Kako je moguće da dijete od deset godina postane problem ovakvih razmjera? Razgovarali smo s dječjom pravobraniteljicom

kako je moguće da dijete od samo deset godina postane problem ovakvih razmjera?

Pravobraniteljica za djecu, Helenca Pirnat Dragičević, posljednjih se dana, da ne kažemo tjedana, našla u središtu nacionalnog skandala u kojem je jedno dijete, staro samo deset godina, izazvalo bojkot nastave u zagrebačkoj školi Savski gaj koja mu je, da stvar bude poraznija za sustav, treća škola u kojoj zbog njegovog ponašanja nastaju problemi. Tim povodom smo Pravobraniteljici postavili nekoliko pitanja.

Napetost u zagrebačkoj osnovnoj školi u kojoj ste osobno posredovali u nastojanju da se riješi problem dječaka - i dalje traje. Činilo se da vaša medijacija daje rezultate, no potom se stvar opet zakomplicirala... Detalje ne bi bilo etično iznositi, ali pitat ću vas ono što se većina ljudi pita – kako je moguće da dijete od samo devet godina postane problem ovakvih razmjera?

Odgovornost prije svega

- Kao što sam već nekoliko puta imala priliku napomenuti, ovakva ponašanja kod djece ne pojavljuju se preko noći, već ukazuju na to da su zakazale mjere prevencije i rane intervencije, dakle da niti obitelj niti institucije nisu dijete koje je bilo u riziku obuhvatili primjerenim odgojnim i stručnim intervencijama koje bi spriječile ovakva ponašanja. Neprihvatljivo ponašanje u dječjoj dobi nerijetko ukazuje na to da netko od odraslih osoba tom djetetu krši neko pravo, najčešće pravo na zaštitu od nasilja i bilo kojeg oblika zanemarivanja, pa tako i emocionalnog i odgojnog. Mi odrasli trebamo učiti djecu odgovornom ponašanju i mi smo ti koji moraju osigurati uvjete za pravilan rast i razvoj djece.

Je li vam ovo prvi slučaj da se osobno uključujete u traumatičnu situaciju u nekoj školi? Mnoge škole širom Hrvatske imaju slične probleme i uglavnom ih same uspijevaju riješiti. U čemu je ‘kvaka‘?

- Ovo nije prvi i jedini slučaj u kojem su se javile određene teškoće u uspostavljanju sigurnog školskog okruženja za svu djecu, stoga smatram da je najprije potrebno osvijestiti djecu da se ovakve situacije događaju, ali i da odrasli čine sve što treba da djeca ne trpe i da im bude bolje te im istovremeno poslati jasnu poruku podrške i zaštite njihovih prava i interesa. Od posebne je važnosti pravovremena i primjerena zakonska i stručna reakcija na svako nasilje u zajednici, pa tako i ono vršnjačko. Podsjećam da je postupanje u slučaju vršnjačkog nasilja obvezno za sve dionike u društvu te je uređeno propisima i standardima stručnog djelovanja. Pritom je važno da nitko, pa ni škole, ne zatvaraju oči pred pojedinim slučajevima te da djeluju – neke škole uspješnije to rade, neke se, nažalost, ne snalaze dovoljno dobro u tome.

U svim slučajevima vršnjačkoga nasilja škola je obvezna primijeniti ‘Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima‘, koji je nedavno unaprijeđen i koji obvezuje sve uključene sustave na zajedničko međuresorno i interdisciplinarno djelovanje. To znači da o nasilju, uz roditelje djece, trebaju biti obaviješteni policija, Hrvatski zavod za socijalni rad, a u slučaju ozljeda i zdravstveni sustav. Isto tako, u obvezi je odgojno-obrazovnog sustava nastavnike kontinuirano educirati o novim oblicima nasilja i postupanju te ih osposobljavati za provođenje preventivnih programa i aktivnosti.

Većina konkretnu situaciju smatra kolapsom sustava no... Koji su to elementi sustava koji su zakazali, posebno imajući na umu da naše škole nemaju odgojnu funkciju?

- Odgovornost je na svim stručnjacima koji rade s djetetom unutar zdravstvenog sustava, sustava obrazovanja i socijalne skrbi koji su educirani za detektiranje stvarnog problema i za pronalaženje odgovarajućeg oblika podrške djetetu i roditeljima. Kada spomenuti sustavi pokažu sporost i nemoć u pravovremenom i cjelovitom rješavanju ovakvih problema, posljedično dolazi do neželjenog razvoja situacije, kao i do reakcija roditelja koji su u strahu za svoju djecu.

