SANDRO POGUTZ:

Johnny, ne vraćaj se! Štulić nam je istresao dva sata nepodnošljive buke u kojoj ne čujete o čemu pjeva. Album ‘Kavern‘ otvara kaverne u ušima...

Štulić na splitskom koncertu Azre u ljetnom kinu Bačvice 1989.

 Matko Biljak/Cropix

Rekao bih da je novi album Branimira Štulića "Kavern" čisti PUNK ili točnije, parafrazirajući naslov knjige pokojnog Darka Glavana: Potpuno Uvredljivo Negiranje... Karizme.

Rekao bih to, e da je Johnnyjeva karizma njime makar okrznuta. No, sudeći po komentarima tvrdokornih obožavatelja ispod dvosatnog valjanja teško razlučivog sadržaja na Štulićevom YouTube kanalu PETROVICPETAR, aureola balkanskog rock barbarogenija za njegovu sljedbu sjaji jednakim sjajem. Oni su nešto poput tradicionalnog glasačkog tijela HDZ-a: kakvo god sranje da im stranka napravi, oni će joj se prikloniti i pokloniti.

"Čuda se ipak događaju... Fantazija... Besmrtan u svojoj genijalnosti... Sanjam li?... Kakva ljudska i muzička veličina!... Pomladih se ja, još nije sve propalo...", neke su od reakcija pripadnika sekte. A ona je brojna i s neugaslim entuzijazmom očekuje od Štulića još.

Karizmatik je, eto, živ i prisutan na svoj, meni danas teško podnošljiv, način. Prvi album Azre puno mi je značio u trećem srednje, znao sam naizust "mitraljirati" stihove - i to kakve! - možda prvog rapa u nas, "Krvave Meri", a i danas se naježim na "Obrati pažnju na posljednju stvar". Prvijenac "Azre" savršen je u svojoj produkcijskoj nesavršenosti, neprijeporno remek djelo, a ne treba preskočiti ni klasične pjesme koje su uslijedile na "Sunčanoj strani ulice" i "Filigranskim pločnicima".

Naravno da sam, zajedno s drugim ushićenim splitskim klincima novovalcima, bio na legendarnom koncertu Azre u "fronti" Gripe. I sklon sam pokazati elementarno poštovanje prema svačijem povijesnom doprinosu kulturi južnoslavenskih naroda, a Štulićev je nezaobilazan.

Ali, jbg, nakon svih ovih godina niti sam jugonostalgičar, niti azronostalgičar. Ne baca me u trans to što zamalo 70-godišnji Johnny još ima potrebu rokati u svojoj nizozemskoj "špilji" (cavern) i na "Kavern" istresti sadržaj za kojeg će neki dobrohotni sljedbenik u komentaru napisati da "ovako zvuče Bitlsi kada pustite neki njihov snimak iz ranih šezdesetih dok su svirali u klubu Kavern, Liverpul".

Da, istina, kakvoća snimka je otprilike ista, a to svakako ne bi trebao biti kompliment od ikoga tko je pri zdravim ušima. I nikako mu se od tonskog govna ne može pričiniti pita.

Kolege Gall (Mixer) i Horvat (Večernji list) već su ga očekivano pokopali, no Zoran Stajčić na glazbenom webzineu "Ravno do dna" pokazuje priličnu dozu razumijevanja, štoviše podrške: "Balkan, naučen da dobije govno umotano u celofan, ostao je pomalo zbunjen u ishitrenim zaključcima da je Johannu ponestalo celofana. No, u srži je najbolji rokenrol koji netko s Balkana u svojoj sedamdesetoj može isporučiti. Dakako, ako rokenrol doživljavate kroz stav."

Kakav, pobogu, stav? Ako Štulića ne zanima čuju li se ikako njegovi versi, ako je dakle to "stav", bogme je čvrst "kano klisurina". Pokušao sam, za neprekinutog dvosatnog izlaganja Štulićevom "Kavernu", koji mi je otvorio kaverne u ušima, čuti stav koji proizlazi iz tekstova čuvenog rock pjesnika, ali oni se uopće ne razaznaju. Čuje se tek prepoznatljiv, ali nerazumljiv vokal koji kao da stvarno dolazi iz pećine.

Ako hoćete "uhvatiti" bar stih ili dva u nizu to morate pokušati, maksimalno koncentrirani, sa slušalicama na ušima. No, Johnnyjev "wall of sound" nije spectorovski blistav nego nepodnošljivo mutan i kaotičan. To nije artikulirana žanrovska "shoegaze" buka, nego naprosto zvuk preloše demo snimke s olinjale audiokasete. Žao mi je, ja bih ipak malo produkcijskog "celofana".

Ako ste primijetili da još nije spomenuta nijedna pjesmu od njih 42 s "Kaverna", to je razlog - atodestruktivna forma zbog koje je sadržaj u drugom planu. Štulić nam onemogućuje ikakav finiji analitički pristup ičemu s ovog albuma.

No, ako se potrudite baš jako primijetit ćete da nakon uvodnog instrumentala kreće pjesma o nekoj bivšoj zemlji koja je bila "tanka, visoka", ako sam dobro razumio, a koja "usakala se jadna", da bi onda, nakon par meni narazgovjetnih riječi, ispalio poruku iz naslova: "Tuđe nećemo, svoje nemamo".

Koga danas još zanimaju te priče iz davnine i "efektno" parafraziranje Titove parole iz Nizozemske 2022.? Vjerojatno sljedbenike kulta jugoslavenskog mitološkog rock bića. Stvar inače počinje "originalnim" gitarskim rifom kakvog ćete naći i na početku Dugmetove "Bekrija sam...". I inače je izlizanih gitarskih shema ovdje napretek.

Uslijedit će potom hrpa zamarajućeg ničeg, da bih natruhe suvislosti s potencijalom "hita" primijetio tek pola sata kasnije, u pjesmama "U ovoj spilji oko nas" i "Nemir moj". Između njih je iskasapljen "Fijaker stari", jedan od brojnih, a nepotrebnih "tradicionala" uvršenih na album, na kojem je zapravo 27 novih pjesama.

I još neke među njima možda bi, u normalnim produkcijskim uvjetima, mogle napuniti cca 35 minuta sadržajem koji bi zaslužio respekt i nas neinficiranih idolatrijskim virusom, a da k tome ima i pristojan komercijalni naboj: "Pazi amo", "Aleksa", "Predug rukav", "Po svecu i tropar", "Volim te bre"...

Ali, pazite, i ovo samo "nabadam" jer i najmarljiviji diskograf kojem biste - u vremenima kad je to još imalo smisla - donijeli svoje pjesme, teško bi iz nepodnošljivog demo zapisa pod nalovom "Kavern" prepoznao nešto vrijedno plasiranja, ako bi mu se uopće dalo.

Ali, da Johnny svejedno živi vječno, dokaz je, evo, i ovaj tekst. Glazbeni uradak ovako nepristojno niske produkcijske razine inače ne bi zaslužio ni slova.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
08. studeni 2026 02:30