Marin Jurjević prvoborac je i veteran SDP-a. Kad su se u osvit mlade hrvatske demokracije, kako se to tada govorilo, članovi nekadašnjeg SKH-a razbježali na sve strane, Jurjević je ostao s četom najodanijih drugova na braniku socijaldemokracije.
Od dvadeset tisuća partijaca koje je okupljala splitska organizacija, u SDP-u je 1990. stranku na životu održalo svega njih istinskih dvadesetak, a Marin Jurjević bio im je na čelu.
Naš sugovornik odavno nije u aktivnoj politici, ali ne prestaje se njome baviti. Iako je stopostotni invalid, jer je prije dvanaest godina uspješno transplantirao jetru, u njemu još ima špirita. Magistar, sociolog politike po struci, širokog znanja, potkovan u lokalnim i svjetskim temama, Jurjević je jedan od onih s druge strane diktafona od kojega uvijek nešto možete naučiti i koji vas potiče na razmišljanje i preispitivanje.
Dugo niste u aktivnoj politici pa s distance možete objektivno procijeniti stanje u splitskom SDP-u, na čijem ste čelu bili godinama. Nekoć snažna politička stranka, u Gradskom vijeću Splita danas ima samo jednog vijećnika. Kako će SDP proći na predstojećim lokalnim izborima?
– Teško je to reći jer bi se sve svodilo na gatanje. Politiku se može promatrati na isti način kao i nogomet: možeš imati loš rezultat, a dobro igrati, ili dobar, a igrati loše, kao, recimo, Hajduk protiv Varaždina. Kriza u splitskom SDP-u nije od jučer, ona traje desetak godina.
SDP-ovi glasači danas biraju Centar i druge stranke lijeve orijentacije?
– Očito su se više okrenuli prema Puljku, uvidjevši da će takva politika više zadovoljiti njihove političke interese jer su mu šanse za pobjedu bile veće nego SDP-u. To je logika ulaganja vlastitog glasa na što korisniji način. Tako razmišlja prosječan birač. Malo je "fiksnih" glasača. Nikad mi ne bismo pobijedili na izborima da su samo članovi SDP-a glasali za nas. Čak ni HDZ, koji za sebe tvrdi da je broj njihovih članova golem, ne može računati samo na njih kad su u pitanju izbori. Oni su bitni, ali nisu dovoljni za političku većinu.
Može li se političko klatno s Centra vratiti na SDP?
– SDP je izgubio dio aktivista, a oni su motorna snaga stranke. Španjolci bi rekli "militante", oni koji se bore za stranku, koji je nose. Stranka mora imati svoju unutarnju organizaciju, a to znači da SDP-ove organizacije po kotarima ne smiju nestajati. SDP-u se događa nešto slično što i drugima: u javnosti su poznati samo ljudi koji vode stranke, a unutarnji mehanizam se suzio. Nekad je taj aktivizam bio puno jači jer su i ideološki naboji bili puno veći. Ljudi su u politici bili strastveniji, jer za politiku treba imati erosa. Ta je strast nestala jer su se na rubovima počele prelijevati boje stranaka.
Ksenofobična sredina
Je li situacija ista na razini cijele Hrvatske?
– Hrvatske, Europe i svijeta, jer svugdje jačaju desne opcije. One nude jednu vrstu nove utopije, a ljevica je svoju utopiju izgubila. Međutim, ideje pravde i jednakosti nisu utopija, nego stvarnost, a ona je postojala u raznim oblicima, kao u skandinavskom modelu socijalizma. Danas je desnica na simboličan način preuzela retoriku ljevice, "ukrala" ju je ljevici. To je Gramscijev koncept "osvajanja kulture". Oni se danas furaju na priču o antiestablišmentu, a sam Donald Trump, Musk i slični vrh su američkog establišmenta, međutim, Trumpova je retorika takva da ga i najneobrazovaniji i najponiženiji slojevi vide kao svoju nadu.
Ljevica se nekada obraćala radnicima, a u tvornicama ih je radilo i na desetke tisuća. Danas toga više nema, pa je u tom smislu izgubila fokus.
