Joze je držao jednu od prvih gostionica na Magistrali: Tita sam dočekiva janjetinom, a vode se nisan napio od ‘61...

Mnoge ličnosti dale su osobni pečat Makarskoj, a Joze Batinić, glasnogovornik i neformalni glavar podbiokovskog sela Makar, jedna je od njih.

Česta gostovanja na Makarskoj televiziji, sa ili bez harmonike koju rado svira i sluša, dodatan su motiv za ovaj razgovor, a zasluge za dobrobit Makarske i sela Makra su nebrojene.

Pod krilaticom da je bolje biti prvi u selu nego zadnji u gradu, Joze je prvi doveo telefon u selo, prvi uveo kanalizaciju u kuću, a šezdesetih godina ​Jozina gostionica bila je jedan od prvih ugostiteljskih objekata na Jadranskoj magistrali. Kao konobar je mogao nositi 20 tanjura juhe na jednoj ruci, a prema riječima očevidaca, ni kap se ne bi prolila.

– Ranog djetinjstva se ne sićan, ali su mi kazali da je bilo teško i gladno. Drukčije nije ni moglo bit jer san rođen 1941. godine. Mater je rekla da smo za vrime Drugog svjetskog rata izbjegli u Pitve na Hvaru i da me je 1943. otac prvi put vidio. Bio je član saniteta i uvik je negdi bio potribniji. Čin je rat završio, a ja malo naresta, sa sestron Maron, koja je tri godine starija od mene, čuva san ovce. Brat Jure je studira u Sarajevu.

Velika životna škola

Mene škola nije zanimala, ali san uspio nekako završit malu osnovnu, koju san kasnije nadogradio velikon životnon. Kad mi je bilo desetak godina, Mare i ja smo bili u polju, pomagali roditeljima i pivali, a u blizini se zateka neki čovik s Radio Zagreba i predložio materi da snimamo ploče i školujemo se za pivače. Osim sestre i mene, nije ima ko ostat sa živinon, pa nan roditelji nisu dozvolili ić u Zagreb.

Mater je dva puta dnevno pješačila do Vošca užet trave ili ubrat glavicu kupusa jer obradive zemlje bliže nije bilo, a kako smo na Biokovu imali pojatu za stoku, tako se pola godine živilo na planini. Hrane u to vrime nikad nije bilo dovoljno za sve. Danas iman svoje vrtle i premda sadin razno voće i povrće, u vrtlu uvik mora bit kupusa.

Pantin mnoge naše ljude i sićan se da je Drago Pirak Mateškin jašio na magaretu "naopako". Magare je znalo put kući pa bi mu Drago okrenio leđa i sio tako da mu se drža za rep. Magare je gledalo u jednome smjeru, Drago u drugome, ali skupa bi stigli doma.

Kad ste odlučili otići u grad?

– U 19. godini san otiša na brod i tek tad sam se prvi put do sita najio. Otiša san zato da pobignen od teškoga rada, gladi i neimaštine, ali i da vidin svita. Plovio san na relaciji Split – Ploče, brod se zva "Njegoš". Posli san navigava po ciloj Jugoslaviji, a osin "Njegoša", flotu su činili i drugi "pjesnički" brodovi; "Vladimir Nazor", "Aleksa Šantić", "Kosta Racin", "Vuk Karadžić" i "Ivan Cankar", a najlipši brod u floti bio je "Jugoslavija".

Kad je "Jugoslavija" uplovila u Makarsku, kapetan Šišević ga je okrenio na mistu u luci i svi Makarani su došli na rivu vidit to čudo od broda. Ja san se na brodu napra pjata i bešteka toliko da mi se taj posal otad ne mili.

S broda me "digla" JNA i poslala na Brijune. Vidio san Tita na stotine puta, uglavnom izdaleka. Mi vojnici bismo ga volili srist, ali oficiri su se sklanjali čim bi ga vidili. Nakon godinu i po san se vratio kući, odnosno u selo Makar, obrađiva zemlju i pomaga drugima zidat terace.

Kako san ima matrikulu, a hotel "Jadran" je u to vrime kupio brod "Turist" za svoje stalne goste, tako su me zvali da dođen radit za njih, pa san na brodu i živio i radio skoro godinu dana. Mater i ćaća nisu imali koga da in pomogne brat višnje pa san se mora vratit doma, zaposlio san se u "Metalplastici". Radilo se u tri smjene, a ja san najviše volio noćnu jer san po danu moga gradit kuću.

Dok san bio u vojsci, otac je dobio nešto para od države jer nan je kuća bila oštećena u potresu, pa je od toga napravio temelje kuće u kojoj sada živin s familijon. Naumio san kuću proširit i priselit iz sela u grad, no kako nije bilo vode, za svaki mašur betuna san mora ić s mazgon na javnu česmu koja je bila na kolodvoru.

Nijedne kuće nije bilo poviše kolodvora 1963. godine. Magistrala se počela gradit godinu poslije, a ja san ubrzo shvatio da će to bit žila kucavica i na svojoj zemlji, koja je bila tik uz magistralu, odlučio san sagradit malu gostionicu. Od tadašnje menze, a sadašnjeg "Papar grilla", dovuka san kanalizaciju do magistrale, a na nju su se kasnije spojili Moča i Umac.

