Kuzma Kovačić akademik koji je 'zabio zadnji čavao u lijes Jugoslavije' i 'ispunio najviše zahtjeve svog poziva'
Bilo je to davno... Sjedili smo u rovu turizma, iza šaltera turističke agencije koja prodaje i katamaranske karte. Paljba je bila neprekidna... No jednog je dana na vrata stao čovjek čija je pojava bacila sjenu na agenciju. Pogledali smo preko vrha rova, gdje su nas dočekala dva oštra oka.
Toga dana vratili smo se kući i ispričali: "Bija je neki čovik u agenciji danas. Neman pojma ko je, al‘ po nečemu je poseban. Nekako je veličanstven..."
Ispostavilo se da smo dobro procijenili. Taj čovjek bio je Kuzma Kovačić. Možda i najveći hrvatski kipar svoje generacije, umjetnik koji nije samo oblikovao hrvatski narodni identitet, već je kao profesor na fakultetu oblikovao i nove kipare. Generacije njih...
Iduće godine napunit će se 50 godina otkad je 1976. diplomirao u Zagrebu. U međuvremenu je kroz svoja djela, i poruke koje nose, za vječnost ostavio spomenike koji će svjedočiti o Hrvatima kao ponosnom, domoljubnom, katoličkom narodu.
Važnost Kovačićevih djela očita je iz brojnih nagrada i mišljenja kritičara, a za svoje je djelovanje i odlikovan. Tri puta. Nositelj je odličja Danica hrvatska, Danica hrvatska s likom Marka Marulića te Red hrvatskog pletera. Sva tri je Kovačiću dodijelio Franjo Tuđman.
A svega što je Kuzma Kovačić stvorio, svih koje je inspirirao i oblikovao... Ničeg toga možda ne bi bilo da se Kuzma odmalena nije igrao s muzama.
Zašto ste otišli na akademiju?
– Čini mi se da sam od malih nogu naginjao nekom umjetničkom pozivu. Na tome mogu zahvaliti i rodnome gradu, drevnome Hvaru, našem otoku koji je možda najznačajnije središte hrvatske prošlosti i kulture, njihovoj prirodnoj ljepoti, a prvenstveno zahvaljujući susretu, od djetinjstva, s tolikim umjetninama u našim crkvama – svjedocima "ljubavi što je sazdala/svu zemlju, more, zvjezdan svod", kako pjeva stari himan. Dvojeći, pri kraju gimnazijskih dana, između književnosti i kiparstva, otišao sam na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu po kiparski nauk – naučiti kiparski likovni jezik, da bih jednog dana možda i ja mogao stvarati spomenute svjedoke. Tražili smo, uostalom, slobodu u doba komunizma i jugoslavenskog kaveza u – umjetnosti. Istodobno, trebalo je braniti i umjetnost, osobito kiparstvo, od sličnih ideoloških nasrtaja.
Imali ste sedamdesetak izložbi u državi i svijetu. Koja vam se posebno usjekla u pamćenje? Možda nečija reakcija na neko vaše djelo?
– Teško je izabrati jednu. Spomenuo bih tri izložbe. Najprije veliku izložbu u Rimu 2017. godine, održanu pod pokroviteljstvom Papinskog vijeća za kulturu i Ministarstva kulture Republike Hrvatske, u središtu katoličanstva i kulture čitavoga svijeta, koja je pokazala da umjetnost kršćanskoga nadahnuća živi plodno i u suvremenoj umjetnosti, osobito u Hrvatskoj. Za tu izložbu primio sam uglednu tamošnju nagradu, koju su prije dobile druge zaslužne, odnosno slavne osobe iz svijeta umjetnosti i drugih područja, recimo kipar Giacomo Manzù ili pak glumica Claudia Cardinale, pa Marcello Mastroianni...
Druga, također velika, održana je u Hvaru 2018., istodobno u Arsenalu, na glavnom trgu i u katedrali, i vidjelo ju je tijekom ljeta oko 70.000 posjetitelja, a posebna mi je po tome što sam svome rodnome gradu mogao pokazati kiparstvo koje se rodilo u njegovu "krilu".