– Postoje precizni podaci Međunarodne organizacije rada koji svjedoče da se nije smanjio broj ljudi koji žive od vlastitog rada. Oni bi, i ne samo oni, trebali biti naša ciljana skupina. Oni, a ne ljudi koji žive od rente, dividendi, privilegija, mračnoga kapitala i "šporkih" fondova... Taj broj u svjetskoj populaciji obuhvaća oko 45 posto ljudi. Zanimljivo je da ponovno dolazi do industrijalizacije u nekim dijelovima svijeta, Amerika želi vratiti natrag tvornice koje su "izvezli" u Kinu. Tu je jako bitna uloga sindikata, koji su kod nas ponekad zanemareni, a i sami su se sindikati pretvorili u nešto što ne sliči na zaštitu interesa onih koji žive od vlastitog rada.
Hrvatska je izašla iz rata s velikim nabojem koji jača desnu nostalgičarsku retoriku. Pretvaramo se u ksenofobičnu sredinu, u kojoj je svatko tko nije "mi" – sumnjiv, a glavna je karakteristika ljevice univerzalizam. Nikad ljevica ne može biti orijentirana kao Domovinski pokret ili HDZ, koji pokušava gurati priču o suverenizmu i "ljepoti plemena". Svijet danas funkcionira kao globalna zajednica i to nitko ne može promijeniti, iako je meni najvažniji moj genius loci, moje lokalno, pa onda nacionalno, pa dalje.
I onda dođemo do one da nam je "bliža košulja od jakete"...
– Da, ali prije svega sam kao čovjek univerzalno biće i kao takav gledam na sve druge ljude kao sebi ravne, od kojih se ni po čemu ne razlikujem: ni po boji kože, ni po rasi, ni po spolu... E, sad, bitna razlika među ljudima može biti uvjerenje. Tako imam prijatelje u Latinskoj Americi, Njemačkoj i SAD-u s kojima sam mnogo bliži od mojeg susjeda koji je drugog uvjerenja. Zato mi je isto ugnjetava li me Hrvat ili Kinez. Jedino je važno da sam ugnjetavan.
Sve ovo što govorim veže nas za liberale proistekle iz duha prosvjetiteljstva. Ne govorim o neoliberalizmu, niti o postneoliberalizmu, podivljaloj varijanti kapitalizma koja je dovela do toga da prvi put nakon petnaest godina raste i broj najbogatijih i broj najsiromašnijih. U Hrvatskoj 750 tisuća ljudi živi na granici siromaštva. To je podatak Državnog zavoda za statistiku. Da se vratim meritumu: izvorni liberali također su univerzalno orijentirani.
To bi značilo da između njih i ljevice nema bitnih razlika?
– U tome smislu, ne. I kršćanstvo je univerzalistički koncept, odnosno religija koja u svojoj biti govori o čovjeku, a ne o čovjeku Hrvatu ili Kinezu, crncu ili bijelcu. I liberalizam to nosi u sebi. Jedan Adam Smith govori o pravdi, a ljevici su pravda i jednakost na prvome mjestu jer se zalažemo za to da svi ljudi imaju jednake uvjete.
Vratimo se onda u Split: jesu li Centar i SDP prirodni partneri?
– Po mojem mišljenju, jesu. SDP-ovac sam, želim da moja stranka dobije što više glasova na lokalnim izborima, a vidim iz medija da sklapa koaliciju sa strankama Možemo i Direktom. Ja jesam za to okupljanje ljevice, ali smatram da je za SDP shizofreno da nam je Centar saveznik na razini Hrvatske, a žestoki neprijatelj u Splitu. Ja sam jedan od osnivača SDP-a, prvi predsjednik SDP-a u Splitu, i kao takvom mi je teško apsorbirati takvu političku logiku.
Ne mogu lagati da između SDP-a i Centra postoji suradnja, kad ne postoji, ili negirati da nam je Centar saveznik na parlamentarnim, a protivnik na lokalnim izborima. A upravo je na inicijativu SDP-a Split i HSLS-a Split formirana pobjednička koalicija 2000. godine. Nakon ovih izbora mi moramo pronaći način za suradnju. Uostalom, i u Zagrebu je tako: SDP i Možemo su suparnici, ali sutra moraju sjesti za isti stol i dogovoriti zajedničku suradnju.
