Prošloga Badnjaka glavna vijest koja se širila društvenim mrežama i portalima bila je kako je Josip Manolić, 103. godine star bivši komunist i djelatnik tajne službe u jugoslavenskom režimu, u javnosti često nazivan tamničarem Alojzija Stepinca, zatražio sakrament ispovijedi.
Primio sam osobno ovu vijest s više adresa, no da se ne radi o fake newsu bilo mi je jasno odmah na početku emitiranja informacije koju sam prvo primio od Tomislava Karamarka, nekadašnjeg predsjednika HDZ-a i na počecima demokratskih promjena devedesetih jednog od najbližih Manolićevih suradnika koji je onda bio desna ruka prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Da je vijest uistinu prostrujala virtualnom stvarnošću bilo mi je jasno kad sam je dobio i od donedavnog splitskog apostolskog upravitelja, zadarskog nadbiskupa u miru, mons. Želimira Puljića.
Brojni obraćenici
Vijest je glasila kako je “Josip Manolić 21. prosinca na svoj vlastiti zahtjev, pri punoj svijesti, o kojoj svjedoče nazočni tom činu, pozvao svećenika, ispovjedio se, pokajao se za svoje grijehe i dobio odrješenje grijeha, što je prvorazredan čin obraćenja i povratka kršćanskim korijenima”. Tako su naveli na portalu Kamenjar i zaključili:
“U mladosti je kršten, pričešćen i krizman u sakramentima Katoličke crkve i čini se da je ta klica vjere danas procvjetala punim sjajem. O životu i djelima, ili nedjelima, Josipa Manolića tijekom njegovih životnih zabluda u ‘bespućima povijesti’ pisat će netko drugi. Mi se s puno vjere i optimizma u predbožićnom ozračju oslanjamo i vjerujemo u Božje čudo!”
Prema pisanju portala narod.hr, Manoliću je bilo drago što će ga ispovjediti njegov zemljak, Podravec, monsinjor Zvonimir Alojzije Sekelj. Uz vijest je objavljena je i fotografija Manolića koji leži na bolesničkoj postelji, a uz njegov krevet su mons. Zvonimir te još trojica ljudi koji su posredovali ovom događaju, ali su im oči zatamnjene jer nisu htjeli dodatni publicitet.
“Umirovljeni svećenik Sekelj nekadašnji je župnik župe svetog Blaža, prebendar, poznat je mnogim Zagrepčanima koji odlaze kroz tjedan na svetu misu u crkvu Ranjenog Isusa na Trgu bana Jelačića.
Ispovijedio ga sin streljanog domobrana
Poznat po svojoj pobožnosti i blagosti, monsinjor Sekelj nikad nije upoznao svog oca. Njegova su tatu, Zvonimira Juraja Sekelja partizani kao ratnog zarobljenika strijeljali u svibnju 1945. na Dravogradu. Njegovi su roditelji bili dvije godine u braku.
Ubijeni Zvonimir Juraj Sekelj diplomirao je pravo i bio pozvan na služenje kadrovskog vojnog roka. Bio je dodijeljen domobranima. I kao osobi sa završenim fakultetom dodijeljen mu je čin opskrbnog časnika, poručnika.
Prema svjedočenju očevica koji je igrom slučaja preživio to strijeljanje, partizani su ga ubili u svibnju. Njegov sin, svećenik koji je ispovjedio Josipa Manolića, rodio se 13. prosinca 1945.
Njegova majka mu je dala dva imena. Prvo po ubijenom ocu Zvonimiru. A drugo po djedu Alojziju Novoselu”, piše narod.hr.
U prvim kršćanskim vremenima poznati su slučajevi mnogih obraćenika koji bi se krstili u kasnijoj životnoj dobi i tako postali kršćani. Krštenje je nužno za spasenje. Njime se briše istočni grijeh i svi ostali grijesi, kao i sve kazne za grijehe.
Kako je Manolić kao dijete bio kršten, a u mladosti bio pričešćen i krizman, tako je prije ovog Božića najprije ispovjeđen, a potom je zacijelo primio i pričest i bolesničko pomazanje.
Crkva je s vremenom razvila sedam sakramenata, a jedan od njih napose određen za potporu onima koje kuša bolest je bolesničko pomazanje.
Franjevac splitske provincije Presvetog Otkupitelja fra Ivica Jurić, ujedno i profesor pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, događaj Manolićeva “obraćenja” ovako nam je komentirao:
- Načelno se kao vjernici veselimo svakom obraćenju i povratku grješnika s krivog puta u krilo Očevo. I sam Gospodin nam je dao sasvim jasnu uputu o tomu govoreći kako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grješnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja (Lk 15,7). Obraćenje grješnika, dakle, treba biti uzrok naše radosti, a ne ljutnje i ogorčenja zbog eventualnog mišljenja da neki ljudi zbog svojih grijeha ne zaslužuju milost i oproštenje, već pravdu i ispaštanje. Svakako, Bog je jedini sudac i njemu prepuštamo sud o svakom pojedincu. Ono što zasigurno znamo jest da smo pred njim svi nedostojni i potrebni milosrđa.