I još izložba "Kiparevo svjedočenje vjere" održana u Dioklecijanovim podrumima u Splitu 2022./2023., prva izložba kršćanskoga duha i sadržaja postavljena u tom prostoru, prostoru iz davnih protukršćanskih vremena prilično sličnih današnjima, prva od Dioklecijanova doba, nakon više od 2000 godina.
Spomenuo bih, pitali ste, jedan lijep događaj otprije tridesetak godina, kad mi je kardinal Franjo Kuharić za posjeta Hvaru i našoj katedrali, kojoj sam oblikovao nove, brončane vratnice i središnji, kameni oltar te kipove Hanibala Lucića i Petra Hektorovića u njoj, rekao: "Kad umjetnik doživi da mu djela zasluže ući u jednu katedralu, tad može znati da je ispunio najviše zahtjeve svog poziva i ostvario svoje umjetničke nade."
Stvorili ste više od stotinu spomenika i sakralnih djela. Koje vam je posebno drago, a možda nije poznato široj javnosti?
– Teško je, pa i nemoguće, i na to pitanje odgovoriti jedninom. Spomenut ću neka djela osobito mi draga i važna te neka koja su vjerojatno manje poznata našoj javnosti. Spomenička i sakralna djela su brojna, pa ih nećemo nabrajati, ali ne mogu ne spomenuti moje prvo pravo sakralno djelo – "Vratnice hvarske katedrale" iz 1990., koje je označilo početak obnove sakralnog kiparstva u Hrvatskoj i povratak takve umjetnosti u korpus suvremene umjetnosti, njezinu ravnopravnost, istobitnost s cjelinom bića umjetnosti našega vremena.
Zatim Oltar hrvatske domovine, na Medvedgradu ponad Zagreba iz 1994., prvi spomenik ostvarenoj hrvatskoj državnoj slobodi i spomenik SVIMA koji su se kroz povijest žrtvovali za našu slobodu, pa Spomenik papi Ivanu Pavlu II. u Selcima na Braču iz 1996., prvi pravi kiparski spomenik, figura, našem Papi u svijetu; spomenik tvorcu ove naše hrvatske države predsjedniku Franji Tuđmanu u Škabrnji – iz 2000. – prvi spomenik podignut njemu u čast u Hrvatskoj te onaj podignut u glavnome hrvatskom gradu Zagrebu (2018.), simbolički, "zadnji čavao zabijen u lijes Jugoslavije".
Vratnice bjelovarske katedrale, moje zadnje sakralno djelo, iz 2024., istaknuo bih kao, zasad, manje poznato široj javnosti, a meni drago, kao i reljef "Sveti Ivan Pavao II." u Nadbiskupskoj palači u Splitu, koji nam je stalno blizu, a ipak, zbog toga što je smješten u unutarnjem prostoru, manje prisutan u javnosti.
Vi ste oblikovali kovanice kuna. Koja vam je bila najdraža? I kakve su vam, s umjetničkog stajališta, kovanice eura?
– Kovanica od jedne kune, s likom slavuja! Ona je bila i presudna za cjelokupno likovno rješenje našeg optjecajnog kovanog novca, jer sam prvu skicu-crtež izradio upravo za tu kovanicu i ona je odredila sve – živi likovi iz naše faune i flore, u kružnoj kompoziciji, kao simboli oživljene Hrvatske, Lijepe naše domovine. Sav naš kovani novac, optjecajni i prigodni – zlatnici i srebrnjaci – oblikovale su kiparske ruke i zbog toga su kune i lipe, po svjedočenju međunarodne numizmatičke struke, među najljepšim kovanim novcem čitavoga svijeta.