Da ne bude zabune, kad govorim o liberalima, jer ih je Hrvatska puna, kazati da je jedan Hrebak liberal uvreda je za zdravi razum ili Zoričić u Puli, koji određuje tko smije ili ne smije pjevati. Oni su u kontradikciji sa slovom "l", a ne s liberalizmom. Govorim o Centru, koji je politički suparnik HDZ-u, a i nama su hadezeovci upravo to: najveći suparnici.
Milanović je liberal
Na predsjedničkim izborima Hrvatska se "zacrvenjela" od Vukovara do Dubrovnika. Ispalo je da je zbog Milanovića gotovo cijela zemlja birala ljevicu, a svi znamo da nije tako. Kako to tumačite?
– Zoran je zaista specifična pojava, sui generis, svoje vrste. Nismo ni u kakvom osobnom sukobu, kad god se za to pruži prilika, porazgovaramo, ali ne mislimo isto. On sebe definira kao kalvinista, što po mojem mišljenju ništa ne znači kad je političko opredjeljenje u pitanju, osim ako ne mislimo na protestantsko ora et labora. Zorana – a to ni sam ne želi – ne bih definirao ni kao ljevičara ni kao desničara, nego kao Zorana Milanovića.
Nije to rijetkost u svijetu politike, ima takvih vođa. Ipak je on bio predsjednik SDP-a i najpoznatiji je esdepeovac u širem smislu; uostalom, i HDZ ga takvim deklarira, i zaista je dobio glasove iz šireg biračkog bazena negoli je to onaj koji pripada SDP-u. No to za SDP može biti i dobro i loše. Da je SDP Hrvatska, a Zoran – turizam. Ako propadne turizam, propadne i Hrvatska. Ne može SDP ovisiti samo o Zoranu Milanoviću, jer sadašnje nam okolnosti, da tako kažem, idu naruku, ljudi su na granici izdržljivosti što se općedruštvene situacije tiče, makar nas svakodnevno uvjeravaju u suprotno. To ih, onda, još više iritira. Da zaključim: da samog Zorana pitate o njegovu političkom opredjeljenju, mislim da ni on ne bi rekao da je ljevičar.
Je li Milanović namjerno odlikovao ratne zločince, Pupovca i Kajtazija nazvao prljavima, a Bosancima poručio da prije koriste sapun, a onda parfem, samo da bi se svidio ultradesnici, ili je to istinski Milanović? I što je gore od te dvije verzije?
– Da Zoran nije glup čovjek, pokazuju i rezultati izbora. Za njega je glasalo više od milijun ljudi i to je stvarno respektabilan rezultat. On u ovom trenutku ima najveći legitimitet, jer Plenkovićev proizlazi iz Sabora, iz parlamentarne većine, indirektan je. Proizlazi, recimo, i iz volje zastupnika Domovinskog pokreta, što nikad osobno ne bih poželio, ali to govori da HDZ nema bogzna kakvu većinu, tim prije jer je dio opozicije prevario svoje glasače. Mislim tu na spomenuti DP, koji je cijelu kampanju izgradio na žestokom pljuvanju Plenkovića, kojega su proglašavali izdajnikom, ali kad su vidjeli goluba prevrtača Zekanovića, poveli su se za njegovim primjerom.
Jesu li SDP i Možemo toliki politički amateri da nisu znali predvidjeti niti to da im predizborna koalicija donosi pobjedu? Dogodilo im se da su zajedno imali više glasova od HDZ-a i partnera, ali ne i dovoljno zastupnika za formiranje Vlade.
– Na moju radost, SDP tu ne snosi nikakvu krivnju, za razliku od stranke Možemo, koji su kalkulirali nešto s čime oni mogu osobno biti zadovoljni, ali su napravili opću štetu. Na taj su način postupale još neke stranke pa ih više nema, primjerice Dalmatinska akcija.
Ta je pogrešna procjena "možemovaca" donijela treći mandat Plenkoviću?