U konkretnom slučaju Josipa Manolića imamo samo sliku Josipa u bolesničkoj postelji sa svećenikom.
Osobna želja
Dakle, nemamo nikakvu javnu izjavu gospodina Manolića niti ljudi njemu bliskih o navedenom obraćenju i priznanju pogrešaka iz razdoblja kad je u bivšoj komunističkoj državi vršio različite političke dužnosti. Sasvim je neobično i to što se i slika pojavila te podjelu sakramenata lišila diskrecije koja je u takvim slučajevima uobičajena.
Svakako, bilo bi odlično da su se znaci pokajanja i priznanja pogrešaka pojavili i u nedavnim memoarima, kako je to bio slučaj, primjerice, s pokojnim Zdravkom Tomcem. Tad bismo sa svom sigurnošću mogli govoriti o obraćenju. Ovako nam ostaje samo nadati se tomu, kao i obraćenju mnogih drugih ljudi koji su bili nosivi stupovi komunističkog režima koji je mnoge ljude progonio i Hrvate raselio diljem svijeta - zaključuje fra Ivica.
Slično razmišlja i popularni svećenik vlč. Anđelko Kaćunko, na službi u Otočcu u Gospićko-senjskoj biskupiji, na društvenim mrežama redoviti komentator crkvene i društvene zbilje.
- U tome slučaju najvažnije je razlikovati događaj - ako je istinita informacija o njemu - i medijski prikaz navodnog Manolićeva “obraćenja”, odnosno primanja sakramenata pomirenja, tj. ispovijedi i bolesničkog pomazanja, koji se percipiraju kao “sakramenti umirućih”. A za valjanost, odnosno učinkovitost tih sakramenata temeljni su osobna želja i odluka samoga bolesnika pri punoj svijesti da ih primi, tj. da ga “svećenik posjeti”, premda to najčešće čine članovi obitelji i to obično kada je bolesniku već “duša na jeziku ili je potpuno u nesvjesnom stanju”. Kako to Bog tada prima, mi ne možemo znati, iako se smatra valjanim.
U Manolićevu pak slučaju, budući da on nije bio ni anonimac ni neka “pobožna baka”, to bi značilo najprije njegovo osobno iskreno kajanje - i to javno kajanje, jer je javnosti poznata njegova biografija! - za sve zlo koje je tijekom dugoga života učinio. Osim toga, ta temeljita promjena, premda dolazi na samom kraju života, trebala bi uključivati također mnoga otkrića mnogih tajni, ne samo glede slučaja kardinala Alojzija Stepinca, nego i onih koje se tiču Crkve i hrvatskoga naroda u najširem smislu.
Budući da mnogo toga bitnoga nije bilo u “senzacionalnoj” objavi, za koju nije poznato ni tko ju je inicirao, trebalo bi dobro ispitati sam slučaj. Svakako, takav prikaz sudbonosnog trenutka nekoga poznatog čovjeka kao što je Manolić - na kraju života i na pragu susreta s Bogom, kada će “svatko od nas za sebe dati račun” (kako kaže apostol Pavao) - smatram potpuno neprimjerenim. Stajati u “alkarskom slavodobitnom stavu” iznad glave ležećeg čovjeka koji izgleda kao mrtvac ostavlja mučan dojam nepobožnog dokazivanja kako je njegov život bio “uništa”, sve do toga trenutka koji je pogodak “usridu”.
Titova ispovijed
Premda je postulator Stepinčeve kauze mons. Juraj Batelja već imao nekoliko javnih naznaka o Manolićevu “obraćenju”, prema navodnom svjedočenju njegove supruge, taj mi “sakramentalni show” više djeluje kao “uradak” iz “postolarsko-pastoralne radionice” nego iz postulatorskih krugova, što ne znači da je moj dojam točan.
S druge strane, premda nema jasnog očitovanja Manolićeve obitelji, ako je doista točno sve kako je prikazano, može se spekulirati nisu li klerici koji su “Manolića priveli Bogu” htjeli sebe unaprijed zaštititi da im se ne dogodi sudbina slovenskog svećenika koji je (navodno?) ispovjedio Josipa Broza kratko prije njegove smrti.
Svakako, i u ovom slučaju pokazuje se kako uvijek vrijedi biblijska Božja riječ: “Prije smrti nikoga ne zovi sretnim, jer se tek na svom koncu spoznaje čovjek!”, poručuje na kraju vlč. Kaćunko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....