'Mucrum' postao 'Sljeme'

Jeste li prije sagradili kuću ili gostionicu i tko su vam bili najčešći gosti?

– Gradio san usporedo i jedno i drugo, koliko san moga i koliko bi ima para. Napustio san posal u "Metalplastici", a kad se Tito 1968. godine provoza priko magistrale ja san već ima poznatu gostionicu "Mucrum" s dva stola vanka. Pozdravjali smo Tita mašući mu pečenon janjetinon.

Puno naših Makarana je radilo u Zagrebu, a kad bi se s rive uputili u moju gostionu prigovarali bi da in se lakše popet na vrh Medvednice. Onda sam prominio ime gostionice i nazva je "Sljeme". Od male krčmice napravio san veliku gostionu sa 25 stolova i 3 zoga buća. Mater je odlično kuvala i pola Zelenke, koja se tada naveliko gradila, izranio san fažolom.

Raznoga svita je dolazilo, bili smo poznato ime, a moji stalni gosti su bili Niko Čikara, Branko Puharić Kikin, direktori i radnici iz "Građevnoga", "Hidroelektre" i "Jadrantransa", Boris Dvornik, a digod bi doša i Miljenko Smoje.

Od žestokih pića san drža rakiju i konjak, odnosno ono što narod najčešće pije. Boris Dvornik je jednon prilikom pita viski. Mater tražila po škancijan i jedva našla bocu negdi u prašini. Naš svit to nije pio pa je odnila cilu bocu prid njih. Kad su pitali račun, mater bubnila odoka jer se u nas uglavnom tako naplaćivalo. Njima se učinilo malo.

– Jeste viski naplatili? – pita Boris.

– Kakav viski? – čudila se mater. –​ Fala vama što san se riješila prašnjave boce!

Ali je mater znala koliko viski košta! Ja san od žestokih pića pio samo amaro, a inače volin popit kolu, gemišt ili bevandu.

A obične vode?

– Obične vode se nisan napio od 1961. godine. Doduše, prije 2-3 godine san popio čašu vode na silu jer su me doma zezali da ne smin. Dokaza san da mogu. Tako su me zezali i da se bojin zubara, pa san oša metit zube.

A gdje su vam zubi?

– Eno ih u škafetu, to san ja radi mojih iša.

A što vam smeta voda?

– Ne smeta, nego nema ukusa pa je ne pijen.

Pusti jednu putničku

Što vam je bilo najdraže u gostioničarskome poslu?

– Naplatit! Ma sve mi je bilo drago jer san volio taj posal. Nema ko u nas nije dolazio, sve narodnosti su se izminjale kroz gostionu... bilo je i muzike, pirova, derneka... onima kojima san ja radio pir, još uvik su u braku. Ima san stalne goste koji su svaki dan dolazili "bacit na karte", a jedno jutro su osvanili u 8 sati da će odigrat partiju briškule, a ko izgubi plaća marendu. U ponoć kad san tio zatvorit, jedan od njih mi govori "Čekaj da razigramo još jednu putničku!".
Zatvorio san sklopku i rastra ih! Nekad bi ostavio ključ, tad nije bilo brige da će ti iko ostat dužan.

Koliko dugo ste držali gostionu i što ste radili nakon toga?

–​ lznajmio san je kad san se oženio, zaposlio se u "Mornara" ko skladištar, a slobodno vrime bi provodio na selu. Uvik san gleda šta mogu napravit za svoje selo. Stari put je bio rađen 1964. godine, a pokojni Mišo Mendeš Biskupov je ispalio 500 mina u kamenjar te uz pomoć nekoliko seljaka probio put za Makar. Ja san se zauzeo da dobijemo i put od Puharića uzbrdo tako da može proć i veći stroj. Grad i mišćani su imali sluha za takvu akciju jer je potriba bila velika.

Radili smo seoski dom pa je 100 miksera betuna novin puten prošlo. Doveo san s mišćanima i telefon u selo što je 1986. godine bilo nepojmljivo, a pokojna Mare Mendeš je prva zvala s javne govornice ćer u Zagreb. Pothodnik ispod magistrale je također moja ideja, evo ga i danas tu. Uvik san nešto šalova i ziđa, ne zna se je li cimenat satra mene ili ja njega.

Doša san iz sela u grad s jednin ruzinavin pinjuron, a prije neki dan san izbroja 18 zahoda u svin mojin nekretninama. Iman kuću na magistrali, kuću na Vošcu koju smo obnovili pokojni brat Jure i ja, a na svakome vrtlu iman po jednu kućicu za sklonit glavu i alat od kiše. Vrtala iman deset, pa računaj. I svugdi san doveo ili vodu ili struju. Ja kad nešto radin ili puca glava ili kamen. U zadnje vrime oboje!

Planirate li još nešto graditi?

– Sad najviše radin umno, a dva puta dnevno iden u Makar. Uvik se nađe posla, ko oće radit uvik ima šta! Želja mi je napravit put od Makra prema Rašeljki (Velikome Brdu), pa kad prođe cesta, doć na svoju zemlju, naložit gradele, pa sagradit bokun kućice i devetnaesti zahod!