New York, London, Oslo…, Pakovo Selo. Na prvi pogled teško spojive destinacije, no upravo ih posjetitelji Etnolanda Dalmati povezuju u istoj rečenici. "Ovo smo vidjeli u Oslu", "Podsjeća nas na muzeje u Londonu", "Sličan koncept postoji u New Yorku", komentari su koje ovdje često čuju. Zato možda i najbolje pristaje rečenica jedne gošće: "Svjetsko, a naše." Tako bar tvrdi Joško Lokas čovjek koji je prije dvadesetak godina udario temelje tog modernog, svjetskog i u njega udahnuo nešto domaće, taj duh prošlih vremena Dalmatinske zagore. Kako bi to predstavio javnosti on je zajedno s obitelji u mjestu s manje od dvjesto stanovnika, nedaleko od Drniša, stvorio, možemo slobodno kazati, jednu od najoriginalnijih turističkih priča u Hrvatskoj.
Nakon gotovo dva desetljeća rada, Etnoland u Pakovu selu svoju je ponudu obogatio novom multimedijalnom atrakcijom koja na suvremen način pripovijeda o životu dalmatinskog čovjeka, njegovim korijenima, odlasku u daleki svijet i povratku kući. Odnosno rijetko viđenu turističku senzaciju koja goste vodi kroz život njegovih predaka, priču o odlasku u Ameriku i povratak sivom kamenjaru i onom iskrčenom kamenu sovuri od kojeg se svojedobno naglavačke bježalo iz te grebene doline.
Lokas je svoj elan i ljubav u zemlju svojih predaka pretočio u projekt kakav dosad nije postojao na hrvatskoj turističkoj karti. Ta nova multimedija prostire se na približno 300 četvornih metara unutar kompleksa koji ukupno obuhvaća nešto manje od petnaest tisuća kvadrata. No, brojke su ovdje najmanje važne.
Važna je poanta, kaže u Pakovu selu. Posjetitelji prolaze kroz iskustvo koje ih vraća u vrijeme života naših pradjedova i djedova. Prikazuje se težak svakodnevni život dalmatinskog čovjeka, povezanost s obitelji i zemljom, ali i odlazak preko oceana u potrazi za boljim životom. Posebno mjesto zauzima priča o iseljavanju u Ameriku i povratku u rodni kraj.
-Ta priča nije izmišljena - domeće Joško Lokas i nastavlja da je ista nastala iz njegove obiteljske povijesti.
Bez pradjeda Šime, bez njegova povratka iz New Yorka, ne bi bilo moje bake. Bez bake i djeda ne bi bilo moje majke, ne bi bilo mene, pa tako ni Etnolanda. Jedna odluka o povratku postala je kotačić koji je doveo do svega ovoga - u času se Joško "uspentrao" na obiteljsko stablo.
U središtu priče nalaze se stvarni ljudi i stvarni životi. Pradjed Šime, djed Petar, obiteljska sjećanja i vrijednosti koje su se prenosile s koljena na koljeno. Ideja, kaže, nije bila stvoriti atrakciju koja će zabaviti turiste.
Naprotiv.
- Ovo nije priča napravljena za goste. Napravljena je za nas, za našu dušu, za naše ljude. Željeli smo se prisjetiti svojih korijena, da budemo zahvalni onima prije nas i da se zapitamo tko smo i odakle dolazimo. Upravo zato reakcije posjetitelja nadmašuju očekivanja. Ljudi nakon obilaska ne govore samo da im je bilo lijepo. Počinju pričati o vlastitim obiteljima. Prisjećaju se baka i djedova, njihovih sudbina, odlazaka i povrataka. Točno to smo željeli postići. Da ljudi počnu razgovarati o svojim pričama. Da ih prenesu svojoj djeci - ističe Lokas. Napose, posebno zanimljive reakcije dolaze od starijih posjetitelja.
Ideja rođena u pandemiji
- Oni često kažu, "što ćete vi meni pričati, ja sam tako živjela." Međutim, upravo oni najdublje proživljavaju ovo iskustvo. S druge strane, mlađe generacije bez poteškoća prihvaćaju suvremeni multimedijski pristup. Zato smatram da nam je multimedija otvorila mogućnost da emociju i značaj ovoga kraja prenesemo na način koji je mlađima razumljiviji - mišljenja je Joško u čijoj je glavi ovakva ideja godinama sazrijevala, a svoj "krešendo" doživjela je tijekom pandemije koronavirusa. Pandemija je, međutim, zaustavila grupna okupljanja. A Etnoland je od osnutka bio koncipiran prvenstveno za grupne dolaske. Gosti su prolazili kroz organizirana vođenja tijekom kojih su domaćini pričali priče o životu dalmatinskih predaka, mnogo prije nego što je pojam "storytelling" postao dio turističkog rječnika.
- Mi živimo od okupljanja, a upravo su ona bila zabranjena. Tada smo se zapitali kako omogućiti da i pojedinci dožive isto iskustvo. Odgovor je bila multimedija. U prvu ruku investicija na granici mogućeg, jer je realizacija projekta zahtijevala velika financijska ulaganja. Prekretnica je došla kroz natječaj Ministarstva turizma i sporta iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO), namijenjen hotelima i tematskim parkovima - prisjeća se naš domaćin i prvog natječaj preko kojeg je ostvario gotovo 50 posto sufinanciranja.