Ukinućem kune izgubili smo, nažalost, naš monetarni suverenitet. Moramo shvatiti da novac nije samo sredstvo plaćanja, trgovanja, nego prije svega novac je znak i jedan od jamaca cjelokupnog suvereniteta svake države. Euro, pak, bezličan je novac i sve manje vrijedan, pa bi se bilo bolje vratiti kuni, što će se i dogoditi. Posebno su bezlične kovanice "naših eura" – kao i zajedničke novčanice – namjerno ružne, poput žetona iz kockarnica, da se obezvrijedi i onemogući svaka stvarna nacionalna posebnost. Oblikovane su mehanički – računalno, po fotografiji – pa to lako isklizne u obično kopiranje, neizvornost i hladnoću, dok je kod kiparskog oblikovanja to bilo isključeno, po naravi kreativnog postupka.
Redoviti ste profesor kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Ima li talenata?
– Sad sam u mirovini. Za gotovo tri desetljeća svog rada sa studentima poučio sam i odgojio brojne kiparske naraštaje, pa su sadašnji profesori kiparstva na splitskoj Akademiji skoro svi nekoć bili moji studenti. Njih ističem kao nadarene i vrijedne, iako ima takvih i među onima koji sad djeluju izvan toga kruga. Nastojao sam studente učiti kiparskom jeziku, koji je zapravo uvijek isti, od davnina do dana današnjeg. Iako sam gledao u svakom studentu probuditi njegovu kiparsku osobnost, nisam prihvaćao napuštanje glavne studijske zadaće ni olaki zaborav naravi i smisla te "stare, vječno mlade" umjetnosti, kako je sv. Augustin govorio o kršćanskoj vjeri. Zato splitska Akademija, njezin kiparski odsjek, sada slovi kao još rijetko pravo kiparsko učilište na koje dolaze studenti iz čitave Hrvatske te iz svijeta.
Diplomirali ste 1976. godine. Koliko se kiparstvo kao umjetnost od tada promijenilo?
– U svojoj biti narav se kiparstva, ne samo od tada nego uopće, od svojih početaka, nije nimalo promijenila. Nije se promijenila ni njegova funkcija, pogotovo ona spomenička. Hrvatska, primjerice, treba još mnogo spomenika, jer hrvatska povijest ne počinje 1945. godine! Mijenjaju se samo oblici njegove pojavnosti, zahvaljujući razlikama među kiparskim osobnostima i povijesnim oblicima života ljudskih zajednica, što se očitovalo u stilskim posebnostima i mijenama, kao i pogledi na umjetnost (najčešće ideološki!), posebno na kiparsku umjetnost. Osobito je to vidljivo u zbivanjima u umjetnosti dvadesetog stoljeća, naglašeno od njegovih šezdesetih godina do danas.
Koji su problemi s kojima se kiparstvo i kipari susreću u današnje vrijeme? Mislite li da će uskoro doći do nekih drastičnih iskoraka u kiparstvu?
– Od spomenutog časa, kad je tzv. konceptualna umjetnost proglasila suvišnost, nepotrebnost tvarnog, tjelesnog, u korist idejnog, konceptualnog u umjetnosti, "nastradalo" je najprije kiparstvo kao umjetnost koja bez tvarnog, bez tvoriva, duhom oživljenog tijela, niti ne postoji. Kiparstvo je utjelovljenska umjetnost. Takva njegova narav i duhovnost smetala je bezbožnim ideološkim pogledima i nastojanjima, izrazito prisutnim u našem vremenu. Kiparstvo je, međutim, puno starije (ta radi se o tisućljećima!) i životnije od svih ideja koje promiču i nameću ideologije koje bi htjele zanijekati njegovu narav i smisao, njegov upravo spomenuti konstitutivni element ljudskosti. Zato, na primjer, simbolički rečeno, umjetnik u pojmu "vlasti" ne vidi moć i novac, nego – kore anđeoske.
Ne vidim, stoga, osim mijena koje njegovu biću donose pojedini umjetnici, a to se ne može znati unaprijed, što bi to moglo duboko promijeniti kiparstvo. Takozvana 3D tehnologija (hladno kopiranje), nadmoćne "aparature" (ideološke i tehničke)? Dolaze, vjerujem, nakon trenutne pomutnje koja predugo traje, vremena jasnoće i istine, vremena ispunjenja "nade koja je u nama", također i u umjetnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....