Jesu li, po vama, škole uopće ekipirane tako da bi, osim prijenosa znanja i jamstva sigurnosti djece, mogle djelovati preventivno u smislu poticanja miroljubivog rješavanja dječjih sukoba?

- Kako bi škola bila sigurno i poticajno mjesto za život i obrazovanje djece, lišeno bilo kakvog uznemiravanja i vrijeđanja učenika, bitno je da ima osiguran odgovarajući stručni kadar. Pritužbe od strane škola koje zaprima naš Ured nerijetko se odnose upravo na nedostatak stručnih kadrova u školama. Škole traže našu podršku i preporuku pri traženju suglasnosti od nadležnog ministarstva za zapošljavanje stručnog kadra, najčešće psihologa, pedagoga i socijalnih pedagoga te edukacijskih rehabilitatora. Kontinuirano apeliram na zapošljavanje potrebnih stručnih suradnika za škole ili osiguravanje mobilnog tima stručnih suradnika za više škola. Smatram da kriterij broja učenika ne smije biti jedini uvjet na temelju kojeg se zapošljava stručni suradnik.

Nenasilna komunikacija

- Važno je napraviti objektivnu procjenu potreba za svaku školu te uvažiti izoliranost pojedinih škola čiji učenici ne mogu ostvariti pomoć stručnih suradnika u blizini ili u okviru nekog drugog sustava. S obzirom na današnje zahtjeve i potrebe djece, učitelja i roditelja, mišljenja sam da svaka škola mora imati ekipiranu stručnu službu kako bi se na vrijeme prepoznali probleme djece, pružila adekvatnu podršku u zaštiti njihovog mentalnog zdravlja te spriječilo negativne ishode po samo dijete i društvo u cjelini. Iako se broj stručnih suradnika u školama povećao, rastu problemi mentalnog zdravlja, stoga je njihova uloga u školi neupitna.

Vi ste, osim ostaloga, prošli edukaciju i iz područja medijacije. Po vama, treba li učiteljima i stručnim službama u školama dodatnih znanja iz medijacije? Kako uopće rješavati probleme bez potrebnih ‘alata‘ u rukama?

- Djecu treba učiti o nenasilnoj komunikaciji, međusobnom poštovanju i uvažavanju, jer je naš javni i obiteljski prostor nerijetko obojen nasilnom i uvredljivom komunikacijom te govorom mržnje, što djeca „kopiraju“, odnosno preuzimaju takve obrasce ponašanja. Jedna od naših preporuka koje svake godine upućujemo nadležnim institucijama u odgojno-obrazovnom sustavu odnose se na, između ostalog, unaprjeđenje cjeloživotnog obrazovanja učitelja i nastavnika sadržajima koji unaprjeđuju kompetencije za prevenciju nasilja i rad s djecom s problemima u ponašanju, primjerice nenasilno rješavanje sukoba, medijacija, uspješno vođenje razredne skupine, nenasilno discipliniranje i slično. Također, preporučamo osnaživanje djelatnika za prepoznavanje i identificiranje rizika u djetetovom životu te primjenu metoda ranog otkrivanja i ranog djelovanja. Istovremeno, potičemo škole da omoguće sudjelovanje djece u kreiranju preventivne strategije škole i provođenju pojedinih preventivnih aktivnosti.

I iz vašeg izvješća se dade iščitati da u mnogim situacijama ni roditelji nisu dorasli problemima te da ponekad i oni sami bivaju dio problema, a ne rješenja. Kako roditelje u atmosferi općeg sumraka autoriteta ‘privesti‘ razumnom i konstruktivnom ponašanju?

- Roditelji su uvijek primarno tu da zaštite pravo svoga djeteta, odnosno, prepoznavanje najboljeg interesa djeteta primarno se povjerava roditeljima. Međutim, postoje određene situacije kada roditelji to svoje pravo na određeni način počnu zloupotrebljavati, kada možda nisu u dovoljnoj mjeri kompetentni da mogu zaštiti pravo svoga djeteta. Ukoliko roditelji ne mogu ili nisu u stanju prepoznati taj interes, tada trebaju nastupiti institucije, odnosno sustav socijalne skrbi, koji u okviru svojih nadležnosti i sukladno zakonu, ima paletu usluga kojima je dužan zaštiti prava i dobrobit djeteta. Postoji veći broj mjera obiteljsko-pravne zaštite koje su propisane Obiteljskim zakonom i koje se mogu primijeniti prema roditeljima koji svojim odlukama štete djetetu.

