U janjce su se kladili da neću uspit, da ću propast. A ja san u tri godine napravija tri luksuzne jahte i već gledan kako ću počet gradit četvrtu.
Sjedimo na krmi jahte Scorpios. Crna je i elegantna. Poput Audrey Hepburn koja je netom izišla iz Tiffanyja. Spremna je isploviti. Čitav svijet je čeka. Zove. Nestrpljiv je. Jer, svijet je njeno prirodno stanište. A more tek ogledalo. Što more prihvati, to zauvijek traje.
Antonio Ivanišević mlad je čovjek. Tek je napunio tridesetu. A već stoji uz bok najvećima. Poput talijanskoga škvera Perini Navi, giganta kad su luksuzne jahte u pitanju. To bi bilo kao da Kozjak stane pored Mount Everesta. A stao je. I imao mu je što pokazati.
- Upravo smo se vratili iz Cannesa di smo bili na dodjeli nagrada za najbolje brodove i avione na svitu - kaže nam Ivanišević.
Skroman je. Bili su u finalu prestižne manifestacije The International Yacht & Aviation Awards. Čisti je to glamur. Formula 1. Samo za odabrane. A Ivaniševićev Scorpios odabran je u čak četiri kategorije izbora za najljepšu svjetsku jahtu.
- Kad san vidija mejl di se spominje ta nagrada mislija san da je neka zajebancija. Da su me braća uvatila u đir. Ima nas, znate, petorica i uvik neko nekome nešto podvaljuje - smije se Antonio.
Na bicepsu lijeve ruke ima istetoviran broj pet. Njih četiri brata i on.
Mejl koji je umalo završio u smeću
Ipak, nije bila zafrkancija. Niti nekakva internetska prevara. Mejl je bio originalan i ispravno adresiran. Jahta Scorpios tvrtke "Tramontana Yachts" iz Krila Jesenice ušla je najuži izbor najboljih jahti na svijetu. I to u konkurenciji više od 3000 jahti od kojih je svaka da ti mozak stane kad je vidiš.
- Srića da je Tash, naša fleet chief, šefica posade, isto vidila mejl i upozorila me da ga ne izbrišen, ka šta inače brišen miljun gluposti koje dnevno dobijen - govori Antonio.
Antonio ne voli koristiti riječ šef. Poglavito kad je on u pitanju. I kad mora primati komplimente da je najbolji šef na svijetu.
- Ma neee, Bože sačuvaj, nisan ja nikakav šef, ja san samo jedan od njih, i to zadnji, a ne prvi, jer da nema njih, ove moje posade, najbolje na svitu, ne bi bilo ni broda, on je njihov koliko je i moj - veli Antonio.
Ljudi su mu najvažniji. Još otkako je počeo ploviti. I to ne kao mornar ili kapetan, kako bi se očekivalo od muškog djeteta iz Krila, nego kao cruise manager. U prijevodu, kao čovjek koji gostima ispunjava sve želje. I snove. Jer, kakva je to želja ako nije iz snova proizišla.
- Moj sistem rada bija je malo drugačiji od ostalih. Na primjer, ako gosti oće večerat na Hvaru, ja oden prije njih u određeni restoran i sve pripremin, od stola di će sidit do menija i vinske karte, a kad večera završi opet se vratin u restoran da vidin kako je prošlo, je li bilo dobro i gostima i osoblju restorana, jer poanta je da svi moraju bit zadovoljni. Ako mi se na primjer konobari požale da je tip bija slab, e, manča, onda ja od broda uzmen koliko triba i dam umisto gostiju da i ljudi u restoranu budu zadovoljni - tumači Antonio.
Daj da bi dobio. Pri čemu proviziju od nikoga ne uzima. To mu je osnovno pravilo.
- Novac je nebitan, on će doć prije ili kasnije, a ako i ne dođe, šta ima veze, ostaju ti prijateljstva, poznanstva i preporuke, koje su vridnije od ikakva novca. Uostalom, zarada se na kraju broji - jednostavna je Antonijeva životna filozofija.
Zovi čovika zapravo znači zovi Antonija
Skromnost i samouvjerenost. Kao cruise manager ubrzo je došao na glas kao čovjek koji ne zna za nerješiv problem. Što god poželiš, Antonio Ivanišević nabavi. Stvori. Zovi čovika zapravo je značilo zovi Antonija.
- Je, je, bija san stvarno čovik za sve i to san činija s tolikin gušton da van to ne mogu niti opisat - napominje.
Širio je, kaže, krug dobre ljubavi, to mu je bilo najvažnije, a u osnovi je želio uslugu dignuti na višu razinu. Tome služi i njegov Instagram profil PartyCroatia. Gnuša se, naime, hrvatske turističke krilatice "take money and run".
