Prvijenac Andrije Kunića (40) - alias konobara prezimenom Zečina - ovih dana objavljen u nakladi Rafinerija ideja pod palicom Tomislava Birtića, tek je na prvi mah zabavno štivo.
Riječ je, naime, o zbirci iskustava tog hrvatskog djelatnika u ugostiteljskom sektoru, koji je do gola skinuo hrvatske reprezentativce i njihove bahate supruge, ukazao na mafiju u ugostiteljskim krugovima, pokazao kako se u privatnom životu ponašaju "fine" operne dive i olimpijski pobjednici, koliko cicija ima među onima koji zapravo veoma lagodno žive na naš račun.
Zečina je "opleo" po svima bez dlake na jeziku, ukazao je i na porok kockanja i alkoholizma, i ne samo među konobarima.
Vi ste nešto kao "slučajni konobar", na početku ove knjige pripovijedate kako se uopće "to dogodilo". Za one koji će "Hrvatsku na tacni" tek pročitati, predstavite se, molim.
- Da, ja sam slučajno završio u ugostiteljstvu. Štoviše, moja prva ideja je i bila da se knjiga zove „Slučajni konobar“ i da ona predstavlja moje svojevrsne memoare. No, u razgovoru s nakladnikom zaključio sam da je za memoare još prerano, s obzirom na to da sam tek navršio 40 godina i da ću ako Bog da doživjeti još mnogo toga.
U osnovnoj, a kasnije i srednjoj školi, bio sam poprilično aktivan kao školski novinar, sudjelovao u literarnim aktivnostima, puno čitao i odlazio na natjecanja iz hrvatskog jezika. Upisao sam Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, ali sam ga spletom životnih okolnosti prekinuo nakon što sam upisao treću godinu i zaposlio se u direktnoj prodaji. Njome sam se bavio narednih par godina dok me život nije odveo u ugostiteljstvo...
Pa nije tako strašna stvar biti konobar, zar ne? Barem u današnje vrijeme, kad je to zanimanje traženo i solidno plaćeno?
- Odgovor na ovo pitanje nikako ne može biti crno-bijelo. Činjenica je da postoje puno nezahvalnije, teže i potplaćenije branše od moje. Ugostiteljstvo pripada industriji zabave, to je sektor bez kojeg bi društvo komotno moglo funkcionirati da ga nema i da ono ne postoji kao takvo.
Mi koji nosimo "Hrvatsku na tacni" i bavimo se tom industrijom zabave također se, poput radnika u svim ostalim branšama, nosimo s nekim izazovima. Većina konobara radi vikende, pa čak i sve vikende u godini, budući da je njihovim poslodavcima vikendima najjači promet. Što mislite, kako se to reflektira na njihove obitelji?
Ja sam do prije par godina na svojim sezonama zarađivao nečije dvije prosječne plaće mjesečno, a radio sam čak 450 sati mjesečno. Je li ta zarada bila ekvivalentna mojim odrađenim satima, svatko može sam zaključiti.
Osim suludih smjena, tempa posla, manipulacije radnim satima, većina radnika u ugostiteljstvu suočava se i dalje s prijavama na minimalac, na pola radnog vremena dok rade duple smjene.
Ipak, u pravu ste, to je zanimanje danas traženo, jer ga više nema tko raditi, ali o solidnom plaćanju dalo bi se napisati barem još jednu knjigu, i to onu znanstvenu, jer plaćanje u ugostiteljstvu nema veze s plaćanjima u drugim branšama.
Ova je autentična, ispovjedna proza tek namah zabavna - puno toga što ste napisali i doživjeli je duboko zabrinjavajuće, ukazuje na korupciju, dira u srž države i nadležnih službi koje nisu odradile svoje. Takli ste u osinje gnijezdo, nekima ćete se gadno zamjeriti. Je li vas strah?
- Da cijela knjiga, kao što piše na prvoj stranici, nije fikcija u kojoj je svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama sasvim slučajna, opet se ne bih zabrinuo. U našoj državi glasne i aktiviste ne voli nitko i smatraju ih redikulima, a kad netko s konkretnim primjerima ukazuje na izigravanje prava i sustava taj obično ostane ismijan ili marginaliziran bez da dotakne one koje je napao. To sam odavno naučio, nema se smisla boriti s vjetrenjačama i nije mi bila namjera ovom knjigom nekoga prozivati jer to ne bi dalo nikakvog efekta.
Stoga sam u toj svojoj, nazovimo ju autofikciji, isprepleo osobna i tuđa iskustva kako bih napravio literarno djelo. Hoće li se netko prepoznati u nekim anegdotama, ostavljam na slobodu čitateljima...
Na svoje oči osobno sam masu puta vidio kako su akteri državnih i nadležnih službi povezani, ne samo ugostiteljima, već i ljudima iz krim miljea s kojima sam u svojoj karijeri imao posla, i ne treba mi previše pameti kako bih zbrojio dva i dva.
Iako ste prikrili identitete, sve je dosta transparentno, manje-više se može zaključiti o kome je riječ. Jedino ste Thompsona "donijeli" imenom i prezimenom. Kako to?
- Ponavljam, svakome od čitatelja ostavljam slobodu da sam pretpostavi tko mi je od stvarnih ljudi iz mojih ili tuđih iskustava poslužio kao motiv za određeni lik.
