Opet vrije između Židova i Palestinaca, kao i toliko puta od 1948. do danas. Mjesec ramazana završio je u krvi i suzama, a 73. rođendan Države Izrael, koji pada baš danas, u petak 14. svibnja, stiže u ozračju koje je na korak do novog rata.
Ciljajući objekte i lidere palestinskog Hamasa, izraelski avioni bombardiraju gusto naseljeni Pojas Gaze, ubijajući i civile. S druge strane, izraelski protuzračni sustav Iron Dome (Željezna kupola), koliko god sofisticiran, ne uspijeva presresti sve rakete koje Hamas iz Gaze ispaljuje na izraelske gradove.
Žrtava ima na obje strane. Kao i obično, palestinskih je deset puta više. Ginu i djeca – taj saldo već je dvoznamenkast.
No ova katastrofa još uvijek je kamilica prema onome što se može izroditi. Prema zadnjim vijestima, izraelska vojska na granicama Gaze gomila kopnene trupe, kao nagovještaj mogućeg vojnog ulaska u tu dvomilijunsku palestinsku enklavu. A to je baš ona „crvena linija” koju je odredio stari palestinski zaštitnik – libanonski Hezbollah.
„Nećemo ulaziti u ovaj sukob, osim ako izraelska vojska pokuša ući u Gazu”, poručio je nekidan Hezbollah, koji je u zadnjem ratu iz 2006. pokazao – na veliko iznenađenje vojnih analitičara - da se može ravnopravno nositi s Izraelom.
Drugim riječima, ako se u sukob uključi i Hezbollah, vojno znatno jači od Hamasa, može doći do pravog, velikog rata u kojem bi se broj mrtvih mogao bilježiti i s više znamenki.
A kako je uopće počeo ovaj višedesetljetni spor između Palestinaca i Židova, koji svako malo eskalira u oružane sukobe?
U odgovoru na to pitanje moramo skoknuti i do biblijskih vremena.
Čiji je Jeruzalem?
Jer prve Hamasove rakete na Tel Aviv poletjele su nakon što je izraelska policija u Istočnom Jeruzalemu ušla u muslimanima sveti prostor džamije Al-Aksa (bacivši šok-bombe na prisutne vjernike), stare 1400 godina i smještene na Platou džamija, koji Židovi zovu Brdo hrama, jer drže da je prije 3000 godina baš tu bio Salomonov hram iz Starog zavjeta.
Mileniji su prošli, ali taj mitski prostor i danas svojataju obje glavne zajednice Države Izrael – i Židovi i Palestinci. Sukobi često počnu nekim incidentom na Platou/Brdu, kojeg jedna strana doživi kao provokaciju druge strane.
Džamija Al-Aksa treće je po rangu sveto mjesto islama, iza Meke i Medine: s te lokacije je, kažu spisi, u noći mjeseca redžaba 620. ili 621. godine Muhamed uzašao kod Allaha, te se s Objavom vratio u Meku. Baš zato je na tom mjestu krajem 7. stoljeća podignuta Al-Aksa.
I zato Palestinci žele da glavni grad njihove buduće države bude Istočni Jeruzalem (kojeg su držali do rata 1967. godine).
Solomonov hram je, pak, sjedište drevnog judaizma: prema predaji, tu je bio smješten Kovčeg saveza (Zavjetni kovčeg), a u njemu kamene ploče s Deset zapovijedi koje je Jahve dao Mojsiju. Zato Brdo hrama predstavlja najsvetije mjesto u židovstvu.
I zato izraelske vlade žele da glavni grad Izraela bude Jeruzalem (uključujući i istočni dio koji je Izrael 1967. okupirao).
A baš status Jeruzalema – spiritualnog srca i emotivnog epicentra Bliskog Istoka – ponajveća je prepreka normalizaciji odnosa između Izraela i Palestinaca. Tako to biva kad sudbinu nekog prostora određuju vjerski objekti, odnosno biblijski hramovi.
Džamija u dvorištu hrama
Taj Prvi hram srušio je u 6. stoljeću p.n.e. babilonski kralj Nabukodonozor, a u 1. stoljeću p.n.e. obnovio ga je i proširio judejski kralj Herod (Drugi hram), da bi ga konačno 70. godine n.e. porušili Rimljani. Od tog Drugog hrama ostao je samo Zapadni zid, poznatiji kao Zid plača.
Najbitnije za ovu priču: u židovskom vjerovanju izgradnja Trećeg hrama, na istom mjestu, označit će dolazak Mesije.
No taj Treći hram će, bar u ovoj epohi, teško dobiti građevinsku dozvolu. Jer na tom mjestu danas se nalazi – džamija Al-Aksa. Po više izvora, džamija se nalazi u dvorištu nekadašnjeg hrama.