‘Postoji veći broj mjera obiteljsko-pravne zaštite koje su propisane Obiteljskim zakonom i koje se mogu primijeniti prema roditeljima koji svojim odlukama štete djetetu‘, kaže Pravobraniteljica

Ured pravobranitelja za djecu

U svom izvješću za prošlu godinu upozorili ste da je lani za 70 posto porastao broj prijava vezanih za vršnjačko nasilje. Hrvatska je zemlja u kojoj je sve manje djece, a čini se da im nikad nije bilo gore – mjesta u vrtićima i dalje fali, razredi su i dalje preveliki, školama i dalje fali stručnih službi, djeca sve više pate od psihosomatskih smetnji... Jesmo li nacija bez budućnosti?

Negativni trendovi

- Kada je riječ o prijavama o vršnjačkom nasilju koje zaprima naš Ured, u njima uočavamo povećanu osjetljivost roditelja, djece, institucija i medija za razne oblike neprihvatljivog ponašanja, pa tako i nasilja, posebice za nasilje u virtualnom svijetu. Smatramo da je povećan broj prijava našem Uredu ujedno rezultat povećane vidljivosti institucije u društvu kao mjesta kojem se građani mogu obratiti u slučaju kršenja prava djeteta. Napominjem i da su se neke prijave roditelja pokazale neutemeljenima, jer se radilo o sukobima među djecom, a ne o nasilju. Što se tiče općenito stanja prava djece u Hrvatskoj, unatoč napretku u prepoznavanju prava djece i njihovoj važnosti u zadnjih 30-ak godina koliko je Republika Hrvatska stranka UN-ove Konvencije o pravima djeteta, ne možemo biti potpuno zadovoljni, jer kroz naše praćenje još uvijek svjedočimo brojnim kršenjima prava djece u svim područjima njihovog života.

To nažalost nije sve, zar ne?

- Osim spomenutog nasilja među i nad djecom, bilježimo negativne trendove i po pitanju sigurnosti djece u prometu te djece žrtava u pristupu pravosuđu. Isto tako, djeca s teškoćama u razvoju, djeca u riziku od nasilja u obitelji, djeca žrtve seksualnog nasilja, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, djeca koja žive u siromaštvu, djeca s problemima u ponašanju te djeca manjinskih skupina i dalje u najvećoj mjeri trpe zbog kršenja njihovih prava u sustavu odgoja i obrazovanja, socijalne skrbi, pravosuđa te zdravstva. Uz navedeno, stručnjaci, a i sama djeca, upozoravaju na problem tzv. ponašajnih ovisnosti, primjerice pretjerano provođenje vremena u online okruženju, praćenje društvenih mreža, igranje – često nasilnih - kompjutorskih igara, patološko kockanje i online klađenje, koje postaju sve veći izazov u životu djece i njihovih obitelji. Ne bih rekla da smo nacija bez budućnosti, već podsjećam na našu zajedničku odgovornost da djeci i mladim ljudima osiguramo život u državi u kojoj ih vidimo, čujemo i uvažavamo, kao i na naše zajedničko djelovanje u osiguravanju uvjeta u kojima djeca mogu sigurno i zdravo rasti i razvijati se.

U svom izvješću za prošlu godinu navodite da 56 posto djece i 40 posto mladih izjavljuje da je iskusilo osjećaj diskriminacije te da su, u odnosu na istraživanje od prije 14 godina, znatno tužniji i nesretniji. Kako pomoći djeci?