– Tako je. Tukidid je rekao: oni koji se bore odvojeno bit će pobijeđeni zajedno. Ako je stanje u društvu takvo da su nam stvarno potrebne promjene, onda ne bih iz najteže artiljerije, poput topova koji su udarali na zidine Konstantinopola, udarao po Centru u jednoj sredini, a na razini države surađivao. To treba svesti na mjeru.
Znači, recept za promjene je okupljanje?
– Apsolutno. Iako trenutno nisam previše aktivan u SDP-u kod kuće, jesam na ljevici koja djeluje u inozemstvu. Lani je obilježeno sto godina od Lenjinova rođenja. Zapravo, ne znam zašto ljudi na ljevici kod nas danas izbjegavaju razgovor o Lenjinu, o Marxu da i ne govorim. Što ljudi manje znaju, to su spremniji prihvatiti konačnu istinu. Boj se onoga tko je pročitao samo jednu knjigu! Danas je nekima Marx babaroga, a bez njega teško da možemo razumjeti stvarnost.
Pogotovo kapitalizam kakav danas živimo, a koji nam je "izvezla" Trumpova Amerika?
– Prošle je godine "Kapital" ponovno bio najprodavanija knjiga. Mi živimo u jednoj primitiviziranoj, barbariziranoj atmosferi, u kojoj se i znanost prodala. To je najstrašnije od svega. Pa mi smo puni doktora poluprimitivaca koji nose doktorate kao ordenje, a ne mogu sastaviti rečenicu. Predmet su smijeha, sprdnje, grafiti po gradu ispisani su "umotvorinama" iz njihovih "doktorata", to je strašno... Kakav Gogolj, kakve "Mrtve duše", kakav Iljif i Petrov i Ostap Bender… kakvih sve čuda ovdje ima...
Istinska znanost trebala bi biti zadnje uporište otpora silnicima. Ona ima svoje vlastite principe, a jedan je "neutralnost". A kad smo i znanost počeli politizirati i prodavati, i kad su takvi ljudi preplavili veleučilišta i sveučilišta, obezvrijedili smo diplome do mjere da će se ljudi jednog dana, znajući tko ih je sve i kako dobio, hvaliti što ih nemaju. U svemu tome vidim strašnu motornu snagu za promjene, bez obzira na ovu političku instrumentalizaciju, jer se javlja na jednoj bazi spontaniteta, kao što se to događa na studentskim prosvjedima u Beogradu, gdje je sve vezano za mladenačku buntovnost i spremnost da se suprotstave jednoj vrsti nepravde. Da ustanu protiv kvazielita, jer i Hrvatska se formira gotovo kao kastinski sustav. Nekad se to nazivalo "stališima".
Kad nam ministrica zdravstva, nakon tragedije kad nam bivši ministar Beroš trguje ljudskim životima, jer to je trgovina medicinskim aparatima, kaže kako nije istina da je u zdravstvu glavna stranačka knjižica, nego je ona tek na drugom mjestu, onda je to tragedija. Mi smo ovdje stvorili staleže.
Inače, ja hrvatsko zdravstvo nikada neću napadati jer mi je ono spasilo život. Da sam živio u Americi, bio bih mrtav. Jedino zahvaljujući činjenici da živim u Hrvatskoj danas sam živ, jer mi je prije dvanaest godina jetra transplantirana u izvrsnim uvjetima u KB-u "Merkur" u Zagrebu. Liječen sam i na "Rebru". U splitskoj su mi bolnici dva puta spasili život. Svim doktorima i sestrama u Zagrebu i Splitu, beskrajno sam zahvalan. U Americi ja tu transplantaciju jetre ne bih mogao platiti. Zato, ako netko pljačka naše zdravstvo, on je ništa drugo nego narodni izdajnik.
Likovi za Čehova
Na djelu je potpuna erozija društva. Moral više ništa i nikome ne znači...