Nakon Šestodnevnog rata iz 1967. Jordan i Izrael našli su solomonsko rješenje ovog vjerskog čvora: na muslimanski sveti dio Platoa džamija smiju ući samo muslimani, dok Židovi imaju pristup Zidu plača. To se pravilo desetljećima poštivalo, ali zadnjih godina židovski nacionalisti (u pratnji policije) sve češće dolaze na „muslimanski dio”, što Arapi vide kao veliku prijetnju.
Ipak, pogrešno je svoditi židovsko-palestinski sukob na vjersku dimenziju. Ovo nije nije rat između Jahvea i Alaha (uostalom, govorimo o jednom te istom entitetu), ali kreatori rata koriste tu dimenziju kako bi raspirili strasti. Rekosmo već, nije ovo prvi ozbiljni sukob koji je počeo incidentom na svetom Platou/Brdu.
A sada možemo skočiti u 20. stoljeće.
Rezolucija 181
Današnja sudbina čitavog Bliskog Istoka određena je raspletom Prvog svjetskog rata, kad je nakon raspada Otomanskog Carstva taj prostor interesno raspodijeljen između Britanije i Francuske: kontrolu nad područjem Palestine preuzela je Britanija.
Brojčani odnos muslimana i Židova u to je vrijeme bio 7:1. Prema popisu stanovništva iz 1922., među 750.000 stanovnika Palestine muslimana je bilo 78,3 posto, a Židova 11,1 posto (uz 9,5% kršćana i 1 posto ostalih). Židova je tada bilo manje od sto tisuća.
No demografska situacija tada se počinje mijenjati. Na krilima cionističkog pokreta, rođenog u Europi krajem 19. stoljeća – koji zagovara preseljenje Židova iz dijaspore u Palestinu i stvaranje židovske države na prostoru antičke Judeje – dolazi do niza useljeničkih valova na teritorij Britanske Palestine.
Već na popisu iz 1931., kad Palestina ima milijun stanovnika, udio muslimana pada na 74 posto, a udio Židova skače na 17 posto: omjer je sada samo 4:1 za muslimane. Židova je tada već 175 tisuća.
Od 1920. do 1945. u Palestinu je imigriralo oko 400 tisuća Židova, a nedugo nakon 1945. i dolaska preživjelih europskih Židova tamo ih već ukupno živi preko 600 tisuća. Tada već čine 33 posto populacije. Omjer u korist muslimana pada na 2:1.
Svo to vrijeme između palestinskih Arapa i doseljenih Židova izbijaju sporadični sukobi, a novi bitni datum je 29. studenoga 1947.: tog dana UN donosi sudbonosnu rezoluciju 181, kojim se rješenje arapsko-židovskog sukoba predviđa podjelom Palestine na dvije države, uz poseban status Jeruzalema, koji bi zbog svoje religijske važnosti postao neutralna zona pod nadzorom UN-a.
Optimisti su pomislili da će na Bliskom Istoku konačno zavladati mir.
Prvi arapsko-izraelski rat
Rezolucija 181 predviđala je da židovska država obuhvaća 56 posto teritorija Palestine, na kojem bi živjelo pola milijuna Židova i pola milijuna Arapa. Arapska država bi, pak, obuhvaćala 43 posto teritorija, gdje bi uz 800 tisuća Arapa živjelo tek desetak tisuća Židova.
Preostalih jedan posto teritorija odnosio se na Jeruzalem: planirano je da tamo živi 100.000 Židova i 100.000 Arapa.
Iz današnje perspektive, svaki bi arapski lider odmah izvadio naliv-pero i potpisao takav sporazum. Jer to je mnogo više nego što danas imaju. No tadašnje palestinsko vodstvo odbilo je plan, držeći da sav teritorij Palestine pripada njima, odnosno da ne mogu oni plaćati cijenu Holokausta.
Židovi su plan prihvatili, pa na današnji dan prije 73 godine, 14. svibnja 1948., David Ben-Gurion proglašava Državu Izrael (postavši njen prvi premijer i ministar obrane), što odmah izaziva združeni napad arapskih vojski: Sirije, Iraka, Egipta i Libanona.
Tako je počeo Prvi arapsko-izraelski rat, koji Izrael uvjerljivo dobiva, osvojivši i oko 40 posto teritorija namijenjenog arapskoj Palestini. Sada je Izrael držao čak 80 posto teritorija Palestine;
Ostatak su zauzeli Egipat (Pojas Gaze) i Jordan (Istočni Jeruzalem i Zapadnu obalu).
Arapska Palestina, pak, postala je misaoni pojam. Njoj je ostalo nula posto teritorija.