- Istraživanje o mišljenjima i stavovima djece i mladih o tome kako se ostvaruju njihova prava u Hrvatskoj, a koje je Ured pravobranitelja za djecu proveo prošle godine povodom obilježavanja 20 godina svojeg djelovanja, pokazuje porazne rezultate u odnosu na povećan broj djece i mladih koji navode iskustva prilikom kojih su se na neki način i zbog nekog razloga osjećali diskriminiranima. Djeca najčešće navode da su se tako osjećala zbog loših odnosa s drugom djecom, ruganja i uskraćivanja mogućnosti za zajedničku igru i druženja. Mladi se najčešće osjećaju diskriminiranima zbog fizičkog izgleda, stavova koji nisu u skladu s većinskim uvjerenjima, isključivanja iz društva vršnjaka, nacionalnog podrijetla, etničke pripadnosti, vjere i spola te ostalih osobina. Mladi uglavnom rješenja vide u boljoj informiranosti djece i mladih, u čemu mogu pomoći društvene mreže, ali i razgovor. Djeca također smatraju da mogu pomoći tako da sama informiraju drugu djecu o dječjim pravima, prikupljaju pomoć́ za potrebite, upozoravaju odrasle koji krše njihova prava, da se igraju s djecom čija prava netko krši ili da sudjeluju u sprječavanju nasilja među djecom.

Koja su moguća rješenja?

- Jedno od rješenja je i to da im zajamčimo i osiguramo ravnopravan položaj u svim područjima života u odnosu na drugu djecu i u odnosu na odrasle – osjećaj diskriminiranosti proizlazi iz toga što osjećaju da nisu tretirani fer i ravnopravno. Svakako je prvenstveno odgovornost nas odraslih osigurati podršku djeci i poduprijeti njihov zdravi psihofizički razvoj. Dužni smo prepoznati i odgovoriti na potrebe ranjivih skupina, kao i istražiti uzroke teškoća mentalnoga zdravlja djece i mladih te raditi na njihovu uklanjanju. Svakako je važno i mijenjati ponašanja koja ugrožavaju mentalno zdravlje.

Apel za odrasle

Koje su, ukratko, vaše preporuke za škole, a koje za roditelje? Bi li možda trebalo u odgoj i zaštitu dječje dobrobiti više uključiti centre za socijalnu skrb? I jedni i drugi i treći su odgovorni za djecu.

- Preporučam djelatnicima odgojno-obrazovnih ustanova i roditeljima da više vremena i pažnje posvete djeci; da s djecom više razgovaraju i promatraju njihovo ponašanje kako bi na vrijeme mogli prepoznati izazove i poteškoće s kojima se dijete suočava te eventualna odstupanja u ponašanju. Pravovremena razmjena informacija među svim dionicima koji brinu o djeci ključna je u poduzimanju cjelovitih mjera zaštite, a ona u određenim situacijama uključuje i razmjenu informacija s djelatnicima socijalne skrbi. U svim kompleksnijim slučajevima preporučamo sastanke studije slučaja svih dionika koji jesu ili bi trebali biti uključeni u pomoć djetetu, uključujući i djelatnike Hrvatskog zavoda za socijalni rad kako bi se dogovorile konkretne mjere podrške. Apeliramo da odrasli u pokušaju rješavanja problema ni u jednom trenutku ne izgube dijete iz fokusa te da odluke donose zakonito, u skladu sa strukom i u najboljem interesu djeteta, a ne prema željama i zahtjevima roditelja ili bilo koje odrasle osobe.

Budući da djeca i mladi važne stvari saznaju više iz medija nego kod kuće i u školi, što biste preporučili nama, novinarima i urednicima kako bismo možda osvijestili našu važnost u životu djece i osvijestili vlastitu odgovornost?

- Većina medija je još uvijek usmjerena na dnevni senzacionalistički pristup u izvještavanju, posebice kada je riječ o vršnjačkom nasilju. Medijsko izvještavanje koje uključuje dijete ili djecu nerijetko je izvedeno na način koji krši prava i interese djece, zbog čega medijima redovito upućujemo preporuke o potrebi zaštite prava i dobrobiti djece prilikom izvještavanja, a u pojedinim slučajevima ujedno se obraćamo Vijeću za elektroničke medije s upozorenjem o kršenju odredbi Zakona o medijima koje se odnose na zaštitu dječjeg prava na privatnost i dostojanstvo. I sam Kodeks časti hrvatskih novinara izričito navodi: „Dobrobit djeteta nadređena je javnom interesu“. Samo manji broj medija bavi se, primjerice, temom vršnjačkog nasilja na razini pojavnosti, što naš Ured preporučuje, te ispituje stručnjake o uzrocima, oblicima, prevenciji i reakcijama društva na neprihvatljive oblike ponašanja djece. Takvi članci pojedinih medija su pažljivo pripremljeni te su korisni građanima, a pri tome ne postoji rizik za kršenje bilo kojeg prava djece.