Kakvo je Trumpovo mjesto u povijesti Bijele kuće? Nikakvo! Bio je loš predsjednik

Obećanje predsjednika Donalda Trumpa kako će Ameriku ponovno učiniti velikom više je natražnjačko gledanje u prošlost nego dalekovidna politika za budućnost. To više što za njega ostali američki predsjednici zapravo ne postoje jer je potpuna neznalica. Zato njegova politika, na dulje staze, ne može zadobiti povjerenje Amerikanaca.

Tako je poznati povjesničar američkih predsjednika Robert Dallek, koji je, među ostalim, predavao na Sveučilištu Columbia i Sveučilištu u Oxfordu, u svojoj najnovijoj knjizi "Kako smo stigli dovde?" sažeo mandat predsjednika Donalda Trumpa.

Nemoguće usporedbe

Ocjenjujući Trumpov boravak u Bijeloj kući iz povijesne perspektive, Dallek ga je usporedio sa slavnim prethodnicima tijekom posljednjih stotinjak godina i zaključio kako je Trump, zbog samoljubivosti i "svađavosti", loš predsjednik.

Naime, američki predsjednik mora biti primjer osobnog dostojanstva i promicatelj građanskog morala. Kao, na primjer, Franklin D. Roosevelt, koji je s Amerikancima "ćakulao" uz virtualni radio-kamin.

Naravno, iza te idealizirane slike krije se stvarnost američke politike koja je, po modelu starog republikanskog Rima, sirova borba za vlast i moć "zapakirana" u relativno čvrste zakone, institucije i demokratski populizam.

Da je to tako, svjedoče predsjednički izbori iz davne 1800., kada su dvojica kandidata jedan na drugoga "pucali" iz svih mogućih i nemogućih političkih oružja. U toj predizbornoj kampanji legendarni je Thomas Jefferson postao "opasni anarhist", dok je njegov protivnik bio "hemafrodit, pola muškarac, a pola žena".

Četrdesetak godina kasnije jedan je predsjednički kandidat ruralne birače osvojio portretirajući se kao "stara i solidna orahovina" seljačkog podrijetla, iako je u stvarnosti bio dobrostojeći urbani tip.

Legendarnog Abrahama Lincolna njegova je Republikanska stranka 1860. "prodala" kao drvosječu "iz naroda" iako je on u tom trenutku bio dobrostojeći odvjetnik koji je zastupao i velike kompanije.

Stvarni karakter ove sirove borbe za vlast možda je najbolje sažeo predsjednik Lyndon B. Johnson, koji je jednom novinaru mrtav-hladan rekao: "Sinko, u politici je sve moguće. Pileće govno preko noći može postati pileća salata."

Ipak, iza ovog populizma i grubosti uvijek je bio težak i strateški vrlo odgovoran posao koji je čekao svakog stanara Bijele kuće. Početkom 20. stoljeća Theodore Roosevelt bio je suočen s pritiskom velikih korporacija kako na američku politiku, tako i na obične Amerikance.

Nešto kasnije je profesor predsjednik Woodrow Wilson osobno pokušao, i skoro uspio, spasiti svjetski mir. Franklin D. Roosevelt se "hrvao" s Velikom gospodarskom krizom i bio pravi demokratski vođa antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu. Na samom početku "ludih šezdesetih" tragični politički junak John F. Kennedy spriječio je globalnu atomsku kataklizmu.

Opasni demagozi i populisti

Kad se zna sve ovo, ne treba čuditi što Dallek najvećom američkom opasnošću smatra demagoge i političke populiste koji će, koristeći medije, biračima obećati kako će vrlo lako "srediti" ekonomske i društvene probleme.

Upravo takvim on smatra predsjednika Donalda Trumpa.

Svojim nepredvidljivim i vrlo često grubim postupcima Donald Trump je ozbiljno potkopao povjerenje Amerikanaca u instituciju predsjednika i republikanski ustav općenito. Iza svega je, smatra Dallek, činjenica da je Trump na psihološkoj razini duboko nesiguran čovjek, koji to nastoji prikriti glumljenjem grandioznosti, čovjek koji teško podnosi kritike i zapravo ne vidi realni svijet oko sebe.