– Sad na sudu gone čovjeka koji je bio član Časnog suda HDZ-a i što još sve ne u toj stranci, a "satra" je tonu i pol kulena! To su Gargantua i Pantagruel, to je komika, parodija od života i društva... Ne znam koji bi pisac to dobro opisao. Čehov je prepoznavao takve likove. I to se stanje stalno reproducira u svim društvenim porama: te kaste nisu jednake ni na sudu, ni u prosvjeti..., a to ne može beskonačno trajati.
Čudi li vas to da se mržnja u društvu, a toliko je prošlo od rata, još nije ispuhala, dapače, nekad se čini da je ima više nego što je bilo?
– Sa Sanaderom sam imao žestoke rasprave, koje su se na kraju svodile i na privatna pljuvanja ovakve i onakve vrste s njegove strane, ali toga u Sanaderovo vrijeme nije bilo. On služi kaznu na koju je osuđen, ali moram reći da mi se zgadilo koliko ga se cipelarilo kad je pao, što je i inače naš običaj.
Zato cijenim one ljude, njegove prijatelje, koji su tada ostali uz njega, jer su mu mnogi koji su mu se do jučer "utiravali" preko noći okrenuli leđa. To govori o našem mentalnom sklopu. Nikad se nemoćno biće ne cipelari. Ne radi se o opraštanju kazne, nego o ljudskom ponašanju prema čovjeku. Ti koji su ga javno šamarali nakon što je osuđen dokazivali su se u javnosti jednako kao i dio komunista 1990., koji su se odjednom počeli prodavati za velike Hrvate. Ista je to vrsta moralne i duhovne bijede.
Dakle, u Sanaderovo vrijeme bilo je kriminala, ali spomenik u Slunju Juri Francetiću promptno je uklonjen. Rat je, kao i svaki, nosio sa sobom nepravde, smrt, mržnju... Rat je tragedija, a mi smo u dijelu Europe koji je neprestano opterećen ratovima i nama nasušno treba ništa drugo do normalan, miran život.
Danas se sprdaju s parolom "bratstvo i jedinstvo", a ona nije ni socijalistička, ni komunistička, nego je zapisana još u Poljičkom statutu. U toj Poljičkoj republici bilo je zabranjeno graditi spomenike jer samo vlastitim životom gradite legendu o sebi. Zato Nietzsche kaže: "Pazi da te ne ubije koji spomenik", jer kad on padne, ubije i one koji su ga gradili, a rušenje spomenika ovdje je nacionalni sport. Naročito antifašističkih. Na koncu dolazimo do toga da svatko poteže tu "svoju" nultu godinu i poručuje: sve je počelo od nas.
A to onda potiče isključivost, netoleranciju...
– U Splitu imamo svećenike Žderića i Matkovića, koji imaju dva različita pristupa svijetu. Pa onda Matković u Žrnovnici, čija je cijela Glazba išla u partizane, govori kako su komunisti uvijek bili za "prosrpsku Jugoslaviju". Kao prvo, Žrnovnica je bila i jest dio Splita, a Split je prije Drugog svjetskog rata imao 40 tisuća stanovnika. Kad Pavelić Split ustupa Italiji, 12.500 Splićana odlazi u partizane, od kojih 1500 gine, a 15.000 njih bili su ilegalci, tisuće su završile po zatvorima, nogometne momčadi "Splita" (1941.) i "Hajduka" (1944.) odlaze u partizane, a u cijelom je Splitu bilo svega pedeset ustaša!
Muškog čeljadeta u boljoj kondiciji te 1944. gotovo da u Splitu nije ni bilo. Sve je otišlo u brda, u partizane...
– Split je nakon pada Mussolinija bio najveći oslobođeni teritorij u Europi, i sad don Mario Matković govori da su partizani bili "izdajnici", "velikosrbi"?! Kad 1926. komunisti pobjeđuju na izborima u Splitu, na čelu s Vickom Jelaskom, izbori se poništavaju jer oni ne žele prisegnuti kralju Aleksandru! Jesu li onda i oni bili velikosrbi? U tom je sazivu izabran i don Frane Bulić, koji kaže: "Ako oni ne mogu biti gradski vijećnici jer ne žele pokazati lojalnost kralju, neću ni ja." Ne znam zašto je došlo do toga da se luđački krećemo prema isključivosti.
