Prošle su četiri godine otkako nas je napustio Krunoslav Kićo Slabinac, legenda hrvatske glazbe. Hrvatski Elvis Presley preminuo je u zagrebačkoj bolnici 13. studenog 2020. zbog teške koronarne bolesti, a netom prije nego što je završio u bolnici čuo se sa svojom "crnom ženom", Beograđankom Mirjanom Antonović, koja živi u Americi, i s njom zbijao šale.
Mirjanu je Kićo opjevao u kultnoj pjesmi "Zbog jedne divne crne žene", a u intervjuu je samo za "Slobodnu" otkrila sve o njihovoj mladenačkoj ljubavi, koja nije prestala ni nakon prekida.
Mirjana i Kićo upoznali su se u New Yorku, kad joj je prišao dok je mirisala lak za nokte i ponudio joj svoj prst da i njega nalakira. Odmah ju je osvojio šarmom i duhovitošću, no njihovu vezu spriječio je njezin tadašnji suprug od kojeg se razvodila, koji nije mogao podnijeti da je sretna...
Mirjanu život nije mazio. Zbog bivšeg supruga završila je i u zatvoru, a u intervjuu nam je otkrila i nazire li se kraj višegodišnjoj sudskoj bitci koju vodi sa srpskim pjevačem Miroslavom Ilićem, koji odbija priznati njihova sina Devina.
Uskoro se bliži godišnjica smrti Kiće Slabinca, koji vas je opjevao u pjesmi "Zbog jedne divne crne žene". Jeste li mu uspjeli otići na grob u ove četiri godine otkako nas je napustio?
– Ove sam godine s obitelji i s dugogodišnjom prijateljicom Mersom Miljković putovala u Dubrovnik. Vraćali smo se preko Zagreba i tada sam s Mersom, koja je bila Kićina kolegica i dobra prijateljica, posjetila njegov grob. To je bilo teško i vrlo emotivno iskustvo. Htjela sam da taj trenutak bude intiman i bez medijske buke.
Godinama ste tajili da ste vi "crna žena" iz pjesme. Zašto?
– Jako sam ponosna na pjesmu "Zbog jedne divne crne žene", koja je najslušanije glazbeno djelo bivše Jugoslavije. Drago mi je da sam bila inspiracija nečemu u čemu su mnogi uživali. Dugo sam krila kome je Kićo posvetio tu pjesmu. Htjela sam da je svaka žena doživi kao da je napisana za nju. Drugi je razlog bio da nisam htjela biti inicijatorica neke vrste nacionalne mržnje povezane s tako krasnom pjesmom. Kićo je obožavao svoju naciju, ali nije bio nacionalist ni rasist. Ja sam od djetinjstva živjela u Americi. Moja majka i baka bile su Mađarice i učile su me da smo svi Božji narod i da se trebamo voljeti bez obzira na to odakle potječemo. Izgleda da sam bila u pravu. Kad je Kićo konačno otkrio tajnu i kad su pojedinci doznali kome je posvećena pjesma "Zbog jedne divne crne žene", istog su trena počeli izmišljati gadosti o meni i vrijeđati me, iako me uopće ne poznaju. S druge strane, mnogi normalni, obrazovani i dobri ljudi stalno mi se javljaju s lijepim riječima, s ljubavlju i poštovanjem prema Kići i toj evergreen pjesmi.
Kako ste i gdje upoznali Kiću?
– Kićo i ja upoznali smo se u New Yorku na večeri uzajamnih prijatelja, kad je bio s "Opatijskim suvenirima" na turneji po Americi. Odvojila sam se malo od društva u sobu i našla prijateljičin lak za nokte. Sjela sam na krevet da pomirišem lak, nisam ni primijetila da Kićo stoji na vratima i gleda me. Prišao mi je, sjeo pokraj mene i pružio svoj mali prst da ga nalakiram. Tim me je potezom nasmijao. Bio je jako šarmantan. Pozvao me je na njihov koncert, gdje sam vidjela da je i jako zabavan. Kićo je bio rijetko talentiran i kompletni showman. Bio je u potpunosti plemenit čovjek.
Je li Kićo bio ljubav vašeg života?
– Kićo je takoreći bio moja prva zrelija i najiskrenija ljubav u ranoj mladosti. Takva ljubav čitav život ima posebno mjesto u duši.
Zašto ste prekinuli?