- Turiste prije svega triba cijenit te u svakon trenu bit svjestan šta su ti sve oni svojin dolaskon omogućili. Ovo gorivo šta san ga jutros ulija u svoje auto, oni su mi platili, isto ka ručak koji ću danas pojist. Grozno mi je oko sebe gledat svit koji to ne razumi i kojima je glavni cilj turista oderat i privarit za masne pare - objašnjava Antonio.
Rođen je u Australiji, u Melbourneu, možda i odatle drukčiji mentalitet, a njegovi, što je posebno zanimljivo, iako fetivi Kriljani i s očeve i majčine strane, nikad nisu imali brod. Njegove jahte prvi su brodovi u staroj lozi slavnog don Frane Ivaniševića, čovjeka bez kojega ne bi bilo ni Krila ni njihove nadaleko poznate flote.
- Dida Matiša bi zna sa štapon udrit po rivi i reć ovo je centar svita - sjetno će Antonio.
Školovao se za fizioterapeuta, igrao je nogomet, lijevo krilo je bio, no ništa ga nije tako privlačilo kao brodovi. Ali ne obični brodovi, autobusi, kako ih posprdnu nazivaju, nego brodovi kao umjetnički radovi. Brodovi s karakterom, s dušom, brodovi koji komuniciraju, koji oduševljavaju, koji se u Cannesu prave važni kao djevojke koje odlaze na svoj prvi ples svjesne svoje mladosti i ljepote.
- Stvarno je bija poseban osjećaj bit na istome mistu s najvećin ljudima iz ove branše, nestvarno za male ljude iz Krila, a opet, sve smo mi to zaslužili, niko nan ništa nije poklonija, i samo nas tira da budemo još jači i još bolji - ponosno će.
Konačni cilj mu je stvoriti prvi hrvatski brend super jahti.
- Zašto Hrvati to ne bi mogli napravit? U počeku mi je cilj bija pružit nešto ekskluzivnije od uobičajene charter ponude i na tome putu san odbija slušat priče koje bi me obeshrabrile. U Hrvatskoj imamo dugu tradiciju brodogradnje, radimo stvarno kvalitetne brodove, ako mogu druge države, zašto ne možemo i mi? - pita se Antonio.
Motiv da napravin šta niko još nije napravija
Prepreke ne priznaje. Scorpios je, uostalom, sam dizajnirao da bi u Cannesu osvojio drugo mjesto upravo u kategoriji najboljeg dizajna. Filmska priča. Od brodogradilišta Radež u Blatu na Korčuli do Cannesa za tek nešto više od godinu dana.
Oni što su se u janjce kladili odavno su utihnuli.
- Da samo znate šta su sve govorili. Da sigurno priko mene neko pere lovu, da se bavin drogon, da je to sto posto neki kriminal, a meni je sve to bija samo dodatni motiv, to me je tiralo da napravin nešto šta ovde još niko nije napravija - ističe Antonio.
Bez obzira na mjesne ćakule i na činjenicu što ga je porezna, kako kaže, sto puta provjerila kako bi se uvjerila da ništa od toga nije istina, obožava Krilo i ne bi ga mijenjao ni za što na svijetu. Preponosan je na svoje mjesto i želi da naglasimo kako su mu svi Kriljani, što direktno što indirektno, pomogli da započne ovu nevjerojatnu priču. Koja i nije mogla nigdje drugdje biti ispričana, nego u Krilu, mjestu u kojem brodari brodare rađaju.
- Svugdi ima svakakvih ljudi, neka, meni je važnije šta smo postavili visoke standarde i šta su sad svi počeli ulagat u posadu, jer, a to stvarno moran reć miljun puti, bez dobre posade nema ni dobroga broda - napominje Antonio.
Ježi se kad čuje stare dalmatinske izreke "ko ovo more platit" i "ovoga nigdi nima".
- Naš je problem šta mislimo da sve znamo. Kod nas je najnormalnije da o ekskluzivi i o tome šta gost oće pametuju ljudi koji nikad u životu nisu večerali u restoranu s Michelinovom zvjezdicom, niti su spavali u hotelu od pet zvjezdica - kaže Antonio.
- Svojoj posadi uvik ponavljan da na ovo šta radimo ne gledaju ka na nekakav visoki standard, jer naši gosti tako žive svaki dan - dodaje.
Tjedni najam Scorpiosa iznosi oko 200.000 eura. Vrijednost mu je oko deset milijuna eura, a za održivost mu je potrebno pet ili šest tjedana godišnjeg najma. Može primiti 12 gostiju, posadu čini 10 ljudi, dug je 52 metra, a kraj će godine provesti na Karibima kao dio ekskluzivne novogodišnje đite.