Budući da je cijela knjiga autofiktivna zbirka anegdota, u njoj postoje i svijetli primjeri bazirani na mojim osobnim iskustvima. Jedno od njih bilo je ono gdje je Thompson u svakodnevnoj situaciji ispao gospodin, a s obzirom da je, unatoč različitim mišljenjima, i dalje dokazano najpopularniji domaći pjevač, time što sam opisao anegdotu odajem mu priznanje kao gostu radi kakvih se veselim raditi ovaj posao.
Od koga ste dobili najveću napojnicu ikad, pamtite li osobu i iznos?
- Ne zamaram se time koliko mi gosti ostave... No, evo pamtim kad me - pijan - jedan poduzetnik na božićnom eventu zamijenio za svirača i lijepio po meni novčanice od 200 kn, pamtim austrijske goste sa sezone koji su cijenili što jedini u kolektivu govorim njemački, pa su mi svaku večer ostavljali po barem 50 eura, pamtim goste koje su posluživali drugi kolege, a oni su na izlazu meni davali napojnice, budući da sam im ja dogovorio stol i, za razliku od tih kolega, interesirao se jesu li zadovoljni.
Pamtim goste koji su dali između 50 i 100 posto iznosa računa kao napojnicu, jer su se u nekom trenutku mog odnosa prema njima osjetili posebnima i ja nisam očekivao toliki iznos, ali to su sve slatke uspomene i nisu svakodnevna praksa.
Kako danas živite?
- Osobno sam podstanar, nemam nikakvu imovinu, čak i automobil imam na leasing. Ako me pitate jesam li se od ovog posla obogatio ili sam nešto stekao, nisam. Supruga radi za manju plaću od moje, ali nam je satnica realno ista. Ona u javnoj službi ima veća radna, sindikalna i ne znam kakva druga prava od mene, dok ja radi svog većeg fonda radnih sati, zbog povremenih honorarnih poslova i napojnica, imam nešto veće ukupne prihode od nje.
Kad poplaćamo sve podstanarske troškove, režije, kredite, treninge djece, neke sitne životne radosti i sve ostalo, ne ostane nam ništa ušteđevine, kao ni većini ostalih građana, ne samo konobara.
U knjizi iskreno pričate o poroku kojega ste, nadam se, prevladali: kocki i klađenju. Imaju li radnici u ugostiteljstvu inače problem s tim? Ranije sam čula da se konzumacija alkohola u vašem sektoru zna oteti kontroli...
- Kao što sam već rekao, knjiga je fikcija temeljena na mojim, ali i iskustvima kolega konobara. Moja autorska sloboda bila je glavni lik okarakterizirati kao povremenog kockara koji je, nakon što je dobio veliki dobitak, prestao s klađenjem budući da kockar čuči u većini ljudi, ne samo konobara koje poznajem.
Sjećam se, na svom prvom radnom mjestu, vlasnica kafića u kojem sam radio svu je svoju napojnicu, a i druge prihode, ubacivala u kladomat kojeg je unutra imala u najmu jedna kladionica. Na njega su svake večeri dolazili sezonci iz drugih lokala i svoje napojnice ili novce koje su ukrali svojim gazdama ubacivali u taj isti aparat, koji je jedini te sezone bio na dobitku. Poznajem ljude koji konobare u inozemstvu i ušteđevinu koju tamo zarade troše na kladomatima u Hrvatskoj kad dolaze na slobodne dane.
Poznajem konobaricu koja je svojevremeno u kasinu dobila 500 tisuća kuna, par mjeseci nakon toga zvala me "mogu li joj posuditi novce za stanarinu, jer njie platila dvije najamnine, da će ju stanodavac izbaciti iz stana“. Poznajem čovjeka s juga koji je otvarao restoran u Zagrebu, u njega postavio prijatelja koji živi u Zagrebu da mu vodi poslovanje, a ovaj je svake večeri utržak nosio u kasino.
Upoznao sam konobare koji su me, nakon tri mjeseca rada na sezoni, molili da im posudim novce za autobusnu kartu do doma jer su sve prokockali, pošmrkali ili popili, imao sam kolegu koji je, nakon što bi skupio napojnice na par stolova, odlazio usred smjene do kladionice preko puta restorana i kladio se uživo….
No, kockanje je dublji društveni problem svih struktura, iz tog razloga i podržavam najave novog zakona o klađenju, jer svakodnevno oko sebe vidim posljedice kockanja. Dodatni problem kod ljudi koji se bave ugostiteljstvom, na bilo koji način, a kockaju, taj je što imaju veći manevarski prostor s gotovinom u odnosu na druge branše. Staviti ovisnika u okolinu u kojoj raspolaže gotovinom isto je kao kad maleno dijete stavite ispred slatkiša i kažete mu ga da ga ne dira.
Alkohol je također društveni problem i njegova konzumacija od strane konobara ima isti dodatni problem kao i kocka, njegova blizina i pristupačnost.
Gdje danas radite?
- Nakon što sam godinama bio sezonac na Jadranu i kombinirao poslove u prodaji s poslovima u sezonskim i zagrebačkim restoranima, prije par godina skrasio sam se u jednom od njih. No, iskoristim svaku moguću ponudu ili situaciju da honorarno, za samo jake dnevnice, odradim neki posao po cijeloj Hrvatskoj ili inozemstvu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....