" pričest i krizma (krštenje se podrazumijeva). Ipak, crkveni sakramenti nisu doslovce nametnuti školarcima kao mantra "crvenu maramu nosit ću ja, i plavu kapicu, la lala, laa".
To se, avaj, nije moglo izbjeći bez zatvora.
Vađenje krajnika
Jesu li vama, dragi moji četrdesetogodišnjaci i vi u ranim pedesetima, također u dječjoj dobi izvadili krajnike? To je bio, čini mi se, generacijski trend.
Od pregleda grla na dispanzeru do rezanja tonzila bio je tako malen koračić. Danas baš i nije tako. Zinite, vi moji dragi pripadnici tajnog bratstva bez krajnika! Prepoznajemo se, ha!
Modra kecelja
Ah, kome ju je bilo milo odjenuti, neka digne ruku! Pokušaj "odjevne uravnilovke" nije uspio čak ni onomad, kad još nije bilo "lidlića".
Doduše, svi smo imali slične postole iz Peka, Borova, Planike ili Šimeckog (možda i Jugoplastike), robicu iz "Maje" i kaputić Varteks, ali ipak je uvijek netko odskakao s rebatinkama iz Trsta ili pernicom koju mu/joj je donio otac s broda.
Imati oca pomorca ili tetu u Njemačkoj bio je najveći bingo koji možete zamisliti; to je značilo posjedovati mirisne gumice, žvake Brooklyn, neki parfem koji nije iz Saponije Osijek, Coca-Colu. Naravno, limenka se nije bacala, u njoj su se kasnije na stolu držale olovke.
Gnjecavi sendviči za marendu
U mojoj Osnovnoj školi "Nenad Ravlić" (danas OŠ "Dobri") kužina je bila jača nego u NASA-i, a jelovnik je bio za nijansu nemaštovitiji od obroka za astronaute: jedan dan to su bile smežurane bijele bublice s miješanom marmeladom, drugi dan s čajnom paštetom.
I tako naizmjenično; ne znam kojoj sam se manje veselila.
Da, tu je bila i plastična šalica čaja iz praha (valjda se zbog njega pašteta zvala "čajna" jer nitko nije znao od čega je).
Zbornica koja smrdi po cigaretama
Sjećate se, generacijo, velikih kristalnih pepeljara u zbornicama, dostatnih za cijelu sjednicu? Nikad neću zaboraviti onaj ustajali vonj nikotina kojim su bile oblijepljeni zidovi, zavjese, ma svaki dio interijera u onim socijalističkim zbornicama.
Čak nije bio strašan bed "zapalit" ni tijekom sata. Da, pušenje je osamdesetih godina bila mainstream pojava. Fujić!
Fizičko kažnjavanje u školi
S grozom su nam naši preci prepričavali nevolje učenika koji bi za kaznu klečali na soli ili kamenčićima; nas su samo slali u kut, nastavnici i učitelji za neposluh su nas samo redovito čupali (još osjećam ono briđenje na bafi), a u nižim razredima osnovne imala sam jednu učiteljicu na zamjeni koja nas je zbog ćakule – gađala ključevima.
Majke mi, luđakinja nas je mogla osakatiti, a na to nitko nikad nije odreagirao.
Sastavi o drugu Titu
Moji iz razreda posvjedočit će da su mi jako dobro išli, ali zamislite kakva tema! Iz današnje optike gledano, pa stvarno bi klincima bio zločin nametnuti pisanje o, na primjer, Milanoviću (mada tema ima crnohumorni potencijal).
Živo se sjećam dječaka, malog Rudija, kojemu je otac bio pozvan u školu na razgovor jer je Rudi na pitanje "Što za mene znači drug Tito?" napisao: "Gospodar".
Hm, čujte, tata, dijete se nije baš najsretnije izrazilo, idete li možda kriomice u crkvu, itd., itd. Uh.
Slet
O da, mi, neki stari klinci imali smo i uzbudljivih događaja, poput sleta na Poljudu u povodu proslave Titova rođendana iliti Dana mladosti. Govorite vi što hoćete, slet je meni bio "top".
Ultra mu nije ni do koljena, atroke Thompson. Samo je Mišo na Poljudu bio jači od sleta. Balun ne pratim, sorry. Slet od mene ima plus, čisto kao scenski megadogađaj.
Sličice i crtić prije Dnevnika
Lijepo se prisjetiti sličica Životinjsko carstvo i čokoladice koja je bila i Kinder jaje i Pingui i Milka i Oreo i sve čega onda nije bilo. A tek crtić prije Dnevnika, onaj koji smo iščekivali cijeli dan!
Srce mi i sad zatreperi kad se sjetim tih nekoliko "svetih minuta" Toma i Jerryja ili, u pomalo razočaravajućoj varijanti "A je to", odnosno "Boleka i Loleka" prije Steve Karapandže s Vegetom uoči središnje informativne emisije, uvijek iz neke druge socijalističke republike.
Da, milo se sjetiti – ali koje bi dijete poželjelo takav život s crtićem "na kapaljku"?! Pored svih Nickelodeona, Cartoon Networka, Disney Channela i drugog, teško je i zamisliti...
Deficit slatkiša
Možda je zdravo reducirati unos slatkiša, ali recite današnjem klincu da uzme komad šećerne table (socijalistička varijanta čokolade) umjesto "Milke", i poslat će vas dovraga na engleskom (kojeg je naučio iz virtualnih igrica).
Utjeha bijahu pilići od marcipana iz Bobisa i Kirigina (barem za splitsku djecu), keksi Domaćica, žvake u obliku zlatnika i cigareta (!) iz trafike i, ah! - čokolada s rižom, antologijska Mikado. Sve drugo bijahu pusti kapitalistički snovi.
Dakle, djeco draga, istina je da mi nismo imali korone ni izolacije (osim za tu i tamo nekog letećeg indijanca koji je uspio "peškat" šarlah, varičele, podušnice). Ali bilo je puno toga za čim baš i ne treba plakati, vjerujte teti Lenki.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....