Šestodnevni rat
Preko 700.000 Palestinaca tada je izbjeglo ili protjerano (najviše u Gazu, na Zapadnu obalu, te u Libanon i Jordan), dok je blizu 600.000 Židova iz arapskih država izbjeglo u Izrael. Mnogi izbjegli Palestinci nikad se nisu vratili u sad već nepostojeću zemlju, nego su život proveli u izbjegličkim kampovima: tu su sudbinu naslijedili i njihova djeca i unuci.
Otuda i danas na obje strane vladaju posve suprotne, međusobno nepomirljive interpretacije onoga što se dogodilo 1948. godine. Za Izraelce taj rat označava uspostavu hebrejske države Izrael (pa ga i zovu Izraelski rat za neovisnost), dok za palestinske Arape godina 1948. označava rađanje pojma „al Nakba” („Katastrofa”).
Takvo stanje traje do lipnja 1967., kad izbija tzv. Šestodnevni rat, u kojem Izrael u samo šest dana deklasira združene vojske Egipta, Jordana i Sirije, te se ponovo teritorijalno proširuje. Izraelska vojska od Egipta osvaja i okupira Gazu i Sinajski poluotok, od Jordana arapski dio Istočnog Jeruzalema i Zapadnu Obalu, a od Sirije Golansku visoravan.
Iako su i rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a od Izraela tražile da se povuče s okupiranih teritorija, Izrael će jedino 1982. Egiptu vratiti Sinaj (u zamjenu za egipatsko priznanje Izraela), te će se 2005. povući iz Gaze (koja će ostati pod izraelskom blokadom), dok su Istočni Jeruzalem, Zapadna obala i Golanska visoravan i danas pod kontrolom Tel Aviva.
Šestodnevni rat bio je teški vojni debakl arapskih zemalja. Ceh su platili i Palestinci, kojih je na okupiranim teritorijima živjelo milijun i pol. Mnogi su izbjegli, a ostatak se narednih desetljeća suočavao s novim valovima doseljavanja židovskog stanovništva.
Jomkipurski rat
Idući rat trebalo je čekati samo šest godina: 6. listopada 1973., na sveti židovski dan Jom Kipur, arapska koalicija napada izraelsku vojsku na okupiranim teritorijima: egipatska vojska prelazi Sueski kanal i prodire na Sinaj, a sirijska vojska ulazi na Golan. Nakon početnih arapskih uspjeha, Izrael ipak odbacuje egipatsko-sirijske snage. Rat je trajao dvadeset dana.
Iako nisu uspjeli vratiti okupirana područja, Jomkipurski rat puno je značio Arapima u psihološkom smislu, jer su početnim uspjesima pokazali da Izrael nije neranjiv.
Psihološki učinak Jomkipurskog rata doveo je 1977. do povijesnog posjeta egipatskog predsjednika Anwara el-Sadata Izraelu i mirovnih pregovora, koji završavaju sporazumom u američkom Camp Davidu: Izrael vraća Sinaj, a Egipat priznaje Državu Izrael. Važna stavka sporazuma odnosila se na pregovore o autonomiji Palestinaca na okupiranim teritorijima Zapadne obale i Pojasa Gaze.
Iako se u 80-te ušlo s optimizmom, stvari na terenu tekle su drukčije. Novi teški udarac za palestinsko-izraelske odnose zadaje izraelska invazija na Libanon, odnosno masakr kršćanskih falangi nad Palestincima u izbjegličkim logorima Šabra i Satila u rujnu 1982., koji su logistički podržale izraelske snage.
A onda je, u prosincu 1987., na okupiranim teritorijima Zapadne obale i Gaze započeo ustanak palestinskog naroda.
Prva intifada
Arapska riječ za ustanak je „intifada”. U prvim redovima uličnih borbi, naoružani samo kamenjem i zapaljivim bombama kućne izrade, našla se palestinska mladost, koja mahom nije bila ni rođena kad je dvadeset godina ranije Izrael okupirao njihov teritorij.
Prva intifada trajala je šest godina, sve dok 1993. u Oslu nisu pokrenuti mirovni pregovori. Izraelska nevladina organizacija B'tselem navodi da su u tih šest godina ubijena 1162 Palestinca (od čega 241 dijete) i 160 Izraelaca (petero djece).
I kao što su početni arapski vojni uspjesi u ratu iz 1973. pomogli da dođe do mirovnih pregovora u Camp Davidu, tako se smatra da je i Prva intifada dovela do pregovora u Oslu. Prethodno je, početkom 90-ih, uslijed raspada SSSR-a u Izrael stiglo 400.000 sovjetskih Židova, čime je demografska struktura Izraela dodatno promijenjena na štetu Palestinaca.