Po njemu, ovo je projekt koji je na granici mogućnosti koje hrvatsko tržište može podnijeti. Iako smo turistička sila, nemamo koncentraciju gostiju kakvu imaju najveće svjetske destinacije. Bez potpore iz europskih fondova ovakvu bi ideju bilo teško realizirati. Unatoč svemu projekt je završen u planiranom roku i unutar predviđenog proračuna. Na što je obitelj Lokas itekako ponosna što su uz pomoć sredstava Europske unije stvorili priču koja govori o njima, o Hrvatima, o Dalmatincima i njihovim korijenima.
Roditelji gastarbajteri
A ti korijeni su najvažniji dio i Joškove priče. Priča o Etnolandu zapravo je i priča o povratku, a njen logičan nastavak došao je i do Joška. Inače rođenog u Njemačkoj, gdje je proveo prvih trideset godina života. Njegovi roditelji, kao i brojni drugi, bili su gastarbajteri. I jedan je od rijetkih koji se eto prije dvadesetak godina odlučio vratiti u Hrvatsku.
- Rekao sam: "Danke Deutschland", pa sam došao ovdje napraviti Etnoland. Inspiraciju sam pronašao u životu svoga djeda. Želio sam gostima pokazati kako je živio moj dida. Kako je izgledao njegov dan, njegov rad, njegov život. I onda je došla ideja o jednoj kamenoj kući, nakon koje je nastao cijeli kompleks - početak je stvaranja Etnolanda. Svaki je taj kamen ručno isklesan. Gotovo pet godina trebalo je za sastaviti cijelu priču. Donosile su se vace i iz obližnjih sela. Najčešće iz Miljevaca gdje je Joško uzimao te kamene blokove sa svojih starih kuća i ugrađivao ih u novo naselje u Pakovu selu.
Prvo Didova kuća. Zatim prostor za prikaz tradicijskih plesova. Potom restoran, jer su gosti nakon obilaska trebali mjesto za odmor i objed. I sve tako korak po korak do Etnolanda kakav danas poznajemo. U tome je ruke dala i Joškova supruga Ana koja je imala, a bome i danas ima, zapaženu ulogu. Ova rođena Zagrepčanka drniških korijena, diplomirana stručnjakinja za turizam, odrasla je slušajući kako u Zagori "nema ništa osim kamena".
- Otac me prije vjenčanja pitao jesam li sigurna u svom naumu. Podsjetio me da sam kao dijete govorila kako ovdje nema ničega, a sada tražim očev blagoslov da se udam za čovjeka koji upravo to "ništa" želi pokazati svijetu – prisjeća se.
Danas kaže kako je upravo ovdje pronašla svoj dom.
- Apsolutno sam se pronašla tu. Ovo je - doma. I sumnjam da bi igdje drugdje mogla živjeti. Pogotovo što taj svijet sada dolazi k nama, a Etnoland svih tih godina nije privlačio samo turiste. Prije sedam godina naš je etno-tematski park bio domaćin susreta tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, slovenskog predsjednika Boruta Pahora i austrijskog predsjednika Alexandera Van der Bellena. Bio je to prvi put da se takav trilateralni susret nije održao u glavnom gradu. Koliko smo kasnije razumjeli, Hrvatska je tada promijenila koncept. Umjesto palača i velikih gradova, državnici su se susreli u regiji odnosno u manjim sredinama poput naše - otkrila nam je Ana Lokas ni danas ne znajući kako su i zbog čega njihovo selo izabrali za mjesto njihovog susreta.
Mjesto susreta prošlosti sadašnjosti
Uz državnike, Etnoland su posjećivali brojni uglednici iz javnog života, ali i obični ljudi iz svih krajeva svijeta. Doslovno od Urugvaja do Zimbabvea, kako bi rekao njen Joško, spominjući kako ti gosti najčešće borave na potezu od Zadra do Makarske, a posjet Etnolandu kombiniraju s obilaskom Nacionalnog parka Krka.
Zanimljivo je da upravo Amerikanci snažno reagiraju na priču o iseljavanju.
- Svatko od njih ima sličnu priču u svojoj obitelji. Samo je pitanje dolaze li njihovi preci iz Dalmacije, Galicije ili Škotske - zapazili su supružnici Lokas. Ipak, njihovi najvjerniji posjetitelji su učenici iz Hrvatske i Slovenije koji u to "staro" selo u drniškom kraju dolaze organizirano tijekom cijele godine kako bi upoznali život Zagore kao nove turističke destinacije.
Valjda je i to bio razlog, u konačnici i odluka da se Etnoland razvija upravo u Dalmatinskoj zagori. Priobalje, vele ima mnogo sadržaja. Zagora ih također ima, samo ih treba pokazati. Zato danas Etnoland predstavlja jedan od najprepoznatljivijih primjera kako se kulturna baština može pretvoriti u kvalitetan turistički proizvod. Stoga su otvoreni tijekom cijele godine i zapošljavaju petnaestak djelatnika. Svi njihovi zaposlenici dolaze iz lokalne sredine.
-To su ljudi koji ovdje žive i imaju korijene u ovom kraju - domeće Lokas usmjeravajući nas na nepobitnu činjenicu da najveća vrijednost Etnolanda nije u tehnologiji, investicijama ni impresivnoj produkciji. Njegova je najveća snaga u tome što posjetitelje podsjeća na nešto što često zaboravljamo. Na obitelj, pretke, odluke koje su oblikovale njihove živote i ljude koji su odlazili kako bi se jednog dana mogli vratiti. Jednako kao i obitelj Lokas čiji je povratak u kraj svojih pradjedova Pakovo selo uvrstio na turističku kartu naše domovine. U mjesto na kojem se eto susreću prošlost i sadašnjost i sve to putem multimedije u čijem će bogatom opusu za koji dan kada bude svečano otvaranje, moći uživati posjetitelji iz cijelog svijeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....