A mržnja postaje mainstream. Ona više nije na političkim marginama.
– Pa i Sabor je nekada bio tolerantniji nego što je sad. Zanimljivo je da nam se politika barbarizirala. Da nam je u političkom smislu život primitiviziran. Nisam mogao zamisliti da će to što je davno bilo prevladano, jer se politički akteri ipak više nisu koristili primitivizmom kao štakom da bi se održali na političkoj sceni, ponovno oživjeti. Takvi manipuliraju primitivcima, a oni sami to nisu. Nije to nikakva novost. Rat četvrte generacije vodi se u području medija, a tko njima vlada, ima moć. Ništa se više ne događa na trgu, na agori.
Ni Donald Trump u biti nije primitivac, ali vješto manipulira primitivizmom, podilazi najprizemnijim ljudima?
– Tako je. To je globalna pojava. U Madridu je nedavno bio sastanak europske desnice s kojega smo čuli poruke o tobožnjem suverenizmu. Radi se, zapravo, o svjetskoj katastrofi, jer strašno je što je sve tamo i usred Europe izgovoreno.
A najveća je žrtva svega što se događa upravo ta Europa, koja je i dalje najljepše mjesto za življenje, koje na ovaj način dolazi u pitanje. Donald Trump ne spominje samo Panamski kanal, Kanadu, Meksički zaljev, Grenland..., nego spominje i Europu. On i oni, kao zemlja najvećih socijalnih razlika u OECD-u, u čemu se SAD izjednačio s Meksikom, žele i nama ovdje nametnuti takvu vrstu kapitalizma. U Americi su razlike strašno narasle, pa 26 ljudi u svijetu ima veće bogatstvo nego pola čovječanstva! To prije nije bilo tako drastično. Prvi put rađaju se generacije koje ne očekuju bolji život od svojih očeva. Dolazimo do apsolutne depresije, tjeskobe. Mi smo zaista na rubu očaja.
Spomenuo sam stotu godišnjicu Lenjinove smrti. U povodu toga organiziran je jedan međunarodni skup na kojem sam sudjelovao, a preko interneta bili su uključeni intelektualci od Buenos Airesa, Havane, New Yorka, Londona, Pariza, Barcelone, Bologne, Praga... Svi su glavni centri Amerike i Europe bili uključeni, a ja sam bio jedini sudionik iz Hrvatske. Dva puta tjedno razgovarali smo na okruglim stolovima preko Zooma o problemima suvremene ljevice u svijetu. Postoji jedan dio mislećih lijevih teoretičara koji konstatiraju da svugdje postoji isti vapaj za ujedinjenjem svih snaga na ljevici. A to moramo shvatiti i šire od ljevice.
Mislite na sve one koji brane pravne stečevine demokracije, koje se danas, pod naletom tobožnjeg suverenizma i konzervativizma, urušavaju diljem svijeta?
– A tu se ubrajaju i liberali, ali ne i neoliberali i oni koji zagovaraju tzv. anarhokapitalizam, politiku rezanja, "motorne pile", kao, primjerice, predsjednik Argentine Javier Milei, koji je na taj način izveo stotine tisuća nezadovoljnih ljudi na ulice velikih gradova jer ukida čak i državne fakultete. Reže sva područja socijale. Baš sve će privatizirati. A privatizacija života počela je davno u Čileu, jer sve i kreće od Latinske Amerike, pa se onda kopira po cijelom svijetu.
Godine 1973. Čile je poslužio kao laboratorij: Chicago boysi iz Friedmanove škole, nakon što su Nixon i Kissinger u Ovalnom uredu Bijele kuće dogovorili što će napraviti kako bi srušili socijalista Allendea, koji je za njih bio negativan primjer, i to zbog toga što na vlast nije došao revolucijom, silom, nego izborima i bio je umjeren čovjek. Allende se zalagao za opće dobro i nije htio da čileanski rudnici padnu u ruke stranaca, zato su Amerikanci u toj zemlji instalirali neoliberalni model. To je bio eksperiment uživo; naime, shvatili su da ukidanje svih političkih prava može odlično funkcionirati s tzv. tržišnim slobodama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....