Ghost investitor iz Amerike
Pitamo Antonija je li ga strah. Ratovi, krize, poplave, suše, inflacija, svaki vrag je navalio na čovjeka, posebice onoga poduzetnog.
- Nema straha, u koroni je bilo najviše posla. Kad je neka globalna nevolja strada mali svit, a bogati postaju još bogatiji, to vam tako ide - sažimlje.
Jedan od tih bogataša, Amerikanac, investitor u sve i svašta, upoznao je Antonija, čovika za sve, dok je bio na odmoru u Hrvatskoj. Malo, pomalo, shvatio je da pred sobom ima ambicioznog sanjara i vizionara. I ponudio mu financiranje njegova prvog broda. Iako dotad, a rekosmo da ga zanima sve i svašta, u brodove nije bio uložio ni centa.
- Iskreno, mislija san da tip mulja, da me oće privarit, pa san mu to i reka, a on je na to puka od smija. Reka mi je da kako će on to mene privarit kad on daje pare i da mogu samo ja njega privarit - prisjeća se Antonio prvog razgovora sa svojim mecenom.
Ghost investitor se to zove. Duh koji onima što vjeruju u duhove ispunjava sve želje.
- Naravno da san ga prvo mora dovest doma. U dvor. Da mu otac ispeče gradele i kaže pogledaj, sinko, di ovo ima, ko ovo more platit - smije se Antonio.
Uglavnom, ispostavilo se da je Amerikanac sjajan lik. Popili su po bevandu, dvi, i pružili ruke.
- Kad san mu reka da bi ja moga za brod založit svoj stan, odma me je prikinija. Ne dolazi u obzir, reka je, ja ću uložit u tebe i u tvoje znanje, u tvoju viziju, i ako izgubimo, ako ne uspijemo, ja ću izgubit nešto novca, a ti bi izgubija sve šta imaš, a to tako ne ide - prepričava Antonio.
Sa svojim dobrim američkim duhom (te uz pomoć kredita HBOR-a i ERTES-a), u tri je godine napravio tri broda. I još će. Danas su puno više prijatelji, nego poslovni partneri.
- Imamo jedan u drugoga puno povjerenje. Bez obzira šta on u naše jahte ulaže ozbiljan novac, nikad, ali baš nikad, nije intervenira i tražija da prominin neku svoju ideju - tvrdi Antonio.
Tekila kao inspiracija
Priznaje da su mu posao i obitelj, a ima suprugu i dvije curice, ista familija. I da mu privatni život ne pati jer su mu brodovi postali život.
- Najgori dan u tjednu mi je nedilja, lud san kad ništa ne radin - iskreno će.
Trenutačno zapošljava 40-ak ljudi. Na svakom brodu po deset, dok su ostali u uredima. I svakome se posvetio, za svakoga bi ruku u vatru stavio, i svakome je prije svega kolega, pa tek onda šef.
- Kako nekome možeš reć šta da radi bez da mu prije toga ne pokažeš, meni to nije jasno - veli.
Kad sezona završi svi idu na putovanje.
- Oni od svoga tipa stalno odvajaju određenu svotu, koliko se dogovore, i na kraju lita se to zbroji pa onda ja nadodan još toliko koliko su oni skupili i svi skupa odemo na neki lipi provod – objašnjava.
Posebno je zahvalan meštrima. Kako koji brod završi, tako sve njih, a na Scorpiosu ih je radilo oko 200, počasti večerom.
- Naši meštri su blago, a mi to blago ne znamo čuvat. Plan mi je uskoro, ovde negdi, u blizini Splita, napravit i škver baš za gradnju ekskluzivnih jahti jer bi prava šteta bila ne iskoristit to šta imamo - otkriva Antonio.
Treća jahta iz njegove flote upravo se šminka u Vranjicu, a na more bi mogla za nekih mjesec dana. Reposado se zove, i ona ima 52 metra, a ime je dobila po načinu čuvanja/odležavanja alkoholnih pića u Španjolskoj, prvenstveno tekile i vina. Po čuvenoj tekili ime je dobila i prva Antonijeva jahta, 48-metarska ljepotica Clase Azul, dok je Scorpios nazvan po najboljem klubu na otoku Mikonosu.
A četvrta se već rađa u Antonijevoj glavi.
- Iskreno, proces gradnje broda me više uzbuđuje, nego sam brod. Kad je brod gotov, najmanje mi je drag, onda mu vidim sto mana - kaže Antonio.
Naravno da je to glupost. Oni što su se u janjce kladili to najbolje znaju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....