No 1992. na vlast u Izraelu dolazi lijeva koalicija, a novi premijer Yitzhak Rabin, uz posredstvo američkog predsjednika Bila Clintona, 1993. i 1995. potpisuje sporazume Oslo I i Oslo II s vođom Palestinskog oslobodilačkog pokreta (PLO) Jaserom Arafatom.
Sporazumom iz 1993. dogovoreno je postupno izraelsko povlačenje iz Gaze i Jerihona, te prepuštanje uprave Palestinskoj samoupravi (pritom je Izrael priznao PLO kao predstavnika Palestinaca, dok je PLO formalno priznao pravo Izraela na postojanje), dok je sporazumom iz 1995. Zapadna obala podijeljena na četiri zone.
Činilo se tada da se Bliski Istok napokon smiruje – Rabin i Arafat su 1994. i dobili Nobelovu nagradu za mir.
Ubojstvo izraelskog premijera
Međutim, to je bio račun bez ekstremističkog krčmara: 4. studenoga 1995., ni dva mjeseca nakon sporazuma Oslo II, izraelski desničarski ekstremist Yigal Amir u atentatu ubija premijera Rabina. Mnogi drže da se mirovni proces između Izraela i Palestinaca nikad nije oporavio od toga.
Doduše, bila je još jedna šansa. Nakon što 1999. vlast u Izraelu osvaja ljevičarska Laburistička stranka, na čelu s Ehudom Barakom, američki predsjednik Clinton u srpnju 2000. u Camp Davidu ugošćava njega i Arafata, kako bi konačno riješili izraelsko-arapski čvor.
No dogovor nije postignut: Barak je nudio da se palestinska država formira na 90 posto teritorija Gaze i Zapadne obale, ali je Arafat odbio. Izrael je poslije tvrdio da je PLO odbio velikodušne ustupke, dok je PLO tumačio da Izrael nije ponudio dovoljno.
Kako bilo, stručnjaci drže da je to bila zadnja prilika za mirno rješenje s dvije države. Jer nakon Baraka Izraelom sve do danas vladaju desničari koji Barakove ponude, Arafatu nedovoljne, drže izdajničkima.
Isto tako, na palestinskoj strani Arafata i njegov PLO u Pojasu Gaze zamijenio je mnogo radikalniji Hamas (Zapadnom obalom vlada umjereniji palestinski pokret Fatah, ali su zadnji izbori održani 2006. godine).
Samo dva mjeseca nakon neuspjeha pregovora u Camp Davidu, stvari kreću strmoglavo nadolje. Dana 28. rujna 2000., za vrijeme predizborne kampanje za izraelski Knesset, vođa desničarskog Likuda Ariel Sharon penje se, uz pratnju tisuću izraelskih policajaca, na Plato džamija u Istočnom Jeruzalemu - usprkos dogovoru iz 1967. da na taj prostor mogu samo muslimani – te poručuje da „Izrael nikad neće odustati od prava na Brdo hrama”.
To će biti otponac za novi ustanak palestinskog naroda.
Druga intifada
Tako je počela Druga intifada. Sharon je dobro znao kakve će reakcije izazvati njegov posjet Platou džamija – zato je to i uradio.
Uslijedio je višegodišnji „rat niskog intenziteta”, koji je pokazao da su se Palestinci u međuvremenu radikalizirali: kamenje i molotovljeve koktele iz Prve intifade zamijenili su samoubilački napadi koji su kosili i izraelske civile. Zauzvrat je izraelska vojska sravnjivala sa zemljom čitava palestinska naselja, uz desetorostuke civilne žrtve.
Prema podacima B'tselema, u ovoj Drugoj intifadi – koja službeno još traje - samo do 2004. ubijena su 3223 Palestinca i 950 Izraelaca.
Nakon Arapskog proljeća stvari su se dodatno pogoršale, kao što je ovih dana ustvrdio naš povjesničar dr. Tvrtko Jakovina:
„Sada više nema ni volje za mirom i pregovorima. Arapsko proljeće je značajno ojačalo Izrael, koji je proteklih godina skrenuo udesno. Njihovi političari više nisu za rješenje s dvije države (...). Kod Palestinaca imamo pak problem nelegitimiteta uprave na Zapadnoj obali i teroristički Hamas koji vlada Gazom”, rekao je Jakovina za portal Index.
Čini se, šanse za trajni mir u Svetoj zemlji davno su prokockane. Na obje strane jačaju radikalne opcije, a ako se i pojavi neki mirotvorac, ubiju ga ekstremisti iz njegova naroda. Teško da bi i Mesija tu pomogao, pa makar ih došla dvojica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....