– U to vrijeme bila sam u tijeku razvoda prvog braka. Bila sam baš dijete i udana za starijeg čovjeka koji se ponašao kao da sam njegovo vlasništvo. Kad je doznao za Kiću, počeo mi je namještati razna zla. Bio je poznat i moćan, tako da sam završila i u zatvoru i u psihijatrijskoj ustanovi. Sam Bog me je sačuvao da ne izgubim pamet. Namještao je mnogobrojne prepreke za Kiću i mene, onemogućio je da ostanemo skupa.
Desetljećima vi i Kićo niste razgovarali, a onda ste se prije nekoliko godina našli u Zagrebu na sladoledu. Vi ste se njemu prvi javili godinu prije, a nakon što vam ništa nije odgovorio, opet ste mu poslali poruku. Niste se obeshrabrili?
– Život je tekao dalje i prošlo je mnogo godina. Kićo je ostao u kontaktu sa zajedničkom kolegicom Mersom. Pratio je događaje u mojem životu i poslije mnogo godina želio je da se vidimo. Nakon našeg sastanka i sladoleda u Zagrebu, čuli smo se svaki dan. Pričao mi je viceve do posljednjeg trenutka, sve do odlaska u bolnicu. Imam posebno mjesto gdje čuvam sve naše tekstove, a u mojoj duši on je ostao onaj Kićo koji mi je prije puno godina pružio prst da ga nalakiram.
O vašoj vezi s Kićom progovorili ste u knjizi "Ovo malo istine", ali, kako je najavljeno uoči objave knjige, i o borbi za životnu pravdu. U kojoj je fazi suđenje s Miroslavom Ilićem, koji odbija priznati vašeg sina Devina? Nazire li se kraj dugogodišnjoj sudskoj bitci?
– Petnaest godina nakon što smo Kićo i ja prekinuli, Miroslav Ilić pojavio se u Americi. Naš zajednički prijatelj inzistirao je na tome da idemo na koncert jednog pjevača za kojega ja do tada nisam čula. Nije bilo interneta kao danas da se sve može doznati. Sjedili smo u drugom redu, gdje me je Miroslav primijetio te je zamolio našeg prijatelja Pavla da ga upozna sa mnom. Otišli smo svi zajedno na večeru. Započeli smo vezu koja je trajala tri godine. Miroslav je živio sam u Beogradu, međutim, nije postavio sve na svoje mjesto. Od njega su mnogi imali koristi, tako da su se svi usmjerili protiv nas. Bojali su se da ne izgube zlatnu koku. Čuli su da razmišlja o tome da pola vremena provodi u Americi. Vratila sam se u Ameriku uoči poroda zbog raznih prijetnji djetetu i meni. Iz te veze rodio se naš sin Devin. Puno se toga odigralo.
Što se mene tiče, bila bih najsretnija da naš sin nikad nije doznao tko mu je otac. Međutim, viša sila imala je drugi plan. Devin je u svojoj 20. godini sasvim slučajno doznao, preko medija, da mu je Miroslav otac. Obojica su se htjeli naći. Miroslav i ja razgovarali smo sasvim normalno. Međutim, kad je obavijestio obitelj, tu su pale prijetnje i raznovrsne ucjene. Miroslav je bio previše slab da se izbori za pravdu. On je bio taj koji je predložio Devinu da se sve sredi sudski, a poslije se predomislio. Dopustio je da ova nepravda traje godinama. Viši sud u Beogradu dva je puta odlučio u Devinovu korist. Miroslav je poslije toga redao žalbe na Apelacijskom sudu. Čekali smo odluku i konačno smo, poslije 16 godina, ove nedjelje doznali da je Apelacijski sud presudio u Devinovu korist. Naredili su da se njegovo ime doda u zapise kao sin Miroslava Ilića. Pobjeda je Devinova, ali on se, nažalost, ne osjeća kao pobjednik.
Drago mu je da je izdržao sve muke u ime ostale ugrožene djece koja ispaštaju zbog neodgovornih roditelja... Što se mene tiče, lakše mi je da se sve postavilo na svoje mjesto. Svjesna sam da Miroslav nije zaslužio sina kao što je Devin, a još manje unuku, koja sliči na njega. Ravnoteža mojeg života i u svemiru je zadovoljena. Ja nisam ništa posebno. Svaka osoba u sebi ima ogromnu moć i snagu. Nažalost, mnogi nisu svjesni da imaju direktnu vezu s velikim silama, koje uvijek stoje s onima koji su na strani pravde. Kićo me je hrabrio i davao mi snagu da izdržimo. Danas je on nasmijan i u ime pobjede pjeva nam naše omiljene pjesme i priča viceve.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....