Sve to u privatnom životu pojedinca ne mora biti opasno, no za stanara Bijele kuće, koji se mora brinuti o Americi i, u određenoj mjeri, o cijelom svijetu, iracionalnost je vrlo opasna.

Ta se iracionalnost vidi iz Trumpovih izjava kako je u prve dvije godine mandata postigao više nego ijedan drugi američki predsjednik, što je, povijesno gledano, čista glupost.

Posebno ako se na umu imaju politika "novog nacionalizma", politika "nove slobode", koju su provodila dva legendarna američka predsjednika s početka prošlog stoljeća.

{embed_photo}1656642{/embed_photo}

Gradeći američku naciju početkom 20. stoljeća, predsjednik Theodore Roosevelt je iz Bijele kuće provodio politiku "novog nacionalizma" pa je svoje predsjedničke ovlasti iskoristio kako bi popravio položaj radnih slojeva i običnih ljudi, nasuprot interesima velikih korporacija, koje su i onda "drmale" Amerikom.

Vrlo je važan i njegov nasljednik Woodrow Wilson koji je gradio politiku "nove slobode". Zato je, na primjer, u Kongresu "progurao" 19. amandman američkog ustava koji je ženama jamčio pravo glasa. Uz to, veliki dio svoga mandata u Bijeloj kući potrošio je u ostvarenje svoje, duboko kršćanske, vizije stvaranja svjetskog mira.

Razgovori uz kamin

Ovu američku viziju nacionalizma i slobode doradio je predsjednik Franklin D. Roosevelt, koji je i danas ostao zapamćen po najboljoj mogućoj vrsti demokratskog populizma. Koristeći tada najsuvremeniji masovni medij – radio, Franklin Roosevelt je svojim legendarnim "Razgovorima uz kamin" vrlo jednostavnim riječima Bijelu kuću približio milijunima običnih Amerikanaca. Zato ne treba čuditi što je nakon njegove smrti, 1945., jedna prolaznica njegovoj udovici rekla:

"Nedostajat će mi način na koji je vaš muž objašnjavao djelovanje naše vlade."

Važan dio toga demokratskog populizma bio je i program ekonomskog oporavka Amerike pod nazivom "New Deal", koji su do danas kopirali mnogi.

Njegov nasljednik Harry Truman je, suprotstavljajući se agresivnom totalitarizmu Sovjetskog Saveza, postao američki junak, čije ime i danas odjekuje hodnicima povijesti.

Za razliku svih njih, Donald Trump teško podnosi činjenicu da je, kako je rekla jedna prva dama, Bijela kuća poput staklenog kaveza u kojem svatko vidi predsjednika i svatko ga ima pravo kritizirati.

Iako je Trumpovo profitabilno i vrlo agresivno poslovno "rasturanje" oduvijek imalo puno pristaša, takav stil nije ono što treba stanaru Bijele kuće. Njegovo stalno retoričko "bubanje" po kritičarima i protivnicima odudara od blage humorističnosti njegovih prethodnika, koji su znali da američki predsjednik treba ujedinjavati različitosti.

Zato ga milijuni Amerikanaca danas smatraju odbojnim i tvrdokornim grubijanom.

Čista suprotnost od, primjerice, Franklina Roosevelta, koji je sebe vidio kao, sportskim rječnikom rečeno, kapetana političke momčadi Amerike koji smišlja taktiku koja će na terenu davati rezultate. Slično je mislio i John F. Kennedy, koji je nakon tijesne izborne pobjede nad republikanskim kandidatom Richardom Nixonom u svoju vladu uzeo dvojicu eksperata Republikanske stranke.

U kontekstu ovakve, kompromisne, političke tradicije, predsjednik Donald Trump izgleda kao politički pobunjenik bez ikakvog programa i bez stila, čija varijanta populizma, možda, pokazuje neku dublju primjenu u američkom društvu.

U crnjoj varijanti iza svega bi mogla biti i činjenica da se američka republikanska demokracija bliži svome kraju i da će budućnost donijeti nova nesigurna i neprovjerena politička rješenja.

{infobox-gray_full}215704{/infobox-gray_full}